Praxis:Praxis 1967 5-6:Kreacija i akcija - Danko Grlić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Danko Grlić
Zagreb
Rezignacija, svojevrsna pasivnost, klonulost koja se javlja kadikad u lijevom intelektualnom pokretu danas korijeni se — bez obzira na sva konkretna i pojedinačna negativna iskustva — i u jednoj idejnoj situaciji koja je karakterizirana time da je svaka spontana, stvaralačka težnja, svaka pobuna, svako lično mišljenje, svaka dakle, istinska kreacija, pretvarajući se u zajedničku akciju vrlo često poprimila sva ona obilježja fetišiziranja općeg što su je učinile bezličnom i standardnom i time u dobroj mjeri kompromitirali. U ime tog općeg, u ime pokreta, u ime akcije, nove države, novog društva, novih ideologija i ideja, ali isto tako u ime neke tradicije po kojoj se to novo može pojaviti i učvrstiti samo u monolitnom istomišljeništvu, degradira se tako na žalost godinama spontanitet ličnosti, ugušuju neke njene izvorne kreativne snage, pa je stoga i svaka nova akcija kvalificirana kao manje ili više naivni i jalov pokušaj koji neće ništa esencijalno promijeniti. Ona, naime, neće izbjeći temeljnom paradoksu koji je tako karakterističan za naše vrijeme: svaka je kreacija djelo ličnosti, djelo samotnika, a ne kolektivno djelo, a svi pokušaji da se osigura pravo na kreaciju, na vlastitost, nužno su se pretvarali u akciju koja u sebi kao akcija sadrži uvijek određene elemente socijalnog i duhovnog zajedništva, neke unutarnje harmonije koja pretpostavlja gotovo identične polazne pozicije. Da li je dakle — to je temeljno pitanje koje postavljam u ovih nekoliko teza — uopće moguće osigurati pravo na samostalnost a da i borba za tu samostalnost ne poprimi karakter nesamostalne akcije? To se, u biti jedno te isto pitanje, može postaviti u mnogobrojnim varijantama, kao npr.: da li je moguća borba protiv političkog monopolizma a da ta borba sama ne poprimi karakter političke borbe, da li je moguće revolucionarno mijenjati i svijet i kritički se odnositi prema mogućnicima i vlasti, a da se ne poprime sve one karakteristike borbe za vlast — ili nakon pobjede — karakteristike vlasti zbog koje i protiv koje je sama borba bila otpočela; da li borba protiv konzervativizma, kako bi bila uspješna, mora sama poprimiti neke konzervativne, klasične oblike koji se petrificiraju i na koncu postaju bitni te potpuno zabrtvljuju uvid u prvotni progresivni cilj i smisao; da li je moguće zadržati autentičnu vlastitost, individualnost kad borba za nju samu nameće takve oblike udruživanja koji je nužno negiraju. Pitanje se može postaviti i ovako: ako plan, organizacija, institucija uvijek na neki način guše ličnu slobodu, ne mora li ipak i borba protiv takvih institucija i takvog plana biti i sama planirana, institucionalizirana? Da li se borba protiv birokratizma nužno i sama birokratizira? Da li je — kao što bi rekao Nietzsche — borba protiv boga moguća a da se pri tom sam ne postane bog? Mislim, međutim, da se sve ove i mnogobrojne druge moguće suprotnosti i njihove varijante mogu uglavnom svesti na onu prvu — na suprotnost, na protivurječje između individualne kreacije i opće akcije.
