Praxis:Praxis 1967 5-6:Diskusija o predavanju Predraga Vranickog

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

DISKUSIJA O PREDAVANJU PREDRAGA VRANICKOG
Učesnici: S. Stojanović, D. Grlić, M. Čaldarović, Đ. Šušnjić i P. Vranicki

1. Kad preuzme vlast pred revolucionarnu organizaciju se postavlja odsudno pitanje socijalističke revolucije: šta uzeti kao obrazac prestrukturacije čitavog društva? Hoće li model biti sama organizacija ili radnički savet? Kao što znamo partija je zbog svoje uloge u pripremi oružane revolucije i njenom izvođenju neizbežno potpuno centralizovana, hijerarhizovana, čak militarizovana. Ako ona gradi celokupni društveni sistem po svojoj slici i prilici, onda je daleko verovatnije da će on biti etatistički a ne socijalistički. Socijalizma ne može biti bez integralnog društvenog samoupravljanja, a njegovu elementarnu ćeliju čini radnički savet.

Klasičan primer tog sukoba nalazimo u istoriji sovjetske revolucije. Radnička klasa je spontano i nezavisno od Boljševičke partije stvorila radničke savete još 1905. To se ponovilo i tokom Februarske revolucije 1917. Njoj se pridružilo seljaštvo i vojska sa svojim savetima. Partija je tek naknadno prihvatila tu inicijativu i sa parolom sva vlast sovjetima radničkih, vojničkih i seljačkih deputata došla na vlast u oktobru. Na žalost, ona je kasnije počela da ograničava njihove kompetencije, sve dok ih postepeno nije svela na formu klasične državne organizacije, dakle na vlastitu karikaturu. Krajnji rezultat je bio staljinizam — jedna vrsta primitivno-politokratskog etatizma. Činjenica je da se koncepcija i uloga Lenjina i Staljina ni u tom pogledu ne mogu izjednačavati. Ali je isto tako istina da marksisti još uvek nisu sasvim nepristrasno analizirali Lenjinovo shvatanje i delovanje, posebno u diskusiji sa tzv. radničkom opozicijom.

Postoji teorija prema kojoj je nužan jedan period centriranja čitave društvene strukture oko svemoguće države i partije, period u kome nije moguća ni elementarna radnička samouprava. Po mom mišljenju, međutim, izbor takvog puta ne može se bez ostatka izvesti iz teških objektivnih okolnosti. Ogromnu ulogu igra koncepcija sa kojom partija dolazi na vlast. U vezi sa tim otkriva se jedan aspekt teorijske insuficijencije o kojoj je govorio drug Vranicki. Vlast se, naime, preuzima bez jasne i konkretne svesti o izgledu novog sistema. Odgovor se ne može naći ni kod klasika marksizma. Najviše na šta se može osloniti jeste jedna skica kod Marxa i Lenjina (»Država i revolucija«), pa i ona je od početka bila predmet interpretativnih sporova. Moglo bi se ići još dalje pa tvrditi da je u skoro svim dosadašnjim slučajevima partija došla na vlast sa više etatističkom nego socijalističkom koncepcijom.

Ni naša istorija ne pruža dovoljan dokaz da je bio neizbežan period etatizacije pre uvođenja radničkog samoupravljanja, šta govori protiv suprotne teze da je zajedno, istovremeno sa aktima o podržavljenju bilo moguće započeti sa procesom podruštvljenja? O nekakvoj »neizbežnosti« može se govoriti samo ako se u odlučujuće faktore uključi koncepcija sa kojom je partija došla na čelo države. Ali to je nešto sasvim drugo, a ne ono što imaju na umu teoretičari koje ovde kritikujemo. Da je partija i imala drugačiju koncepciju ona je, prema njima, ne bi mogla realizovati zbog objektivnih uslova. Ali po čemu su okolnosti između 1945. i 1948. bile teže nego u vreme najžešće staljinističke ofanzive protiv Jugoslavije kada su i stvoreni radnički saveti? Pre će biti da je sukob sa Informbiroom naterao partiju da preispita i promeni svoju koncepciju unutrašnjeg razvoja.

