Praxis:Praxis 1967 5-6:Diskusija o predavanju Danka Grlića
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Učesnici: V. Sutlić, V. Milić, R. Supek, Lj. Tadić, D. Pirjevec i D. Grlić
Samo bih ukratko postavio pitanje kolegi Grliću koje se tiče sintetičkog odnosa akcije i kreacije. Ako i dozvolimo da akcija sama sobom znači suprotnost kreaciji, što je po mom mišljenju tek trebalo dokazati, koja kreacija je mišljena kad kolega Grlić govori o kreaciji? To je individualna »kreacija« s jasnim akcentom na filozofskoj, umjetničkoj, proročkoj, inspirirano političkoj itd. Nasuprot tome »akcija« je uvijek zamišljena kao nešto samo kolektivno, uniformno i prosječno. Ipak nam kolega Grlić sugerira jednu sintetičku poziciju koja bi antinomički karakter koji je u početku eksponirao ukinula i pretvorila oba momenta samo u antitetičke, ne u antinomičke. Koliko sam ja mogao upamtiti taj sintetički moment jest u ovom stavu: Smisao akcije dolazi iz kreacije, a kreacija je na kraju krajeva upućena na akciju. Ja bih želio da nam referent pokaže što je ono pozitivno treće koje omogućuje, ako se i složimo s njime da je akcija nešto drugo od kreacije, posredovanje između akcije i kreacije. To je, po mom mišljenju, ono što nam je referent ostao u referatu dužan.
Mislim da bi bila šteta da ovaj značajan referat u ko'jem je s mnogo patosa i argumenata izložena jedna teza, važna za opštu temu naših ovogodišnjih raspravljanja na Korčuli, ostane bez diskusije samo zato što je kao prvi održan u atmosferi još punoj svečanih utisaka koje je izazvalo otvorenje škole, naročito ako bi diskusija omogućila kolegi Grliću da potpunije razvije neke svoje ideje.
Meni se, naime, čini da se u protivstavljanju akcije ili praktičnog delovanja stvaralaštvu, koje je vrlo odlučno istaknuto u referatu, nedovoljno uviđa da je svako stvaralaštvo uvek na neki način uključeno u neku vrstu delovanja, ili bar nameru delovanja, pa i onog vida delovanja o kojem se u referatu gotovo isključivo raspravlja, a koje, kad jednom izgradi sebi primerene društveno-organizacijske oblike, sputava dalji, naročito svestraniji i slobodniji, razvoj stvaralaštva. Zaista je teško zamisliti stvaralaštvo koje bi se razvijalo bez ikakvog, bar samo perspektivno zamišljenog odnosa prema nekom obliku praktičnog delovanja, kao i prihvatiti shvatanje da uključivanje stvaralaštva u praktično delovanja mora neminovno uvek izazvati opadanje njegove plodnosti i intenziteta. Čini se da je za realističnije sagledavanje odnosa između stvaralaštva i delovanja bolje da se oni shvate kao međusobno povezane strane opšteg praktičnog stava pojedinaca i društvenih grupa u raznovrsnim užim grupnim i širim društveno-istorijskim situacijama, nego kao antipodi koji se međusobno gotovo isključuju. Ne ulazeći u šire obrazloženje ovog shvatanja, može se istaći da njemu u prilog govori i činjenica što i onaj oblik akcije, onaj način praktičnog delovanja koji referent ima prvenstveno u vidu također razvija stvaralaštvo, samo stvaralaštvo koje tom načinu delovanja omogućuje da bude uspešno, efikasno. Efikasnost je uopšte osnovni fetiš ovog načina delovanja. Njegova efikasnost pretpostavlja da je praktični odnos prema prirodi i drugim ljudima pretvoren u tehničko manipulisanje objektima, usled čega se efikasnost toga praktičnog odnosa meri i ocenjuje stepenom sposobnosti formiranja prirode i društva prema voluntarističkim težnjama za maksimalnom moći, za što efikasnijim, instrumentalno što racionalnijim postizanjem ovog cilja.
