Praxis:Praxis 1967 5-6:Šta je postvarenje - Milan Kangrga
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Milan Kangrga
Zagreb
Često se — i to sa stanovitim pravom — isticalo kako čuveno poglavlje Hegelove Logike o bitku, ne-bitku i bivanju (postajanju) sadrži cijelu Hegelovu filozofiju. Moglo bi se — možda s istim pravom — reći da poglavlje o fetiškom karakteru robe u sebi krije cijeli historijski materijalizam, cijelu samo-spoznaju proletarijata kao spoznaju kapitalističkog društva (i ranijih društava kao stepenica k njemu).
G. Lukacs: Geschichte und Klassenbewusstsein
Ovo nekoliko teza na temu postvarenja smjera na fiksiranje okvira osnovne problematike u kojoj se kreće naša diskusija. Stalo nam je do toga da se sagleda bitna dimenzija, temeljni smisao i značenje samog pojma postvarenja, koliko je to moguće u ovako kratkom izlaganju.
Kad nam već Lukacs, kao što vidimo, sugerira kako se u I glavi Marxova Kapitala koja govori o fetiškom karakteru robe sadrži in nuce čitav historijski materijalizam, a upravo tu jest riječ o postvarenju, vrijedno je i potrebno, premda je to svima nama dobro poznato, navesti za početak bar 2—3 Marxova navoda o tom problemu. Na Lukacsa smo se međutim ovdje pozvali, što je on s jedne strane prvi među marksistima dublje i opširnije prišao tom problemu, i što s druge strane i sam pojam postvarenja (Verdinglichung, Versachlichung), koliko je nama poznato, potječe od njega. Pri tom valja naglasiti da se Lukacs tim problemom na najstudiozniji način pozabavio u vrijeme kad su svi socijaldemokratski teoretičari II Internacionale plivali vodama građanske teorije i prakse, a da se pojam postvarenja — dakako, upravo zato — nije za njih ni pojavio kao problem. Jer fenomen postvarenosti društvenog života postaje uočljiv i spoznatljiv tek onda kada se prekorači horizont građanskog svijeta, to jest kad način bitka građanskog društva prestane da se shvaća kao sam po sebi razumljiv, jedino moguć, nepromjenljiv ili vječan. Dakle, kad mišljenje prestane da bude puka teorijska operacija na pretpostavkama i u okviru ovog danog i gotovog svijeta.
Ako pak sada imamo u vidu i to da se ta socijaldemokratska tradicija na svoj način nastavlja i u taboru III Internacionale, dakle i u uvjetima izgradnje socijalizma, onda se s obzirom na Lukacsevu posve tačnu ocjenu značenja pojma postvarenja za samosvješćivanje suvremenoga proletarijata može s pravom tvrditi da se gotovo čitava historija marksizma kako teorijski, taku i praktički kreće po periferiji bitne Marxove misli i htijenja. Pojam postvarenja naime, mi se ovdje slažemo s Lukacsem, sadrži u sebi temeljni problem Marxa, marksizma i bilo kojeg socijalizma koji ide za radikalnim, što znači jedino mogućim, prevratom i preobražajem staroga, građanskog svijeta u cjelini. Odatle proizlaze kako potreba za odlučnim preocjenjivanjem dosadašnjega faktičkoga kretanja na pretpostavkama socijalizma i radničkog pokreta uopće, tako i značajne konsekvencije za putove, mogućnosti i daljnji razvitak socijalizma kao takvog.