2. Hteo bih da kažem nekoliko reči i o problemu odumiranja države. Mnogi znaju da ta klasična marksistička orijentacija, čak i u jugoslavenskoj razradi, nailazi na vrlo skeptičan prijem u socijaldemokratskim krugovima. To ne iznenađuje jer savremena socijaldemokratija isto kao i najveći deo komunističkog pokreta ima izrazito etatističku koncepciju socijalizma. Razlika između tzv. države blagostanja i tzv. opštenarodne države može se naći samo u političkoj sferi. Socijaldemokratija nastavlja na tradiciju višepartijskog građanskog liberalizma, a komunistički pokret se po pravilu opire na jednopartijski monopol. Ali time se ne može potpuno objasniti pomenuta skepsa. Svakako treba samokritički uzeti u obzir da nemamo razrađenu teoriju, pa čak ni razrađenu ideju odumiranja države. Sem toga, u nekim radovima, pa ponekad i u praksi, odumiranje države se primitivno identifikuje sa dezorganizacijom, a poznato je da je moderno društvo neizbežno sve komplikovanije i organizovanije.

3. Naš sistem predstavlja mešavinu samoupravljanja u bazi i dosta čvrste etatističke strukture iznad nje. Tome odgovara priroda naših političkih organizacija. O SKJ neću govoriti jer je već i oficijelno usvojeno gledište o potrebi njegove duboke transformacije i prilagođavanja društvenom samoupravljanju. Doduše, kako odmiče vreme od odluke da se krene u tom pravcu sve je vidnija tendencija da se ocene razblaže i čitav napor svede na reorganizaciju. Ostale političke organizacije takođe su u krizi iz koje može da ih izvuče samo suštinska demokratizacija. One su još uvek transmisije komunističke organizacije, uprkos kritici i teoriji o drugačijoj ulozi. Sistem društvenog samoupravljanja nije moguće razviti na bazi političkog monopola u kome ljudi socijalističkih uverenja koji nisu komunisti nemaju mogućnost da dođu do stvarnijeg uticaja u političkom procesu. Pošto društveno samoupravljanje mora najvećim delom da bude posredno, neophodne su demokratske i autonomne političke organizacije koje će i njih okupljati i činiti efikasnim. To bi bio socijalistički pluralizam.

Jugoslovenska revolucija sigurno bi bila ugrožena stvaranjem više partija, pogotovo na najgoroj, nacionalnoj osnovi (šestopartijski sistem). Zato kod nas ima dosta kritike višepartijskog političkog sistema. Doduše, ona je prilično jednostrana, nespremna da prizna neke njegove prednosti. Naime pod ostalim jedakim uslovima višepartijsko uređenje je demokratskije od jednopartijskog. Ali ako nešto ne odgovara u našim uslovima, nikako ne bi trebalo da se potcjenjivački odnosimo prema njemu u drugim uslovima i teorijskim generalizacijama. Istina, u zadnje vreme sve je više kritike i jednopartijskog sistema u ime bespartijskog pluralizma. Ali šta to konkretnije znači? Da nemamo jasnu predstavu lako ćemo se uveriti ako pokušamo da to objasnimo nekome van našeg jezičkog i ideološkog prostora.

4. Svojevrsno regulisanje odnosa između manjine i većine oduvek je bilo jedan od izvora dogmatizma i atiintelektualizma u komunističkom pokretu. I u onim partijama u kojima je bilo stvarnijih diskusija u toku pripreme odluka, one su obično veštački prekidane posle utvrđivanja politike Život je, međutim, često tražio reviziju odluka. A diskusiju prema tako shvaćenom principu demokratskog centralizma faktički je mogao da ponovo pokrene samo vrh partijske hijerarhije. Zato prave diskusije, kritike i idejno-intelektualnog života u takvim organizacijama nije ni moglo biti. Ima dosta primera veštačkog prekidanja diskusija čak i u njihovom toku, pre demokratskog rezimiranja. Radi ilustracije podsetiću na diskusiju o privilegijama koja je dosta grubo presečena od strane nekih rukovodilaca SKJ. Od kolike je to štete za politički i moralni ugled SKJ nije potrebno posebno naglašavati.

Protiv mogućnosti za neprekidnu diskusiju i kritiku obično se potrže potreba jedinstva. Sigurno je da ni jedna organizacija ne može biti efikasna bez praktičkog podvrgavanja manjine većini. Ali je isto tako nesumnjivo da je stvarno, kreativno jedinstvo akcije moguće postići samo ako je u principu omogućeno neprestano kritičko razmatranje politike.

Zbog konzervativnog shvatanja odnosa manjine i većine — o kome smo govorili — često se dešava da faktička manjina uzurpira prava i ulogu većine i da joj onda cinički diktira monolitnost.