U delovanju ove vrste se, međutim, javlja kao njegov konstitutivni deo jedan poseban vid stvaralaštva koji ne treba ignorisati, niti pokušavati da se pojmovnim proizvoljnostima ospori njegov stvaralački karakter, već ga treba pažljivo analizirati upravo kao momenat ove vrste delovanja i jedan od neophodnih preduslova njegove uspešnosti. U protivnom slučaju se ne može razumeti otkud ovom delovanju tolika snaga. Ova sigurno ne proizlazi samo, čak ni prvenstveno, iz vešte zloupotrebe nekih ranijih ideala, ko'ji se u njemu često javljaju uglavnom kao dekor prazničkih svečanosti, dok se u svakodnevnom životu prema njima odnosi vrlo cinično. Ali još manje ovo delovanje može da živi samo od upotrebe tehničkih dostignuća ranijeg stvaralaštva, za koje bi se moglo pretpostaviti da je težilo nekim plemenitim i čovečnim ciljevima. Naprotiv, ono ima svoj poseban stil mišljenja i svoje posebne pravce stvaranja koji su obično dobro usklađeni s prirodom i osnovnim ciljevima delovanja. Doduše, taj oblik praktičnog delovanja, kao i osobenosti stvaralaštva koje je u njega uključeno, ne mogu se dublje razumeti ako se razmatra samo njihova tehnička strana, a ne zađe u neke osnovne, istorijski nastale strukturalne odnose savremenog društva, naročito njegovih industrijski razvijenih tipova.
Upravo u vezi s fetišizacijom voluntaristički shvaćene moći treba istaći da delatnost i stvaralaštvo — ako se želi humanizovanje — imaju neke granice preko kojih neminovno postaju nečovečni. Poznato je da nihilizam, o kojem je govorio kolega Grlić, ne samo kod Nietzschea već i. kod drugih svojih predstavnika želi da ukloni sve granice delovanju, priznajući kao njegov opravdani regulativ samo odgovornost čoveka od akcije ili stvaraoca prema samom sebi, što se redovno zatim pretvara u »odgovornost« neke izuzetne ličnosti prema vlastitom opredeljenju, dok se u stvarnoj društvenoj praksi količina raspoložive moći javlja kao jedina granica delovanja. Nasuprot tome može se tvrditi da čovečno, stvarno progresivno delovanje — koje može biti progresivno samo ako i dok U sebi sadrži stvaralaštvo i omogućuje njegov razvoj, pošto bez ovog ne mogu nastati novi i viši oblici ljudskog života — mora da poštuje neke granice. Te granice nisu nešto što bi nam jednom za večita vremena poslala transcendencija. One se takođe istorijski menjaju. Ali, ako je reč o progresivnim kretanjima, onda su granice u kojima je ljudsko delovanje i stvaralaštvo dozvoljeno, sve određenije. Konkretnije rečeno, ovo znači da što tehničke mogućnosti više dozvoljavaju da se poboljša čovekov položaj, to manje je nepoštovanje tih mogućnosti u teoriji i praksi stvaralački čin, tj. tim više se mora nastojati da tehnička efikasnost raspoloživih sredstava bude podređena nekim opštim ljudskim ciljevima.
Meni se čini, iako ne želim ovom prilikom ulaziti u polemiku oko Nietzschea, da u težnji da se humanizuje ljudska delatnost nema mnogo smisla pozivati se na Nietzschea, iako se u njegovoj misli mogu naći neki podsticaji. Ipak, shvatanja slobode, stvaralačke izvornosti i odgovornosti jedino prema samom sebi povezana su u njegovoj filozofiji s jednim, najblaže rečeno, aristokratskim odnosom prema čoveku svakodnevnog života. I povika na »poslednje ljude« nema, smatram, mnogo opravdanja ako se ne sagledava u kakvim su društvenim uslovima ti »poslednji ljudi« prisiljeni da žive, kao i kome je naročito stalo da se ti uslovi održe. Ako se dublje analiziraju ti uslovi, postaje vrlo verovatno da »poslednji ljudi« ne mogu u njima da budu nešto drugo do ono što jesu, ukoliko se ne osveste i ne povežu u otporu protiv tih životnih uslova. Ovo osveštavanje i otpor zahtevaju, međutim, najveću meru stvaralaštva, jer se protiv njih nalaze vrlo raznolike, ali zaista džinovske sile.