Doista je vrlo ukorijenjeno mišljenje — mišljenje koje uostalom potvrđuje gotovo cjelokupna dosadašnja empirija i koje nije lako negirati — da je svako pretvaranje individualnog u opće, zajedničko već samim tim puna negacija svakog individualiteta. Tako je npr. jasno da spuštanje kulture na razinu masovne samorazumljivosti i općosti bitno degradira njenu osnovnu misiju i kastrira stvaralačke individualne moći. Sigurno je, međutim, također da bi oslobađanje od birokratsko-hijerarhijskih odnosa trebalo da pridonese afirmaciji kreativnih pojedinaca. Ali — kažu nam oni mudriji, iskusniji, samostalniji, razočaraniji — i akcija protiv birokratizma kao uostalom i svaka akcija traži određenu nivelaciju, određeno samosavlađivanje individualnih stremljenja, unisonost, poistovećivanje s istomišljenicima, pa prema tome otupljivanje personalnih vidika, vlastitih traženja. Poznato je, uostalom, da u akciji svega nekolicina ili čak samo jedan ima pravo na kreaciju: drugi su u akciji utoliko više ukoliko se više s njime slažu, ukoliko dakle manje ispoljavaju vlastitost, manje subjektivne slutnje, sumnje i strahovanja, a više svijest o potrebi discipliniranog istupa, poslušnosti bez pogovora kako bi se što uspješnije postigle određene svrhe. Može se, doduše, poslušnost pokušati racionalizirati kao »svjesna disciplina«, unutarnje osjećanje za potrebom »svjesnog odricanja« itd., ali to ipak ništa bitno ne mijenja i tada najčešće jedan određuje šta treba da bude »svijest« drugih i njihovo »unutarnje osjećanje«.
Taj jedan koji vodi, ta najuglednija ličnost akcije ili pokreta obično je najpraktičniji, najbolji organizator, a najmanje kreativni mislilac, to je obično onaj odlučan i čvrst čovjek koji ne sumnja ni u svoju vlastitu snagu, ni u sigurnost uspjeha, ni u svijet oko sebe koji ga slijedi, onaj dakle koji ni u šta ne sumnja, pa prema tome zapravo ni o čemu i ne misli. Taj kome je, dakle, jedino omogućeno da bude kreativan u takvoj akciji tome je to takoreći a priori nemoguće jer da je kreativan ne bi uopće mogao postati ono što je postao.
Pri tom, dakako, ne treba ispustiti iz vida da je tradicionalni liberalizam, pa i filozofski personalizam ističući ono individualno kao najvišu vrijednost baš zbog karaktera samog određenja individualnosti — koja kao neponovljiva, specifična, neodrediva, neiskaziva, navodno u principu sprečava mogućnost racionalnog definiranja samog pojma individualiteta — ostao ipak na planu apstraktnog pa i negativnog određenja onog vlastitog. Vlastito postaje često vlastito ne po svojoj vlastitosti već po protupojmovima kao što su: kolektivno, društveno, masovno, općepriznato, dirigirano, plansko. Circulus in demonstrando — koji je često prisutan kad je riječ o pokušaju određenja vlastitosti — pokazuje se u tim negativnim definicijama u bezbroj varijanti. Ali uvijek iznova se ponavlja zapravo teza da je samostalno samostalno zato jer nije nesamostalno. No takva definicija — kako god može biti misaonije i suptilnije izrečena i kako god može označiti ono što nije vlastito, personalno, samostalno ili čak — u optimalnom slučaju — kako i u odnosu na što treba da se ispolji ono vlastito — ne može nas ni u kojem slučaju zadovoljiti ako se pitamo šta je uopće vlastito, šta naime omogućuje egzistenciju vlastitosti ili naprosto kako to da izvorna vlastitost jest. Čak i esencijalni opis vlastitosti — pa i onda kad nije samo ostao na negativnom određenju — još nam ništa ne govori o mogućnosti njegove egzistencije. Drugim riječima: kako prodrijeti do fundamentalne, posebične odredbe vlastitosti koja postoji neovisno o tome da li je i koliko je svijet koji je okružuje izgrađen na suprotnim premisama?