Profesoru Vranickom postavio bih jedno sasvim kratko pitanje. Potpuno se slažem s njegovom deskripcijom pojedinih fenomena, specijalno kad je riječ o predominaciji političkog faktora u socijalizmu i o nekim drugim deformacijama koje nam je ovdje prikazao i koje mi, manje ili više, doista ne samo da znamo nego i osjećamo, često i na vlastitoj koži.

Međutim, pitanje koje, bojim se, on nije ovdje postavio ni pokušao na njega odgovoriti, zapravo je vrlo jednostavno: Zašto je to tako? i kako je moguće da se upravo to i tako dogodilo?

Kako je moguće da jedan koncept koji je stvoren u visoko industrijaliziranim zemljama, kasnije prenesen u jednu nerazvijenu zemlju i tamo izrastao u sasvim specifičnim i apsolutno netipičnim uvjetima, postane tipičan za čitav jedan pokret, postane tipičan za ono što bismo najjednostavnije mogli nazvati svjetskim socijalizmom, ili u teoriji, marksizmom?

Ako ne odgovorimo na to pitanje, kako je moguće da se to dogodilo, ako, dakle, ne raščlanimo esencijalne uzroke, zbog kojih je upravo došlo do toga, onda nećemo znati ni kamo idemo, ni zašto idemo, jer ćemo prikrivati uvjete koji su stvorili takvu situaciju i oni će nas uvijek iznova dovoditi do toga, da ćemo naprosto opet morati ovako opisivati fenomene, kako nam je to ovdje učinio drug Vranicki.

Meni se čini da je pitanje, naime, u tome, da li ima nešto u samom konceptu što je uvjetovalo takav razvoj, ili su to možda neke sasvim slučajne historijske okolnosti koje su po nekim nepredvidljivim, kao što je rekao Gajo, uzrocima i elementima došle do izražaja, i onda takve nepredvidljive okolnosti stvorile ne samo nešto što bi bilo akcidentalno za jedan grandiozni pokret, nego što ga zapravo u njegovom praktičnom ostvarenju decenijama bitno određuje.

Kako je moguće da praktična realizacija marksističkog koncepta bude upravo onakva kakva jest i kakvu zapravo do danas jedino historijski poznajemo. Koji je po mišljenju referenta temeljni uzrok tome? Jednom riječi: mnoge su Vranickijeve ocjene i opisi tačni samo što nije, po mom mišljenju, pitanje da li je to tako kako jest, već zašto je tako kako jest.

Problemi o kojima ponovo raspravljamo na ovoj sjednici, kao i prije dvije godine, zahtijevaju izvjesnu rekapitulaciju, makar letimičan pregled pređenog puta, konstatiranje novih elemenata u progresivnom razvitku našeg razmatranja, ili konstatiranje stagnacije u tom pogledu.

Mi smo pitanje revolucionarnih snaga koje su nosilac društveno-političkog razvitka tretirali na jedan zaista širok način, ne samo na školi 1965. godine, i 1964. godine, nego i u mnogim drugim diskusijama. Bilo je liječi i o demokratskim institucijama unutar revolucionarnog pokreta, unutar političke partije radničke klase. Oslanjali smo se i na iskustva međunarodnog radničkog pokreta, ukazivali na historijsku pouku koja kaže da izvan demokratskih institucija nema revolucionarnih rješenja. Možda je ostao dominantan utisak da su pojam demokratskih institucija. odnosno strukture partijske organizacije koja demokratski djeluje — i pojam revolucionarnih zadataka, na prvi pogled kontradiktorni, tim više što su se shvaćali na razne načine u vrijeme Lenjina, naročito u prvom periodu izgradnje sovjetske države, i u kasnijem toku razvitka Sovjetskog Saveza i međunarodnog radničkog pokreta.

Međutim, ove dvije godine, koje dijele treće i četvrto zasjedanje Korčulanske ljetne škole, pokazuju da se i dalje tretiraju i teorijski razrađuju problemi demokratskih institucija u pokretu, ali da se u praktičnom političkom životu može ukazati na niz fenomena koji znače upravo najflagrantniju potvrdu tih demokratskih institucija, u suprotnosti sa čestim deklaracijama visokih foruma. Imali smo najdrastičnije oblike monopolističko-ideološkog pritiska, povremenih kampanja u toku kojih su Korčulanska škola i časopis »Praxis« bili prvi na udaru.