U nastojanju da se humanizuje ljudsko stvaralaštvo i da se ono delotvorno uključi u oblikovanje svakodnevnog života treba se, po mom mišljenju, mnogo više oslanjati na ideale koji su u prošlosti izrastali iz pokreta plebejskih, pučkih slojeva, bez obzira što su ovi ideali sasvim razumljivo u teorijskom pogledu sadržavali vidne tragove ograničenog horizonta tih slojeva. Ali oni su izražavali iskrenu težnju da se uklone bar najnepravednije društvene pregrade, najteža ponižavanja običnih ljudi i nasilja moćnika. Upravo zbog toga je iz tih težnji i mogla da se razvije svest da je sloboda koja nije stvarno univerzalna u stvari privilegija, uzurpacija prava i slobode drugih. U prisnom dodiru s ovim stremljenjima iz prošlosti postaće jasniji značaj onog čega u današnjem svetu ima tako malo; povratiće se svest da bez ljudske solidarnosti koja zbližava i omogućuje međusobno razumevanje nema čovečne kolektivne delatnosti, već da sva potencijalno ogromna moć s kojom čovečanstvo danas raspolaže mora dobiti demonski karakter. Jedino ako težnju za stvaralaštvom i praktičnom delatnošću nosi sve širi, dublji i neposredniji osećaj ljudske solidarnosti, koja proizlazi iz svesti da nam je svima na kraju krajeva sudbina ipak ista, mogu se, možda, na doista izvoran, nov i savremen način rešiti neki stari problemi i izbeći nesamostalan odnos prema odlično zamišljenim i vrlo značajnim idejama iz prošlosti, koje ipak kad se odvoje od živog i stvaralačkog odnosa prema iskustvu postaju prepreka u daljem napretku.
Ja ću postaviti jedno pitanje kao problem kolegi Grliću. Kada se govori o problemu odnosa kreacije i akcije onda je pitanje na što se kreacija odnosi kao djelo.
Vratio bih se tu na jednu distinkciju koja je kod nas postala uobičajena. Mislim da kreacija može da se kreće u bitno različitim sferama, gdje je rezultat kreacije djela takav da je i način odnosa prema djelu bitno različit. I, prema tomu, gdje se i dilema plebejskog i aristokratskog postavlja na sasvim drugi način i gdje se odnos stvaraoca prema vlastitoj akciji odnosno prema djelu postavlja na bitno različit način.
Ja bih se tu vratio samo na onu distinkciju koja možda nije potpuna. Naša akcija, odnosno kreacija, može se odnositi na djelo koje će nositi pečat našega individualnog totaliteta, objektiviranog u djelu, s pretenzijom da bude potpuno i da kao takvo potraje s tim da preko djela shvatimo čitav smisao ko'ji je autor mogao u njega unijeti i još, možda, ono što je potencijalno više, ono što u sebi nosi svako estetsko djelo, pa i svaki životni gest koji nije estetsko djelo, ali koji nosi u sebi jednu određenu fuziju, gustoću individualnoga i humanoga. Takvo djelo se ne postavlja kao nekakva kolektivno određena organizacija, kao nekakva preobrazba životnog medija, jer ono taj životni medij upotrebljava kao sasvim sekundarno sredstvo pomoću kojega se ono prenosi kao smisao, kao životni izraz na drugoga. Ono pretendira prvenstveno na to da ga zahvatimo kontemplativno-intuitivno, da participiramo na tom djelu, da s tim djelom komuniciramo, da uđemo u neku vrstu određene »duhovne zajednice«, u koju slobodno prostupamo, već prema karakteru samoga djela, i iz koje možemo uvijek i da istupimo a da nismo autora uvrijedili ili ponizili. Autor se može prema nama, tj. onima koji žele da ga shvate, odnositi aristokratski, i ja mislim da se redovito odnosi aristokratski. Taj njegov aristokratizam može počivati na velikodušnosti i kao što je Andre Gideov, kad traži brzi zaborav onoga što nam je dao, suviška svoje kreativnosti, a može se odnositi s nekakvom ohološću, samouvjerenošću i ograđivanjem kao što je to, možda, u nekim gestovima sam Nietzsche. No, on je čovjek koji više daje od sebe nego što želi da prima uz poštovanje, njegov artistokratizam je aristokratizam pretenzije da naprosto dođemo do nivoa njegove duhovne komunikacije. Ali, mislim, da on u toj sferi jednom dostignutoj ostaje izrazito velikodušan i demokratičan, te da naprosto apelira na dostojanstvo, veličinu, intuitivnost, kvalitet ljudskoga duha protiv svake vrste prostaštva.