No, vratimo se načas Marxu koji na navedenome mjestu kaže:
»... privatni radovi istupaju kao članci ukupnog društvenog rada tek putem odnosa u koje razmjena dovodi proizvode rada, a preko ovih i proizvođače. Zbog toga se ovima društveni odnosi njihovih radova prikazuju kao ono što jesu, tj. ne kao neposredno društveni odnosi samih osoba u njihovim radovima, već naprotiv kao stvarni odnosi među osobama, a društveni odnosi među stvarima.«[1]
»Ovdje se zbiva samo to da određeni društveni odnos među samim ljudima uzima za njih fantazmagoričan oblik odnosa među stvarima.«[2]
I na drugome mjestu:
»Vlastito njihovo društveno kretanje ima za njih oblik kretanja stvari pod kontrolom kojih stoje, umjesto da oni njih kontroliraju.«[3]
»Obrasci kojima na čelu stoji napisano da pripadaju takvoj društvenoj formaciji u kojoj proces proizvodnje gospodari ljudima, a čovjek još ne procesom proizvodnje, važe u njihovoj buržoaskoj svijesti kao prirodna nužnost isto tako razumljiva kao i sam proizvodni rad.«[4]
I napokon, govoreći o tome kako se proizvođačima odnos njihovih privatnih radova prema cjelokupnom društvenom radu pokazuje upravo u tom luđačkom obliku, Marx kaže:
»A baš takvi oblici sačinjavaju kategorije buržoaske ekonomije. To su oblici mišljenja kakvi vladaju u društvu, dakle, objektivni oblici mišljenja za odnose proizvodnje ovoga historijski određenog društvenog načina proizvodnje, robne proizvodnje. Pa zbog toga i nestaje odmah svega misticizma robnog svijeta, sve čarolije i svih opsjena koje zamagljuju proizvode rada na osnovi robne proizvodnje, čim pribjegnemo drugim oblicima proizvodnje.«[5]
Ovi su stavovi toliko poznati, da u navođenju postaju već gotovo otrcani, jer bi već, kako se ono kaže, morali spadati u abecedu marksizma. No, ono poznato, kako kaže Hegel, nije uopće još poznato zato što je poznato. A ova se duboka Hegelova misao u najvećoj mjeri odnosi upravo na pojam i fenomen postvarenja koji ne leži u sferi teorijskog i ne odnosi se na nešto naprosto znano, jer ono samim svojim postavljanjem i određenjem ukazuje na to kako upravo to neposredno znanje i spoznavanje nečega kao naprosto danoga predmeta ostaje postvareno mišljenje. Ono to ostaje sve dotle dok ne postavi pitanje po čemu, odakle i kako je to što je znano, poznato i spoznato istovremeno i moguće, dakle dok ne postavi pitanje njegove mogućnosti i podrijetla. A to je pitanje koje se u transcendentalizmu njemačke klasične filozofije eksplicitno postavlja s pojmom predmetnosti predmeta kao eminentno filozofskim pitanjem kojim se — premda djelomično, polovično, ograničeno i u sebi nužno protivurječno — ukazuje na put misaonoga razrješenja ovog osnovnog probblema suvremene povijesti.
Postvarenost naime — kažimo to odmah — nije ništa drugo do za građansko društvo i građanski svijet u cjelini specifičan, dakle građanski oblik predmetnosti predmeta. To isto drugim riječima, kao što smo vidjeli, iskazuje i Marx govoreći o kategorijama buržoaske ekonomije kao oblicima mišljenja za odnose proizvodnje (i to on tad potcrtava) ovoga historijski određenog (dakle: građansko-kapitalističkog) društvenog načina proizvodnje, tj. robne proizvodnje. Time je ujedno rečeno da i samo postvarenje proizlazi iz robnog oblika, to jest iz oblika vrijednosti, u izlaganje kojega ovdje dakako nije ni potrebno, ni moguće ulaziti.
No, u vezi s tim valja ipak naglasiti kako pojmom postvarenja nije dana nikakva puka konstatacija određenog postojećeg stanja, nego — kao što se to dobro vidi iz Marxovih stavova — upravo metodički zahtjev i putokaz da se razotkrivanjem fetiškoga karaktera robe prodre do same strukture ovog specifičnog, historijski određenog oblika predmetnosti, u kojoj se odnosi među ljudima nužno pojavljuju kao odnosi među stvarima, da se dakle iza stvari (predmeta, objekta), uoči društveni (ljudski) odnos. Ovo razotkrivanje, ovo uočavanje ili ta spoznaja neposredno je u sebi okrenuta k onom praktičkom koje ide na izmjenu, ili bolje: na destrukciju čitave te postvarene strukture. Ne zato što bi joj se izvana imao naknadno pridodati neki subjektivistički voluntarizam pukoga htijenja (u etičko-moralnom smislu), nego zato što je ovdje riječ o samospoznaji određene povijesne prakse, o samospoznaji specifičnog načina bitka kao prakse koja mora ići na totalan prevrat, ukoliko svjesno ne želi i dalje ostati u tim — kako kaže Marx — »luđačkim oblicima« opstanka preokrenutim na glavu. Lukacs je zajedno s Marxom proletarijat imenovao subjekt-objektom toga prevrata, i to upravo zato što on s jedne strane neposredno na sebi kao pukom objektu iskušava praksu ovih postvarenih odnosa, i s druge strane što je upravo zato po svom povijesnom položaju pozvan da ih iz temelja sruši kao jedini pravi subjekt revolucije.