Možda je i samo uočavanje potrebe postavljanja ovakvog pitanja i važnije — kao što to uostalom često u filozofiji biva — od prezentiranja jednog od mogućih odgovora. Jer doista možemo — u svoj raznovrsnosti filozofskih uvjerenja odgovoriti na to da je vlastitost konstituirana bilo kao posebično kreativno htijenje, volja, bilo kao samostalnost, kritičnost, nezavisnost mišljenja, bilo kao mogućnost stvaranja unutarnjeg, intimnog, emotivno zasnovanog svijeta, bilo kao onaj čovjeka dostojan oblik postojanja koji ga uopće konstituira kao ličnost. Sigurno je da možemo iznaći i bezbroj drugih odgovora aksioloških, personalističkih, egzistencijalnih, u odnosu na ljudsku, umjetničku, filozofsku, znanstvenu ili društvenu kreativnost, na njegovu ljudsku emancipaciju i zrelost, pa ipak je hitnije od toga uvidjeti da nam uopće to pitanje stvara tek onaj horizont raspravljanja koji će ustvrditi — na jedan ili drugi način — mogućnost zasnivanja kreativne individualnosti, vlastitosti kao samosvojnog konstituensa koji stoji prije svakog negativnog konfrontiranja onom nestvaralačkom, nevlastitom, općem, bezličnom. Ovo »prije« nije, dakako, vremensko pa ni vrijednosno određenje već ukazuje na ontološku strukturu vlastitosti. To znači sam bitak vlastitosti postoji »prije« no njegova mogućnost negacije tj. njegova je egzistencija neovisna od mogućnosti da se zatre, nivelira, da se postvari, otuđi, da pređe u svoju suprotnost. Ali vlastitost nije samo »prije« svoje negacije već i »prije« svoje vlastite afirmacije jer njena aktivnost, kreacija, ima svoj ontički temelj u onom koji je kreira, pa je kreativnost zapravo posljedica mogućnosti da se kreativnost nekoga pojavi, ispolji, a ispoljavanje kreativnosti tek naknadno i aposteriorno dokazuje egzistenciju kreatora kreativnosti, dakle ličnosti, odnosno vlastitosti. Isti je odnos kad je riječ o negativnoj povezanosti kreatora spram svijeta. Jer tek tamo gdje postoji samosvojno stvaralačka ličnost ili ličnosti tek tamo i može postojati akcija koja ih želi uništiti. Tako i zapravo akcija koja se upravlja u pravcu ništenja mogućnosti ispoljavanja vlastitosti postaje negativni pokazatelj same egzistencije tog vlastitog, indeks i dokaz njegovog posebičnog postojanja. Jer razne nestvaralačke, državotvorne, činovničke i policijske duše ne zabrinjava samo aktivno ili rušilačko ispoljavanje kreativnosti već ih smeta i sama egzistencija kreatora, sama dakle mogućnost da se bude stvaralačka ličnost koja čak može živjeti u iluziji da je bezopasna, da će je ostaviti na miru, da nikome nije na putu, da radi samo svoj posao, a ne vidi da je sama njena originalna egzistencija upravo zbog svog originaliteta potencijalna opasnost za sve učmalo, mrtvo, shematsko, planirano, predviđeno, proračunato. Zato su i relativno »mirni« mislioci od Sokrata i Platona do danas, ako već nisu bili direktno proganjani, paljeni, mučeni na kotačima, ako već nisu morali ispijati otrov, čamiti po tamnicama ili izlagati se sramnim samokritikama, ipak u najmanju ruku uvijek nailazili na podozrivo oko vladajućih.