Drugu vrstu akcije grubo bih izrazio kao oblast »tehne« tamo gdje se kreacija odnosi na ono što se mora reificirati, na taj način da bi postalo djelo kolektivnog djelovanja, da postane djelovanje ili u daljnjoj preobrazbi prirode ili u daljnjoj organizaciji društva, gdje nismo postigli naš bitni cilj ako nismo djelovanje prenijeli na druge kao mogućnosti drugačijeg djelovanja, gdje smo mi već često unaprijed izdani, ako ne pretendiramo da budemo adekvatno prihvaćeni od drugih. Nama je bitno da smo do maksimuma postigli mobiliziranje čitavog svijeta što živi u oblasti bilo kakve preobrazbe onoga što je nama dostupno, našoj akciji u vanjskome svijetu, bilo da je to priroda ili društvo. I veličina čovjeka se tu mjeri, ne po adekvatnosti duhovne komunikacije koju mi tražimo u određenoj oblasti nego se ovdje duh, snaga akcije, mjeri po onome što je ona mogla da razriješi kao druge akcije, kao drugo djelovanje kao preob razb a koja nas nužno iz da j e, koja ne može biti adekvatna i na koju mi zbog toga ne možemo biti kivni, koju ne možemo osuđivati, gdje se mi veoma lako opraštamo od onoga što smo zamislili i nemamo razloga da prekoravamo one koji su nas u tome na neki način izdali, gdje mi ne želimo da ostajemo adekvatni u vanvremenskom trajanju.
To su stavovi prema djelu i prema akciji koji su bitno različiti. Mislim da tu postoji jedna protivurječnost i da su to dvije sfere života koje bi, kad se govori o problemu kreacije i akcije kao mogućnosti postvarenja i otuđenja, trebalo razlikovati.
Mene zanima što o tome misli referent.
Najprije bih želio da postavim jedno pitanje. Mislim da je problem Nietzschea u vezi s temom koju je drug Grlić ovdje izložio veoma značajan, pogotovu što se u posljednje vrijeme javlja mnogo nesporazuma oko Nietzscheova imena i djela. Da li se, naime, Nietzsche može nazvati ideologom ili prethodnikom aristokratskog stava prema plebejskom svijetu ili je on, možda, prije — kako ovdje reče drug Supek — zastupnik jednog demokratskog aristokratizma? Meni je, da kažem, lično bliža ova Supekova ocjena.
Drug Grlić je vrlo zanimljivo istakao ponašanje pariskih komunara, tih nepoznatih ljudi, čija veličina počiva upravo u njihovoj nepoznatosti, naročito kada dostojanstveno silaze niz stepenice Hotel de Villea. Stoga bih postavio pitanje kako se ta veličina nepoznatih ipak može dovesti u vezu s Nietzscheovim stavovima koju nam je Grlić ovdje izložio? Meni se čini da nam drug Grlić duguje odgovor ili barem šire objašnjenje na postavljeno pitanje.
Interesuje me u prvom redu sam problem akcije. Akcija je u ovom referatu onaj elemenat po kojem se konstituiše dihotomija akcije i kreacije. Akcija je u ovom referatu, onaj negativni elemenat iz koga možemo uopšte ta'j problem sagledati. Dakle, znači akcija je zapravo temeljna pretpostavka ovog referata i sad se pitam da li mi možemo raspravljati o tim problemima a da tačno ne odredimo sam pojam akcije. Naime, da li je to neki općeniti pojam, neka pojava koja živi kroz celu istoriju čovečanstva uvek takva kakvu uočavamo kao bazu za tu dihotomiju ili se radi tu o nekoj specijalnoj, recimo novovekovnoj akciji koja ima neku specijalnu, možemo čak reći transcendentalnu strukturu? Jer jedino onda mislim da bi bilo moguće postaviti i neka druga pitanja.