No, ova neposredna okrenutost ka praktičkom ima i svoj dublji korijen. Jer ova specifična predmetnost predmeta koja se javlja u svom postvarenom obliku i sačinjava bitak građanskog društva i svijeta postala je vidljiva tek onda, kad se (ponajprije filozofski) prokazala kao opća, pa prema tome (s Marxom) i kao specifična povijesno-praktička proizvedenost predmeta spoznaje. Dakle tek onda kad se odgovor na pitanje o mogućnosti onoga što jest našao u povijesnoj praksi koja otvara horizont za pojavljivanje svih bića, predmeta i stvari kao postojećih, a onda i na određen (postvaren) način postojećih. Utoliko se pojmom postvarenja ne čini ništa drugo do indiciranje na povratak svom zbiljskom autentičnom iskonu po čemu i iz čega sve jest. Sam rođen u praksi, pojam postvarenja ukazuje neposredno na nužnost povratka toj istoj praksi, što istovremeno znači samoukidanje postvarenja. Stoga je taj pojam već po svom ishodištu i biti praktički, što znači da po svom bitnom smislu samim svojim postavljanjem prekoračuje spoznajno-teorijski, kontemplativni i neutralizirani horizont razdvojenosti i suprotstavljenosti (odnosno puke neposrednosti) subjekta i objekta, budući da više nije i ne može biti riječi o pukoj spoznaji ili čistom znanju o onome što jest (dakle o danom ili postojećem predmetu), nego primarno o njegovoj izmjeni.
To što jest kako objektivno, tako i subjektivno, upravo je naime postvareno. To je svijet društvenih odnosa koji se samim svojim postvarenim karakterom javljaju čovjeku kao svijet od njega odvojenih stvari koje se kreću u vidu prirodne nužnosti kojom vladaju isto tako prirodni zakoni u obliku pukog mehanizma što se nezavisno od ljudi odvija sam od sebe. Za postvareno mišljenje istina se ovdje javlja kao tačno i pravo znanje svega što jest tako kako jest, dakle u najboljem slučaju znanje cjeline postojećega, što je Hegel klasično izrazio svojim poznatim stavom: »Das Wahre ist das Ganze« (Istinito je cjelina). To je onaj metodički pristup i princip koji svoje jedino i bitno ishodište nalazi i ima upravo u građanskom svijetu, svijetu koji za to i takvo, po svojoj biti čisto teorijsko Ili znanstveno mišljenje, ni u kom pogledu ne postaje problematičan u svom bitku. Dakle, mišljenje koje — ne vodeći nimalo računa o Marxovu epohalnom i revolucionarnom misaonom prevratu, a istovremeno čak i pozivajući se na njega i u njegovo ime — ide za nekom sintezom znanosti, odnosno za enciklopedijskim znanjem o postojećem građanskom svijetu, kiteći se pri tom svojom, znanstvenošću, bez ikakvog uvida u to da ima posla sa postvarenim predmetima, to jest s postvarenim odnosima.