Pa ipak — da se vratimo na našu centralnu temu — postoji latentna opasnost da se otpori na koje nailazi ta akcija vladajućih i sami često pretvore u svojevrsnu protuakciju koja njene nosioce može negirati kao samosvojno stvaralačke ličnosti. Koliko god poticale iz individualnih stvaralačkih poriva te akcije mogu postati, silom pritisaka koje se na njih vrše, i kako bi im otporna snaga bila jača, sve više zajedničke, a stoga i pomalo niveliraju, standardiziraju ličnosti; zatomljuju se tako individualni afiniteti, prisnost ličnih osjećaja i smionost vlastite misli stvara se vanjska glazura istomišljeništva ispod koje su lako vidljivi besprincipijelni kompromisi u jednoj atmosferi gdje se sve, pa i vlastita misaonost, hrabrost i osjećajnost prepuštaju općoj struji i poklanjaju akciji, pokretu. U tom pogledu — upućuju nas mnogi rezignirani ali upućuje nas donekle i iskustvo — ne treba se zavaravati: svaka akcija ili protuakcija traži žrtve na individualnosti i individualne se moći mogu u svojoj punoj kreativnoj snazi ispoljiti tek kad potpuno nestanu sve one spone koje bez obzira na krajnje svrhe bilo kada traže sputavanje ili zatomljivanje vlastitog htijenja u ime općeg, u ime zajedničke ideje, zajedničkog cilja. Jer tada u svakom slučaju ono kreativno — i onda kada teži samo uspješnijoj obrani baš tog kreativnog — ustupa mjesto akciji koja — u najmanju ruku povremeno — postaje, bez obzira na početne namjere negacija pune, slobodne, eruptivne individualne kreativnosti. Obaveze koje proizlaze iz zajedničkog htijenja, koje su često praćene i posebnim i razumljivim moralnim patosom — pa se njihovo kršenje najčešće kvalificira bilo kao vjerolomstvo i nedosljednost, bilo kao osebujna kapricioznost i svojeglavost koja je nemoralna jer ne misli na interese cjeline — obaveze, koje nameće uspješnost akcije uvijek su dakle — po tom mišljenju — smetnja individualnoj kreaciji. Stoga bismo — u slijedu te logike — mogli ustvrditi: kreacija je puna sloboda, akcija je u optimalnom slučaju — ako naime sama ne zaboravi zašto je pokrenuta — stvaranje pretpostavki za buduću slobodu. Ali ovo »stvaranje pretpostavki« zapravo je vrlo dubiozno jer je, uostalom, pitanje da li će se uopće nešto, zašto se navodno stvaraju pretpostavke doista i pojaviti. Osim toga to je i negativno određenje ukoliko je gledano in actu, tj. ukoliko ne može postojati nešto što bi bilo »za« slobodu »u ime« slobode, »zbog« slobode, pa tako ni naša akcija a da sama u sebi ne bude u istom času slobodna i da tako načinom svoga egzistiranja ne bude u svakom trenutku ujedno garant svog vlastitog cilja. Samo tako može, naime, akcija potvrditi da nije ili da ne postaje nešto drugo do što je njen vlastiti smisao, svrha, motiv zbog kojeg je započeta. No takva je akcija, po mišljenju mnogih, praktički nemoguća — a i sam pojam akcije to ne dozvoljava, to je naprosto contradictio in se.
Obratimo li se načas širem društveno-historijskom planu možemo, u okviru konteksta iste problematike, ustvrditi kako nije slučajno da su mnoge revolucije koje su inicirane iz kreativnih, istinski ljudskih motiva, za obranu čovjeka i njegovih personalnih prava, u općem entuzijazmu za punom slobodom i protiv svih oblika tiranije često i same završavale u tiraniji. Camus nam za to daje svima dobro poznate, klasične primjere. »1789. je dovela Napoleona, 1848. Napoleona III, 1917. Staljina, pobune u Italiji dvadesetih godina Mussolinija, vajmarska republika Hitlera«. (L'homme revolte str. 221). Ako i ostavimo po strani što svi Camusovi primjeri nisu baš najsretniji i što ne odgovaraju potpunoma historijskim činjenicama (osobito što se tiče dviju posljednjih), ostaje ipak pitanje: kako izbjeći te historijske paradokse koji se ne moraju uvijek javljati samo u političkoj sferi i u tako epohalnim, svjetsko-povijesnim pokretima i akcijama. Kako, dakle, da održimo pravo na vlastitost, personalnost, pravo na slobodu, kreativnost — a da ne budemo prazni utopisti i da ne zaboravimo kako je to pravo realno moguće ostvariti samo punom angažiranošću, dakle akcijom koja — navodno — u sebi uvijek mora i treba da sadržava prije svega i iznad svega neke zajedničke komponente, zajedničke istupe, zajedničke borbe, žrtve i pregnuća.