Naime, da li se problem te dihotomije, na takav način ne postavlja samo unutar ovog sveta, unutar ovog novovekovnog sveta. Da li ne znači postavljanje tog pitanja, odnosno mogućnost za to pitanje, već na neki način kraj same akcije, a ne u tom smislu da je sad sve gotovo nego da samo to pitanje otvara neku drugu poziciju koja ne može više ni da govori u dihotomijama i onda se odlučuje bilo za jednu bilo za drugu stranu, niti ne može praviti neke sintetičke pozicije. Jer ta sintetička pozicija sad postaje, kako ju je referent obrazložio, problematična. Referat govori, ako se to pravilno sećam, ovako: I za moju akciju postoji opasnost da njome drugoga uništim, dakle — kaže on — ja moram imati skepsu. I sad se pitam: odakle ta skepsa, šta omogućuje tu skepsu i šta ta skepsa znači. Mislim da je problem moguće rešiti, odnosno da je moguće sagledati neko rešenje samo u slučaju ako mi tačno opredelimo samu strukturu akcije o kojoj govorimo i historijski svet u kojem je ta akcija zapravo suštinska participacija na jednom određenom tipu istorije.
Čini mi se da se od mene traže gotovo definitivni odgovori na neka pitanja koja sam postavio u svega nekoliko teza svog referata. Meni je, međutim, ja sam to naglasio i u referatu, bilo više do pitanja nego do odgovora. Bilo mi je stalo da ekspliciram problem, da ga pokažem u njegovom rasponu, u svoj njegovoj unutarnjoj napetosti, a ne da dadem neke sinteze i neka rješenja.
Meni je naime, uopće, pomalo strano, čak i odiozno ono mišljenje, ili usudio bih se čak reći, ona manira mišljenja što želi odmah iz nekih postavljenih kontraverza naći jednu višu sintezu i time preći preko problema, dignuti se superiorno iznad njih ili i tako na neki način otvoriti mogućnost da problem nekako ishlapi i oštrice antinomija otupe, antiteze postanu papirnate, knjiške, verbalne, samo zato da bismo potkrijepili potrebu sinteze. Upravo zato nisam insistirao na potrebi nekog višeg sintetičkog odnosa kreacije i akcije u tom smislu da se i akcija i kreacija prevladavaju i zatim negiraju u nekom izmirujućem sintetičkom obliku. Stoga možda i nije potrebno posredovanje koje bi omogućilo takvu jednu višu, sverješavajuću sintezu.
Ako bih htio samo ukratko, to sad dakako mora ostati improvizacija, odgovoriti na neke primjedbe koje je ovdje postavio kolega Milić, onda bih mu prije svega rekao da mi se čini pomalo čudnom njegova teza, kako u okviru problema koji sam ovdje pokušao eksplicirati ne bi imalo nikakvog smisla citirati i uvoditi Nietzschea. čini mi se da bi mi prije trebalo zamjeriti što sam premalo govorio o Nietzscheu u vezi s tematikom referata. Dakako da nisam ni imao vremena, da ovdje ekspliciram cjelokupnu Nietzscheovu poziciju u odnosu na ovaj problem. Ipak mislim da sam i u ovo nekoliko redaka ukazao na smisao Nietzscheova napora i kako je on osjetio bit onoga što ostaje na neki način vječna tema za sve nas. Nietzschea permanentno progoni pitanje kako da čovjek u svom htijenju, u akciji ostane kreativan, i zašto ograničenost, istomišljeništvo, zajedništvo tako često prlja i samu izvornu kreativnost. Zato on s ogavnošću govori o čovjeku koji samo citira njegove riječi, o onom čuvenom majmunu u svom »Zaratustri«. Nietzsche jasno osjeća: kad se nešto petrificira, kad nešto postane manira, kad nešto postane naprosto pusta riječ, fraza, kad nešto prestane biti punina spontanog htijenja, kad postane organizacija, plan, da tada i najeruptivnija i najsnažnija kreacija gubi na svojoj snazi, gubi na onome što ona izvorno u sebi sadrži i zašto je poduzeta. Ako mi je kolega Milić govorio, s pravom, o tome kako iz plebejskih slojeva treba da se uklone najveća poniženja, onda bih ga upitao ima li većeg poniženja za čovjeka nego biti posljednji čovjek onako kako ga opisuje Nietzsche. On je doista stravično opisao i negirao tog posljednjeg čovjeka koji samozadovoljno i pretilo trepće očima, koji ima svoja mala zadovoljstva za dan i mala za noć, koji živi ugodno, koji ništa ne misli, već preživa u zajednici gdje svi misle isto, a ako netko misli drugačije odlazi dobrovoljno u ludnicu. Takva atmosfera koju je on dao deskribirajući posljednjeg čovjeka najviše je poniženje za čovjeka što je uopće moguće zamisliti. Dići čovjeka iz takvog poniženja, iz takvog sivila, doista nije ništa aristokratsko već je poduzeto iz motiva koji žele čovjeka istinski osloboditi u svim njegovim ljudskim moćima.