Imali smo, dakle, iskustva i jedne i druge vrste. Poslije perioda iniciranja diskusije, zadovoljenja općeg zahtjeva u pogledu pokretanja široke diskusije, imali smo period afirmiranja određenih stajališta izvan same diskusije, i to sredstvima koja nisu demokratska, niti su prihvaćena u našem pokretu/barem posljednjih desetak godina.

Sad je na dnevnom redu pitanje reorganizacije Saveza komunista. U tom okviru se rješavaju mnoga već pokrenuta bitna pitanja. Radi se o tome da li će radnička klasa putem najprogresivnije svoje institucije — samoupravljanja — faktično postati subjekt u odlučivanju i kakva je uloga Saveza komunista u sistemu samoupravljanja. Imali smo nekoliko velikih savjetovanja sa pretenzijama naučne argumentacije. U toku je diskusija u društveno-političkim organizacijama, objavljivanje u štampi mnogih stajališta. Ali problem se opet ponekad postavlja krivo.

Na primjer, nije osnovno pitanje u tome da li će organizacije Saveza komunista biti teritorijalno locirane ili će biti smještene u proizvodnu organizaciju, radnu organizaciju, već je problem u tome da li će radnička klasa praktično biti subjekt odlučivanja. Radi se o tome da li će se organi radničkog revolucionarnog pokreta instrumentalizirati tako da postanu nosioci tendencija koje su suprotne samoupravljanju, da li će, prema tome, sam subjekt revolucionarnih promjena biti degradiran, a proces samoupravljanja usmjeren u pravcu koji znači faktično postvarenje same radničke klase? Drugim riječima, da li će inicijativa za bitne promjene opet biti postupak koji će dovesti do osiguranja monopolističko-ideoloških pozicija vodećih birokratskih krugova unutar same partije i cijelog društva?

Interesantno je da se paralelno s ovom diskusijom, koja ima izrazito aktualan značaj, upravo ovih dana mogu ponovo čitati nevjerojatne cifre o tome da radnička partija postaje sve manje radnička, a sve više službenička, malograđanska partija. To je nesumnjivo jedan od izvora neefikasnosti u procesu demokratizacije pokreta i ishodište drugih pojava malograđanskog karaktera, besperspektivnosti, odustajanja od programa revolucionarnih rješenja aktualnih pitanja.

Međutim, sve više se manifestira otpor protiv takvih negativnih tendencija.

Ukazao bih na jedan interesantan pokušaj da se obnovi inicijativa za sazivanje općeg kongresa radničkih savjeta. Mnogo je godina prošlo od prvog kongresa radničkih savjeta, i sada u istupanju samih rukovodilaca sindikata možemo vidjeti izvjesnu notu negodovanja što se kongres radničkih savjeta odgađa što se njegovo organiziranje ne realizira. To je samo jedan simptom više da se radi o pokušajima obnavljanja uloge sindikata u našem društvu, bez obzira na pojave tipičnog birokratskog »samokritičkog« osvrtanja koje u stvari predstavlja zaštitu od kritike, naročito u izjavama pojedinaca koji su vrlo istaknuti ili najistaknutiji u sindikatima.

Evo, iz tih razloga mislim da intonaciju na nekim mjestima referata ne bi trebalo prihvatiti — kao da se radi o izvjesnim promjenama koje su normalne, zakonite, i koje znače pozitivan razvitak. Izlazi da se radi o običnim teškoćama na planu postizanja novih uspjeha i svlađivanja prepreka, čisto kvantitativno. Naprotiv, radi se o fundamentalnoj koncepciji, o pitanju što ga je kolega Grlić postavio, naime, o pitanju snaga koje su faktično u osnovi tih i takvih tendencija, i snaga koje zaista mogu da ostvare promjene.

Dakle, sama politička struktura, tj. strukturiranost naše političko-partijske konstelacije, ima prvorazredan značaj. Ali, nije manje značajno i osvjetljavanje problema. Prema tome, i diskusija o ovim problemima, i diskusija o karakteristikama diskusije koju vodimo, također približava izvjesna rješenja, a u tom pogledu treba pozitivno ocijeniti doprinos Korčulanske ljetne škole.