Polazeći od temeljne Marxove misli Th. Adorno je sagledavajući strukturu postojećega postvarenoga svijeta tačno formulirao bitni, upravo epohalni obrat koji se zbiva ili ima da se zbiva u tragu te misli, kad kaže: »Das Ganze ist das Unwahre« (Cjelina je ono neistinito). A to je ono jedino moguće suvremeno ishodište za svaku kritičku misao koja je tek onda, bar prema svojoj intenciji, revolucionarna. Samo odatle moguće je naime promisliti i dokraja domisliti ono što je pojmom postvarenja iskazano i na što on smjera, to jest na ono što Marx naziva zahtjevom za izmjenom svijeta.
Izmjena svijeta, ovaj ključni i nezaobilazni stav čitave Marxove nauke, ne smjera naime ni na šta drugo do upravo na izmjenu, dakle prevrat ove predmetne strukture građanskog svijeta, to jest izmjenu ove specifične povijesne predmetnosti kao proizvedenosti predmeta koja se javlja u obliku postvarenosti, što znači samo to da se predmetni odnos, ili bolje: predmet kao odnos pojavljuje i prikazuje, a onda i spoznaje kao stvar ili odnos među stvarima. Riječ je dakle o tome — i na to je usmjeren čitav Marxov misaoni napor — da se pronikne u ovaj specifični način bitka i njemu primjeren oblik opstanka, to jest da se shvati kako se iza ove stvarnosno-predmetne strukture krije historijski određeni društveni, a ne prirodno dani i kao takav vječni način odnošenja spram svog vlastitog svijeta. Ono što je u njemačkoj klasičnoj filozofiji započelo s Kantovim tzv. »kopernikanskim obratom« u medijumu filozofičncsti, odnosno u spoznajno-teorijskom okviru, a što bi se najjednostavnije i najopćenitije moglo nazvati aktivnim prisustvom subjekta u objektu, pri čemu je upravo taj subjektivitet konstitutivan za objekt, ovdje se s Marxom na toj liniji prije svega konsekventno dovodi do kraja. Objektivnost ovdje gubi svoju dotadašnju (u biti metafizičku) apstraktnu onostranost, danost, gotovost i neposrednost. Hipostazirani prirodno-društveni objekt u liku metafizički koncipirane supstancije (koja se još u Kanta zadržava u pojmu »stvari po sebi«) pretvara se ovdje natrag u ono što primarno jest, naime u konkretan društveno-povijesni proces. Povijesno-praktičko, procesualno, svagda bitno specifično posredovanje subjekt-objekta tvori ovdje onu osnovu na kojoj fenomen postvarenja tek postaje vidljiv, jer je sada riječ o ljudskom odnosu, a samo se čovjekov odnos i čovjek sam, dakle njegov svijet, njegovo društvo i njegova priroda mogu pojaviti u Vidu postvarenja i otuđenja.
Stoga se ni za koju posebnu znanost, koja pristupa svom objektu (predmetu) u njegovoj danosti, bila to prirodna pojava ili društveni odnos, fenomen postvarenja i otuđenja ne može ni pojaviti. Jer on se odnosi na predmetnost predmeta, za koju ona ne može pitati, odnosno koju ne može postaviti u pitanje, a da pri tom ne prekorači svoju posebno«znanstvenu granicu, to jest svoje vlastito posebno predmetno područje. Ovo pak prekoračivanje ne može se ni zbivati ni pomišljati na liniji enciklopedijske sveobuhvatnosti ili što uže povezanosti posebno-znanstvenih područja i disciplina, nego samo onim temeljnim obratom koji je teorijsko-praktički usmjeren na upitnost samoga predmeta, to jest na pitanje njegove mogućnosti, što znači povijesne proizvedenosti. U tom je smislu fenomen postvarenja (kao uostalom i otuđenja) po svojoj biti filozofski, i ne više samo filozofski problem, jer prerasta u povijesnu praksu gdje mu je i konkretno ishodište. Jer — kao što smo naglasili — postvarenje je specifičan historijski oblik predmetnosti građanskog svijeta, i u pitanju je njegov društveno-historijski bitak.