Ljudska solidarnost je sigurno izvanredno važna u čitavom nizu akcija, ja sam nešto o tom i govorio, i sigurno je da nas sudbina često istim maljem pogađa, pa da se, prema tome, moramo u određenim situacijama i isto ponašati. Ali bih ipak rekao da je bitno da ljudska solidarnost ne proizađe samo iz onoga što nas tuče, samo iz onoga zbog čega je čovjek stavljen u poniženu situaciju. Ona mora doista proizaći iz čovjeka pojedinca, iz njega, za njega, i zbog njega i ona se ostvaruje, kao što sam pokušao u referatu pokazati, najpotpunije upravo u istinskoj revoluciji. Ali u takvoj revoluciji koja ostaje humano djelo čovjeka i upravo se zato taj čovjek nikad neće solidarizirati s nečim što nije i njegovo intimno uvjerenje ako je doista čovjek i ako je doista revolucionar. Čini mi se da ljudska solidarnost koja je postignuta na bilo kakvim drugim premisama, iz bilo kojih drugih razloga, vanjskih uzroka, a ne ljudskih intimnih htijenja, da je ta solidarnost manje-više nametnuta i lažna, imala ona ne znam kakvu firmu, ispisivala ne znam kakve parole i bila učinjena iz ne znam kakvih sve proklamiranih općečovječanskih i visokih principa.
Mislim da je kolega Pirjevec stvarno osjetio ono što sam želio otvoriti kao problem u ovih nekoliko teza, ali se ipak ne bih sasvim s njime složio da mi je u ovom referatu tek akcija na neki način omogućila da uopće postavim problem kreativiteta, individualnog stvaralaštva i da je akcija onaj negativni elemenat kojim tek želim, suprotstavljanjem individualnom, konstiturati i definirati svaki kreativitet. Na nekoliko sam mjesta insistirao na tome da vlastitost postoji ne po tome što nije nevlastitost, da samostalnost nije ono što nije nesamostalnost, da ima svoj, da tako kažem, bitak u sebi samoj i da ne postaje ono što ona jest samo po tome što postoji njen antinom ili mogućnost da se ona negira. Ja sam čak rekao da je ona »prije« svoje negacije i da mora biti prije svoje negacije kako bi uopće bila vlastitost. Dakako, nisam tu tezu dalje objašnjavao i u tom se smislu slažem s kolegom Pirjevcem da sam dužan odgovora. Ali mislim da se ipak i iz ovoga moglo vidjeti da se ta dihotomija ne postavlja u tom smislu da tek kao suprotnost akciji kreacija može uopće postojati. Kreacija postoji kao moguće djelo kreatora i prije toga da li se on kao kreator aktivirao čak i u svojoj vlastitoj kreaciji. Ona kao mogućnost postoji i prije svog vlastitog ispoljavanja i ona ima, kažem svoje ontološko određenje u tom smislu da zapravo ostaje neovisna o tome da li su je ili nisu negirali i koliko su je uopće uspjeli negirati.
Dakako, da je negacija ipak indeks opstojnosti tog kreativnog i da ona postaje dokaz njegovog postojanja, ali to ne znači da je ta negacija stvorila ono kreativno.
Što se tiče pitanja koje mi je postavio kolega Supek, ja na svaki način mislim da njegove distinkcije između aristokratskog, plebejskog i demokratskog u osnovi stoje. Također smatram potpuno adekvatnim njegove objekcije uz Nietzschea. Čini mi se ipak ako je riječ o kreaciji da se i prije nekih njegovih distinkcija, prije specifikacija onog kreativnog može govoriti o kreaciji uopće bez obzira da li je ona umjetnička ili filozofska, tehnička ili znanstvena, da li ima ovakve ili onakve reperkusije, motive, socijalne korelate itd.