Kad toliko ističemo pravo na personalnu vlastitost i nepokornost — a čitava ljudska pa i mitska historija počinje s nepokornošću — tada niukoliko nije riječ o nekim anarhoidnim ili klasično liberalističkim zahtjevima koji nisu nimalo vodili računa o tome da npr. na ekonomskom planu sloboda pojedinca, njegove inicijative i njegovih moći može značiti i da je često značila ropstvo za druge, najamni rad, glad i bijedu. Ni danas — kad je riječ o privrednim zbivanjima — sigurno ne treba zaboraviti da više od trećine svijeta zemaljske lopte gladuje, da se njima sve priče o slobodi čine dokonim brbljarijama i da je doista potrebno udružiti snage da se planski izbjegnu užasi i patnje neimaštine. Pa ipak, uza sve to, ne treba smetnuti s uma da je često nužda ekonomskog udruživanja, potreba da se slijede određene ekonomske zakonomjernosti, da proizvodnja i raspodjela ne budu anarhoidne i da se postignu realni, planski zadaci, teško zloupotrebljava za to — mehaničkim prenošenjem nekih tipičnih, ekonomijom determiniranih zakonomjernosti na područje mišljenja, umjetnosti ili kulturnog stvaralaštva uopće — da se onemogući u samom korijenu slobodno mišljenje, istinska, nepatvorena, nedirigirana, spontana kreacija. Jedan naš rukovodilac vrlo velikog privrednog poduzeća rekao mi je nedavno: »Ako nećemo svi isto misliti nećemo ostvariti privrednu reformu«. Ovo je mišljenje toliko lažno da je gotovo smiješno, premda nije tako mali broj onih koji ga zastupaju. Ali kad bi čak i to bilo istinito i tada bi se trebalo vrlo ozbiljno zapitati nije li vrednija sloboda mišljenja od uspješnosti jedne, pa makar i izvanredno značajne privredne akcije. Usput bih ipak spomenuo da su mnoge države imale ili još i danas imaju i te kako uspješnih privrednih pothvata, ali je cjelokupni karakter tih državnih uređenja mnogo više određivao stupanj slobode u tim zemljama od stanja i razvijenosti njihove ekonomike. Ni Johnson, pa uostalom ni Hitler nisu imali ili nemaju tako slabu privredu i nisu uvijek vodili tako lošu ekonomsku politiku. Ali politika prema ljudima i ono što konstituira njihove kreativne moći i njihovu slobodu presudnija je za karakter jedne zajednice od politike prema ekonomskim dobrima. Pri tom ponavljam, kako smatram da je lažna dilema između uspješne ekonomike i lične slobode, pa je svakom jasno da npr. i privredna reforma ne može ništa izgubiti već samo dobiti ako je istovremeno omogućeno i slobodno kritičko mišljenje.
No ostavimo za sad ekonomiju i vratimo se ponovo našoj temi odnosa između akcije i kreacije. Ćini mi se kako je bitno uvidjeti da u svakoj akciji stalno, uvijek, ne samo kao cilj već i u toku puta tom cilju moramo posjedovati svijest zašto i u ime čega se ona uopće vodi. Takva akcija ne bi smjela nikada, ni u jednoj svojoj fazi zloupotrijebiti, iskoristiti činjenicu da je akcija — što se na žalost tokom historije gotovo redovno događalo — kako bi tako na neki način sputala više vlastitosti no što to zahtijeva sama uspješnost akcije. Mislim da je u tom smislu i u lijevom pokretu — možda više nekad nego danas kad su pokopane mnoge predrasude o tome da se može nešto veliko i humano postići samo ako smo dovoljno monolitni, ako smo istomišljenici — treba da revidiraju neki još uvijek vrlo ukorijenjeni nazori na akciju.