Upravo zato ni pojam postvarenja nije neka natpovijesna kategorija koja bi se odnosila na sve društvene i povijesne oblike (što bi zapravo značilo i njegovo apstraktno rasplinjavanje). Njegova historičnost daje mu snagu mogućnosti prevrata staroga građanskog svijeta, na što je on primarno usmjeren i u čemu je njegov jedini i bitni revolucionarni smisao. Jer određenje postvarenja proizlazi iz faktičkog društveno-historijskog položaja radničke klase koja je samim svojim postvarenim bitkom nužno životno zainteresirana za njegovu radikalnu i totalnu destrukciju, što znači istovremeno za svoje vlastito samoukidanje.
U vezi s tim kaže Lukacs slijedeće:
»Fenomen postvarenja, naime, igrao je neku ulogu i u razvijenom grčkom društvu. Odgovarajući međutim posve drugačijem društvenom bitku, pitanja se i rješenja radničke filozofije ipak kvalitativno razlikuju od moderne.«
A zatim, govoreći na primjer o pokušaju Natorpa da u Platonu otkrije Kantova prethodnika, a Toma Akvinski nastoji svoju filozofiju izgraditi na Aristotelu, Lukacs nastavlja:
»S druge se strane ova dvostruka mogućnost tumačenja objašnjava upravo time što je grčka filozofija fenomen postvarenja doduše poznavala, ali ih još nije doživljavala kao univerzalne oblike čitavog bitka, što je ona jednom nogom stajala u ovome dok je drugom nogom stajala u jednom samoniklo izgrađenom društvu. Stoga su njezini problemi — premda tek uz pomoć energičnih pretumačenja — ostali primjenjivi na oba smjera razvitka.«[6]
Time je s jedne strane, kao što se vidi, istaknuta još jedna značajna karakteristika fenomena postvarenja, naime njegova univerzalnost, a istovremeno se s druge strane u vezi s tim nameće i pitanje odnosa i razlike između postvarenja i otuđenja. Može se naime kazati da je postvarenje kao univerzalni oblik čitavog bitka građanskog društva specifičan historijski oblik otuđenja. No, kako je ono ujedno dokraja provedeno otuđenje, to je postvarenje istovremeno univerzalno otuđenje. Stoga tek s pomoću samospoznaje fenomena postvarenja kao specifičnog oblika (građanske) predmetnosti postaje vidljivo otuđenje (odnosno samootuđenje) čovjeka ne samo građanskog nego i prijašnjih historijsko-društvenih oblika. Odatle slijedi da se postvarenje i otuđenje ne mogu potpuno identificirati, kao što se to katkada čini. I sam Marx ukazuje na to u Kapitalu kad govori o društvenom obliku proizvodnje srednjega vijeka i s njim povezanih društvenih odnosa. »Naturalni oblik rada — kaže Marx — njegova posebnost, a ne kao na osnovi robne proizvodnje njegova općenitost, jest ovdje njegov neposredni društveni oblik... Pa zbog toga, ma kako rasuđivali o karakternim maskama pod kojima se ljudi ovdje susreću, društveni odnosi osoba u njihovim radovima ispoljavaju se na svaki način kao njihovi vlastiti lični odnosi i nisu prerušeni u društvene odnose stvari, proizvoda rada.«[7]
Stoga se predmetnost predmeta za čovjeka srednjega vijeka, to jest njegov društveni i ljudski odnos pojavljuje doduše u obliku otuđenja, ali ne i u obliku postvarenja. Njegov je proizvodno-društveni i ljudski odnos ovdje još isuviše neposredno providan kao cdnos neposrednoga gospodstva i potčinjenosti, a da bi poprimio oblik postvarenosti, a to vrijedi i za sve predgrađanske, to jest građanski još nerazvijene društvene oblike. Otuđenje je ovdje uvjetovano »niskim stupnjem razvitka proizvodnih snaga rada i odgovarajućim skučenim odnosima ljudi u okviru procesa proizvodnje njihovog materijalnog života, pa uslijed toga i skučenim odnosima među njima samima i između njih i prirode.«[8]
Postvarenje je viši, odnosno najviši stupanj otuđenja. Ono se zbiva na pretpostavkama dokraja formirane takozvane »druge čovjekove prirode«, to jest društvene ili podruštvljene, dakle povijesne prirode. A kako je — gledano povijesno — upravo to prava čovjekova priroda koja postaje i uvijek se iznova potvrđuje u samom procesu povijesti, to onda i postvarenje kao dokraja provedeno otuđenje predstavlja onu graničnu epohalnu tačku iza koje slijedi ili pad u barbarstvo (na liniji kapitalizma), ili (na liniji socijalizma) radikalno ukidanje postvarenja, što znači praktičko oslobođenje čovjeka od rezultata njegove vlastite djelatnosti, to jest od proizvoda njegova rada koji mu se javljaju kao viša sila, nužnost, sudbina, ratovi, katastrofa i moguće nuklearno samouništenje.