Htio bih još samo jednu kratku primjedbu uz ono, što je rekao drug Milić o tome kako bi bilo potrebno uvijek postaviti neke granice kreativitetu da se ne bi pretvorio u demonski, opasni, neljudski aktivitet i kako su ove granice uvjetovane i društvenim i drugim historijskim uvjetima. Nasuprot njemu smatram da za mislioca, kreatora uopće zapravo već sama spoznaja granica ruši granice, pa insistirati na tome da je potrebno ostaviti granice onda kad su se kao granice spoznale, mislim da je samo na neki način ograničeno. Bojim se, da bismo na taj način zastupali tezu koja u krajnjoj konsekvenciji zapravo godi jednom, možda je to malo gruba riječ, oportunitetu što ne dozvoljava da budemo dovoljno dosljedni jer bi nas ta dosljednost »predaleko« odvela. Svako ograničavanje akcije vodi zapravo nečemu što kompromitira samu tu akciju u njenoj biti. Meni su, naime, čudne akcije koje su počele kao humane i najedanput postale nehumane. Pa stoga, da ne bi to postale, treba da im navodno propišemo neke granice. Meni je takva kreacija koja bi bila do jedne granice humana a dalje nehumana vrlo dubiozna i problematična već u samom svom početku. Zato mislim: ili je nešto slobodna ljudska kreacija ili nije kreacija, a ne može biti do određenih granica kreacija a nakon toga kastrirana kao kreacija, osakaćena, »pripitomljena«, ograničena, jer bi — kad bi bila u sebi dosljedno — navodno prestala biti plebejska i postala aristokratska. Ne znam da li sam tačno čuo riječi kolege Milića, ali čini mi se da je rekao kako posljednji ljudi ne mogu ništa drugo da budu nego ono što jesu. Jesam li to tačno čuo?
Ja sam rekao da bi trebalo videti uslove koji te poslednje ljude čine.
Ali bojim se da upravo ta analiza uslova koja samo ispituje posljednje ljude upravo takve kakvi nužno jesu ostavlja te posljednje ljude nedirnute, možda objašnjene ali i onakve kakvi jesu, u svom njihovom užasu, u goloj egzistenciji, u neljudskom životu. Ali stvar nije u tome da se taj svijet objasni, već digne u zrak.
Još samo nekoliko riječi o onom što je ovdje rekao drug Tadić. Sigurno je da sam ja, tu se potpuno slažem s njime, ostao na neki način dužan objašnjenja kako se Nietzscheov opus, o kojem sam samo ovdje mogao reći nekoliko riječi, može povezati s onim što sam govorio kad sam spominjao Parisku komunu i veličinu nepoznatih. Onaj koji pozna Nietzscheovo djelo, taj će, međutim, lako uočiti, pa i kad se ostane samo na površnoj slici, da Nietzsche nikad i nigdje nije govorio o veličini poznatih, i da je njegova veličina isto veličina čovjeka kojega još nema i da je njegov natčovjek nešto što još ne postoji. Sjetimo se samo iz »Zaratustre« onih zadnjih pasusa kad u spilju dolaze i kraljevi, i čarobnjaci, i božji ubice, i znanstvenici, i pjesnici, i proroci, dolaze svi oni koji su već na zemlji poznati, a nitko od njih ne može postati viši čovjek. Da li je to slučajno? Da li je slučajno da kraljevi koji su najveći kraljevi, da pjesnici koji su najveći pjesnici, da radikalni ateisti, čudesni vrači i pripovjedači ne mogu biti ono što on želi, ne mogu biti nadljudi. Nietzsche ne govori o veličini poznatih, (»Sita ih je zemlja ova«) nego o veličini onih koji dolaze, koji još nisu, koji još danas ništa ne znače. Prema tome, mislim da su to zapravo nepoznati, a da svi poznati, čak i oni koji u sebi koncentriraju sve vrline što se danas u vladajućih smatraju vrlinama, zaslužuju samo Nietzscheovo preziranje. Jer ne treba zaboraviti da gotovo nitko nije tako bezobzirno rušio evropske veličine, političare, vojskovođe, šefove katedara i blijedu degeneriranu aristokratsku elitu kao što je to činio stari razbojnik Nietzsche. Zato Nietzsche zapravo ne stoji na drugoj strani pariskih barikada.