Mene je cela ova diskusija podsetila na jednu šalu koju, dakako, nisam pročitao u našem časopisu, već u jednom stranom, i da šala bude veća, u engleskom časopisu »Governement and Opposition«, br. 2 za 1967, na strani 176. Duhovit odgovor na pitanje »Da li smatrate da vam je potrebna još jedna partija u SSSR-u« dao je jedan sovjetski trudbenik: »Još jedna! Zar nije i jedna dovoljna?« Jugosloven je bio još duhovitiji: »Kod nas je nemoguća opozicija iz prostor razloga što bi svi prešli u opoziciju i opet bismo imali jednu partiju«. Hoću da kažem da broj partija u jednom društveno političkom sistemu nije dovoljan kriterijum i merilo za ocenu da li je jedan sistem demokratičan ili ne. Isto tako mi se čini da je Marxova humanistička misao bila usmerena ka prevladavanju svih partija, ka prevladavanju i dokidanju političke sfere kao takve. Iskustvo nam uverljivo pokazuje da postojanje više političkih partija može često da znači i izdržavanje više birokratija i birokratskih aparata.

Ali ovo nije glavna stvar o kojoj želim da govorim. Hteo bih da govorim, zapravo, o jednom mitu — mitu o oslobodilačkoj ulozi radničke klase. Naime, meni se čini da danas, u eri naučne racionalnosti i naučnih metoda, mi ipak još uvek živimo u jednoj mitologiji: ideološkoj, političkoj, religijskoj, itd. Živimo u jednom svetu mita koji se održava i pojačava uporedo sa razvitkom naučne racionalnosti i naučnih metoda. Kada se jedna ideja prihvati, kada postane navikom, kada se ustali i okameni, kada pređe u dogmu, onda se ljudi lišavaju obaveze da misle o toj ideji, ali i mogućnosti da uopšte misle drugačije.

Pošto nemam vremena za podobnu argumentaciju, ja ću samo da ukratko iznesem svoje osnovne teze.

Postojala je i još danas postoji iluzija koju dele mnogi marksisti o tome da je radnička klasa (proletarijat) ona univerzalna istorijska snaga koja je jedina sposobna da oslobodi društvo tj. da ukidanjem i sebe same kao klase dovede društvo u besklasno stanje. Ova sposobnost i univerzalna misija radničke klase kao predodređenog oslobodioca čovečanstva izvodila se iz njenog jedinstvenog položaja u klasnoj strukturi društva, položaja koji ju je »istorijskom nužnošću« silio da bude revolucionarna klasa, pošto nema u klasnoj borbi što da izgubi »osim svojih okova«.

Međutim, istorijska praksa je demantovala ovakvo uverenje onoga trenutka kada se materijalni i drugi položaj radničke klase vidno poboljšao i kada su i za radničke porodice otvoreni kanali socijalne pokretljivosti preko kojih je radnička klasa demokratskim putovima izvojevala svoje pravo građanstva, tj. kada se u otuđenju i sama oseća ugodno. Pokazalo se, dakle, da je ovo verovanje u istorijsku misiju radničke klase kao oslobodioca celog društva sasvim iluzorno, ne samo zbog toga što se naivno očekivalo da relativno mali deo socijalne strukture radikalno izmeni celinu društva, već se u tom verovanju nije vodilo računa o drugim društvenim grupama, čija se društvena snaga akcije i misli nepravedno potcenila. Da je ovo tačno vidi se već i iz činjenice da radnička klasa nije ni došla do svesti o svome položaju, snazi i oslobodilačkoj ulozi, dok joj ta svest, tj. ideologija i filozofija prakse nije dana od jednog buržoaskog intelektualca — Karla Marxa. Ova činjenica pokazuje da je istinski humano društvo moguće realizirati samo spregom inteligencije sa drugim klasama tj. spregom revolucionarne filozofije sa revolucionarnim klasama u društvu.

Marx je tražio pravog i autentičnog nosioca progresivnog društvenog kretanja i humaniteta u kapitalizmu i našao da je to radnička klasa (proletarijat). Međutim, za Marxa proletarijat nije sociološka kategorija, već filozofska, pa otuda izvor svih nerazumevanja. Naime, po Marxu, samo ona društvena klasa koja je u istorijski danom društvu lišena osnovnih materijalnih pretpostavki, društvene i političke moći, i kojoj je na taj način uskraćen pristup ka nekim drugim osnovnim društvenim i kulturnim vrednostima — postaje nužno revolucionarna. Što se borba za društvenu jednakost odvijala u obliku borbe za više zarade, to je specifičnost položaja radničke klase u kapitalizmu onoga vremena. Ono što karakteriše zahteve radničke klase danas nije više borba za veći dohodak već borba za društvenu moć i društvene odgovornosti.