Na taj način dobiva pojam postvarenja neposredno aktualan značaj i poprima borbeno-praktički karakter. On ima da postane, a naročito u uvjetima suvremenoga socijalizma, borbena parola proletarijata. Tim više, što se suvremeno čovječanstvo iz dana u dan sve više proletarizira i potpada pod vlast vidljivih i nevidljivih sila jednog društveno-proizvodnog mehanizma koji ima tendenciju da se doista do kraja odvoji od ljudskih snaga i kontrole u vidu katastrofalne i elementarne prirodne nužnosti. Svako »da« izrečeno ovom apstraktnom i antiljudskom, antipovijesnom i besmislenom mehanizmu kretanja golemih čovjekovih snaga i mogućnosti znači korak bliže zbiljskoj katastrofi i novom barbarstvu.
Utoliko se jedini realni suvremeni izlaz iz ovog oblika postvarenja nazire u revolucionarnom prevratu čitave ove građanske predmetne strukture ozbiljenjem socijalizma na principu samoupravnosti radničke klase koja mora da u svoje ruke preuzme vodstvo u svim društveno-ekonomskim i političkim poslovima.
Ovdje međutim treba naglasiti — a to se prije svega tiče našeg jugoslavenskog socijalizma — da će taj put u socijalizam biti sve dotle ne samo zamagljen nego i otežan i zakrčen, pa čak i onemogućen, dokle se god on bude želio ostvarivati čisto ekonomističkim i prakticističkim sredstvima, kao što je to još uvijek slučaj. Premda se na primjer s maksimalnom sigurnošću može pretpostaviti da su marksističkim i socijalističkim ekonomistima odlično poznati navedeni (kao i svi drugi bitni) Marxovi stavovi iz Kapitala koji se odnose na temeljnu strukturu i ekonomsku osnovu građanskoga kapitalističkog društva, pa prema tome i na sam fenomen i mehanizam postvarenja koji se nastavlja i u uvjetima socijalizma, ipak se na žalost često zbiva to da se i za ekonomiste (dakako ne samo za njih) čitav taj problem pojavljuje primarno (a katkada i isključivo) kao posve tehničko-organizaciono, proizvodno, znanstveno pitanje. To principijelno proizlazi odatle što se Marxova kritika političke ekonomije, što znači građanskog društva u cjelini, ponovo shvaća kao sama politička ekonomija, s tom razlikom što dobiva atribut »socijalistička« ili »marksistička«, a rezultat toga ne može biti drugo do nastavljanje i produživanje građanskog ekonomskog i političkog društvenog stanja.
Lukacs je, nastavljajući na bitnu Marxovu misao, tačno naglasio kako neka ekonomija kao znanost u socijalizmu (kao i u marksizmu) principijelno nije moguća. Kao što se ni društvena protivurječja socijalizma (dakako ni kapitalizma) ne mogu razriješiti nekim sociološkim ili politološkim znanstvenim zahvatom, jer je za to potrebna socijalna revolucija koju ima do kraja provesti radnička klasa. Stoga se ni osnovni političko-ekonomski problemi socijalizma ne mogu riješiti (može se čak reći da oni ne mogu ni pomoći da se riješe) političko-ekonomskim znanstvenim sredstvima, nego samo temeljnim prevratom i preobražajem bitnog društvenog odnosa koji je tu dominantan, naime: borbom između proletarijata i birokracije, dakle destrukcijom birokratskog (još uvijek u biti klasnog) sistema. Jer, kao što znamo (a vidimo da nije dovoljno samo znati!), nisu u pitanju odnosi prema stvarima i među stvarima, nego odnosi među ljudima, to jest upravo društveni klasni odnosi koji daju pečat čitavom društvenom ustrojstvu odozdo do gore. Tako dugo dok postoji birokracija (i njezini teoretičari, ideolozi, glasnogovornici i trabanti koji od toga žive) na jednoj strani, i radnička klasa (sa još nedovoljno izgrađenom klasnom sviješću i samosviješću koja je pritisnuta i zamagljena kapitalističkim načinom života i njegovom još vrlo živom ideologijom u svim porama života) s druge strane, dotle osnovni problem socijalizma nije još realno ni načet.