Kao da se samo po sebi razumije da jedna uspješna akcija ne može biti poduzeta od ljudi koji i različito misle, kao da humanost, čistoća jedne akcije ne proizlazi i od toga koliko smo kontinuirano i maksimalno omogućili kreativno ispoljavanje vlastitosti, a samim tim i spriječili javljanje homo đuplexa: onog intimnog, vlastitog koji kreira za sebe i onog javnog, koji je u akciji. Kao da smo se prešutno pomirili s time da tako akcija gubi na snazi, da nestaje njene »udarne moći«, a ne vidimo koliko jača baš time što dobiva na svom bogatstvu i humanosti i što njeni ciljevi postaju reljefniji, prisutniji u samom toku njihova 'ostvarivanja.
Historija nam u tom pogledu možda ne može biti učiteljica. Njeno je iskustvo uglavnom negativno. Ali nije li to negativno iskustvo i opomena: nije li upravo zato što su i najprogresivnije akcije u toku svog sprovođenja vrlo često zaboravile na ono za što su poduzete, pa se postupalo i suprotno njihovim prvobitnim ciljevima, dovoljan razlog da postupamo drugačije. Uostalom, ne treba misliti da nam historija može pružiti samo negativno iskustvo i da nije bilo više i suprotnih slučaja. Moglo bi se sigurno navesti niz takvih društvenih fenomena — a među njima i naš ne tako beznačajan princip samoupravljanja (kažem princip a ne sprovođenje — da nam ne bi kazali kako smo nekritični) — ali ovdje ću navesti samo jedan primjer koji me oduševljavao još kao mladića. Spomenut ću kratki citat iz proglasa Centralnog komiteta Pariske komune, koji se danas i u socijalističkom svijetu vrlo malo pozna i nikako ne citira, a koji je uza svu svoju romantiku i patos mnogo značajniji od bezbroj drugih što se štampaju u bezbroj izdanja. (Usput budi rečeno: nedavno mi je jedan vrlo poznati i čuveni javni i politički radnik taj citat energično izbacio iz jednog mog članka o Pariskoj komuni, s napomenom »svakako izostaviti«). Evo izvatka iz tog proglasa: »... Jedan od glavnih izvora mržnje prema nama jest taj što nam imena nisu od ranije poznata. Na žalost mnoga su bila čuvena, vrlo čuvena i ta slava bila je vrlo kobna za nas. Slava se lako stiče: zato je dovoljno nekoliko šupljih rečenica i malo kukavičluka ... Tek što smo došli na cilj mi kažemo narodu koji nas je toliko cijenio da je slušao naše mišljenje i kada je ono pogađalo njegovo strpljenje. 'Evo ti mandat koji si nam povjerio, tu gdje bi počeo naš lični interes, prestaje naša dužnost; učini po svojoj volji. Gospodaru moj, ti si sebe učinio slobodnim. Nepoznati od prije nekoliko dana mi se nepoznati vraćamo u tvoje redove i pokazat ćemo onima koji vladaju da čovjek može i visoko uzdignute glave da siđe niz stepenice Gradske vijećnice' ...« (Citirano prema Lisagere: Istorija Pariske komune, str. 101, Kurziv moj)
Netko doista može reći: Pariz je sav na nogama, prijete mu sa svih strana i u tom času jedna vlast, koja se tek rodila — namjesto da se učvrsti drastičnim mjerama — govori o tom kako treba da se povuče. To je obična djetinja naivnost, čisti zanešenjački romantizam, utopija; zbog toga je Komuna i propala. Ali ja bih rekao suprotno: zbog toga Komuna živi i danas. Postoji doista nešto dublje, principijelnije u toj odluci, nešto čak značajnije od toga da li je to pridonijelo strateškom uspjehu ili neuspjehu: Akcija ni u prvim momentima svojeg nastupa ne želi da se petrificira u vlast, već tu, u samom početku, kad je još sve neizvjesno, kad se ne zna da li će Komuna izdržati još koji dan, tjedan ili mjesec, želi ostati ono zašto je pokrenuta. Ona bitno ruši vlast i ne želi se sama naći u poziciji — jer i tada već [postoji gorko iskustvo iz 1789. — da naprosto i sama postane vlast bez obzira u ime koga bi to bila, koga bi predstavljala, koje bi ciljeve i programe postavila.