Ali bi po mom mišljenju bilo daleko od istine shvatiti ovaj Marxov stav dogmatički. Ono na što je Marx upozorio sastoji se ukratko u ovome: u društvu gde postoji društvena klasa (klase) koja je lišena elementarnih materijalnih i duhovnih dobara možemo očekivati da će ona (one) biti primorana da se bori za izmenu takvih odnosa u pravcu ravnopravnog sudelovanja u uživanju društvenih vrednosti.

Koja će to klasa (grupa) biti, to zavisi od konkretne istorijske situacije, od konkretnog društva. Bitno je da svaka društvena klasa (grupa) može da se nađe u takvoj istorijskoj situaciji i da joj pripadne uloga da se bori za društvenu ravnopravnost. Proletarijat je tražio ravnopravnost, a ne diktaturu nad drugim, jer se kroz diktaturu nikada neće doći do ravnopravnosti i slobode. Umesto diktature proletarijata postoj i mogućnost diktature nad proletarijatom u ime proletarijata. Otuda oslobođenje društva je delo društva i ne može ga izvršiti ni jedna socijalna grupacija posebno. Ono što je do sada urađeno u istoriji bila je samo promena na vlasti (ostajanje u sferi politike) ali ne i promena ljudskog bića u slobodnu ličnost.

Kako dogmatičari, koji prihvataju na veru mit o oslobodilačkoj ulozi radničke klase, mogu da objasne istorijske činjenice da su se oslobodilački pokreti u nekim zemljama sveta vodili tako reći bez prisustva radničke klase! Te zemlje nisu imale razvijene industrije ni tehnologije, a to znači ni radničke klase. Da li su one trebale čekati da izgrade industriju i tako dobiju radničku klasu koja bi tek onda preuzela dužnost da bude oslobodilac?

Teorijska osnova mita o oslobodilačkoj ulozi radničke klase jest teza vulgarnog ekonomskog determinizma da je ekonomska osnova određujući faktor u životu jednog društva. Pošto je stvaranje sredstava za život ono što je najnužnije u životu jednog naroda, to se ubrzo stvorilo uverenje da je to i najvrednije, da je, drugim rečima, fizički rad jedino vredan i društveno cenjen rad. To se gledište u teoriji produžuje kroz shvatanje čoveka kao proizvoda ekonomskih prilika, a u praksi kao objekta s kojim se može po volji manipulisati i kalkulisati, već prema prilikama.

Kako shvatiti Marx-EngeIsovu misao da »ukoliko nauka nastupa bezobzirnije i nepristrasnije, utoliko je ona više u skladu sa interesima i težnjama radnika«.

Da interesi radnika ne moraju stajati na liniji napretka nauke vidi se već i po tome što su radnici često pružali otpor i lupali nove mašine koje su im pretile nezaposlenošću, jer bi, u novoj organizaciji rada, zamenjivale njihov rad.

Kao što iz poznavanja društvenog položaja nekog mislioca ne možemo dedukovati da su njegovi iskazi (stavovi) istiniti ili lažni, tako isto iz položaja koji određena klasa zauzima u datoj lestvici društvene strukture ne možemo zaključiti da su ideje te klase o sebi i društvu istinite ili lažne. Istina se vezala za ovu ili onu socijalnu grupu (klasu) ali je, vidimo, besmisleno izvoditi istinitost jednog iskaza iz socijalnog položaja određene grupe (klase) ili pojedinca. Jedan stav se pokazuje kao istinit ili lažan tek onda kada zadovolji izvesne empirijske i logičke kriterijume, tj. kada ne protivreči jednom prihvaćenom modelu ili sistemu verifikacije.