Budući da društveni predmeti — kako kaže Lukacs — nisu stvari nego odnosi među ljudima, a socijalizam je po svojoj biti usmjeren primarno na izmjenu tih društvenih odnosa, to ni ekonomija nije ništa drugo do sistem oblika predmetnosti toga realnog života, to jest sistem određenih društvenih odnosa. Stoga nema te privredne reforme kojom bi se htjelo sanirati postojeće stanje, dakle razriješiti postojeći bitni protivurječni društveni odnos, a da ona ne bi prerasla u revolucionarni društveni čin koji ima da izmijeni upravo to samo postojeće stanje, to jest postojeći društveno-ekonomski i politički odnos. Inače to ostaje puko zakrpavanje sistema za volju održanja postojećeg po svaku cijenu, a to nije ništa drugo nego kretanje iz jednog protivurječja (veće ili manje krize) u drugo po ugledu na građanski društveno-ekonomski poredak (koji uostalom — ne samo za mnoge socijalističke ekonomiste nego i za mnogu političku, kao i za prosječnu svakidašnju svijest — sve više postaje pravi, jedini ili čak i isključivi društveni uzor i ekonomski model!).
Trebalo bi zapravo temeljito preispitati, kakav to teorijski koncept, bilo to implicitno ili eksplicitno, jasno ili ideološki zamagljeno, stoji u temelju ovog našeg socijalističkog društveno-ekonomskoga kretanja, kako bi se jasno uočile prave socijalističke tendencije s jedne strane i konzervativne snage koje vuku natrag s druge strane. To dakako nipošto nije u interesu birokraciji koja je po svojoj prirodi najdublje životno zainteresirana za status quo kretanja u krugu postojećega (što zapravo znači na bitnim pretpostavkama građanskog društva, na kojima se ovo kretanje želi konzervirati), pri čemu se ona služi svim mogućim sredstvima, a prije svega silom. Stoga se i radnička klasa protiv toga birokratskog sistema i njegovih predstavnika i nosilaca ima boriti svim raspoloživim sredstvima, a prije svega realnim ostvarivanjem samoupravljanja po svim linijama i na svim razinama društveno-ekonomskog i političkog života odozgo do dolje, kako bi se što prije otarasila zvanih i nezvanih predstavnika i posrednika i kako bi konačno sama progovorila i djelovala u svoje vlastito ime. Pri tom je dakako očevidno da se ekonomija i svi njezini problemi ne mogu mehanički odvajati od politike, to jest od pitanja vlasti i obrnuto kao što se nijedna sfera života u ovom totalnom društvenom prevratu ne može ni za trenutak ostaviti po strani.
Politička revolucija (koja se prema Marxovim analizama i određenju po svojoj prirodi sama za sebe još uvijek kreće u horizontu građanskog svijeta) ima da preraste u socijalnu, to jest socijalističku, kako bi riješila bitni problem socijalizma koji se ne sastoji primarno u visokom standardu, nego je to problem osnovnog društvenog odnosa, temeljno različitog od onoga u kapitalizmu, što znači ukidanje klasne i postvarene strukture društva koja počiva — kako je to Marx čitavim svojim životnim djelom, a naročito u Kapitalu dokazao — na robnoj proizvodnji. Samo ako se ovo ima stalno u vidu, moći se radnička klasa praktički realizirati svoje povijesno djelo i otvoriti proces kretanja u socijalizam.