Klasa prestaje da izgleda kao poslednja granica u koju se treba ukopati. To zato što su: a) doprinosi nauci i kulturi pristizali iz svih socijalnih grupa i klasa i što je kultura nešto više nego proizvod jedne klase; b) iako se dominantna klasa u društvu ili njena politička avangarda odnosi prema kulturnoj tradiciji selektivno i nije isključeno da ponekad najveće vrednosti budu izostavljene iz okvira njenog kriterijuma, ipak se retko desilo da su istinske vrednosti mogle da budu porečene za duže vreme; c) politička avangarda jedne klase (partija) postaje sve manje manjina selekcionisana iz jedne društvene klase, već manjina selekcionisana iz skoro svih društvenih klasa, koje svesno prihvataju neke opšte i zajedničke ciljeve i program te avangarde, postajući ideološki istomišljenici. Tu činjenicu partija veoma vešto koristi. Jaspers je primetio da se partija toliko u svojim programima i deklaracijama identifikuje sa radnicima i seljacima i celinom društva, tako da svaki pokret protiv partije ona smatra kao pokret protiv radnika i seljaka protiv svih ljudi. »Narod je vođa, a misliti ili raditi protiv vođe isto je što i raditi i misliti protiv naroda«.

Mislim da u ovoj završnoj riječi ne bi trebalo da diskutiramo o pojedinim stavovima koje su drugovi iznijeli, a meni je drago da su neke moje analize izazvale i određena, daljnja razmišljanja o nekim problemima. Ono Što su drugovi iznosili zapravo su više daljnja razmišljanja a koliko ona stoje ili ne stoje, kao i ova moja, to je pitanje daljnjih naših diskusija, kao i društvene prakse. Čini mi se, da se barem u osnovnim nekim sagledavanjima ovih problema gotovo svi pomalo slažemo, a posve je prirodno da ima i diferencijacija u sagledavanjima nekih konkretnijih rješenja, možda nekih hitnijih. Ja bih akceptirao veliki dio onih pokušaja koji su nastojali osvijetliti pojedina pitanja. Svakako je jedno od krupnih pitanja koje je drug Grlić postavio. To je pitanje, koje naravno nisam u referatu niti postavio, niti mislim da ga rješavam, jer je to druga tematika, svakako nužna i za ovu temu. To je pitanje zašto je nastala predominacija te političke sfere i kako je moguće da se to dogodilo; da li je to pitanje samog koncepta ili je to pitanje mnogo kompleksnije itd. Sveta Stojanović je isto o tome govorio, smatrajući da je problem koncepta danas naročito odlučan za sagledavanje nekih pitanja. Ja bih mogao samo da kažem ovo: u prvom redu da je, s obzirom na to pitanje, već i kod nas nešto o tome pisano. Na primjer, drug Krešić je analizirao nastanak i predominaciju te političke sfere i birokratizma u Sovjetskom Savezu. Prema tome, tu postoje, kažem, već neka određena gledanja, ne mislim da je to u potpunosti izvršeno, ali svakako u izvjesnoj mjeri. Drug Tadić je također u nekim svojim raspravama o tome pisao, i mnogi drugi više ili manje. Mogu reći da sam i ja o tim nekim pitanjima pisao. S druge strane smatram da još nema jednoga cjelovitoga razjašnjenja čitavoga toga problema.

Ovdje želim samo da istaknem jednu historijsku činjenicu, koja danas lebdi nekako svima nama pred očima i koja nas okupira. Mislim da nam danas, barem za ovaj naš evropski dio, manjka stvarno koncept. To je pretpostavka na bazi, naravno, određenih analiza koje uzimam u obzir.

Polazio sam od te pretpostavke da je danas nama stvarni koncept najhitniji, a da ostale objektivne okolnosti pogoduju da se jedan pravilan socijalistički koncept može realizirati. Ja dakako ne mislim, ako govorimo čak, recimo, o našim pojedinim područjima Jugoslavije, da se i taj koncept može svugdje jednako realizirati. Isto tako smatram da je problem ako hoćete i zaostalosti isto tako vrlo važan problem i da, prema tome, realiziranje samoga ovoga koncepta može da negdje bude uspješnije, negdje manje. Ali, zato što se on ne može svugdje da realizira kako treba (možda će on zapadati u pojedine krize itd.) ne mora da ga se onda sprečava tamo gdje je on moguć.

Drug Šušnjić je govorio o problemu mita i oslobodilačke uloge radničke klase. Ja bih inače, kad bih išao u diskusiju, dao neke kritičke objekcije s obzirom na to što se s jedne strane slažem da taj mit postoji, ali, s druge strane, ne smijemo zaboraviti da su upravo oni, koji su taj mit najviše kovali, najmanje i dali prava toj radničkoj klasi. Pa ipak mislim da je radnička klasa jedan od osnovnih problema suvremenoga društva, kao jedna od osnovnih klasa.