Kako bismo, međutim, ušli u bit problema morat ćemo napustiti historijsko politička razmatranja i potražiti rješenja antinomije između kreacije i akcije u tek nekim teoretskim i prije svega filozofskim aspektima. U velikom broju slučajeva filozofije akcije nisu filozofije kreacije, ali i filozofije kreacije (kao što je npr. ona Bergsonova) vrlo često nisu filozofije akcije. Može se reći — ponešto generalizirajući — da ideja bogatstva, nabujalosti, moći ličnosti, ideja estetskog medija i života u svim njegovim eruptivnim manifestacijama dominira filozofijama kreacije, nasuprot ideji jednog Apsoluta, logike što dominira filozofijama akcije. U buntovnom, vlastitom, neponovljivom kriku pojedinca, u kriku zatomljenog života koji se uzalud u svojoj ovozemaljskoj samotničkoj patnji želi probiti kroz obruč općeg, države, ideja, ideologija i masovnog, u filozofijama kreacije vlastitost često ostaje onaj put kome je potpuno zamračena svaka projekcija pa samim tim, dakako, i potreba svake akcije. Bezličan, osakaćen i osiromašen svijet zaslužio bi potpunu destrukciju ali za nju individuum — koji ne posjeduje nadindividualne moći — kao samotnik nema snage pa je stoga pojedinac nužno u svojoj kreaciji izgubljen u mraku svakidašnjice. Nasuprot tome u filozofijama akcije postoji monoideizam ili monoteizam — koji, kako kaže Nietzsche, postaje i monototeizam. On je pravi vid tog barbarizma u ime apsoluta, u ime općeg cilja, u ime ideje koja nije zainteresirana logikom života već životom logike: to je jedan strogo fiksirani vrhovni regulativ, jedna ljubav, jedan bog, jedna misao, jedan zakon, sve treba da bude upravljeno njemu, sve učinjeno za njega, sve u ime njega. Njemu treba prinijeli kao jedinu racionalnu žrtvu koja vodi spasu sve lične afinitete, sve pojedinačne želje, svaku intimnu ljubav, sve treba zatomiti pred tim apsolutnim, nadindividualnim, pred tom uzvišenom zvijezdom vodiljom kojoj je upućena svaka naša akcija. No to jedno i najviše ne mora biti samo bog ili opća politička ili logička ideja; na rang onog apsolutnog može se čak — paradoksalno — staviti kao pojam kome stremimo i pojedinačna, neponovljiva egzistencija i odluka individuuma, njegova obaveza prema onom što sam postavlja i koja ga u totalitetu angažira. U tom kontekstu imaju doista mnogo toga zajedničkog akcije u platonskom, hegelijanskom, sartreovskom, pa čak — u nekih teoretičara ili još više praktičara — i marksističkom smislu. Prije svega akcija je tu u mnogo čemu uvjetovana negativitetom: svijet ili država nije dovoljno pravedna, nije još oživotvorenje ćudoredne ideje, u tom svijetu postoji još uvijek jedan određen eksploatatorski način proizvodnje i razdiobe dobara itd. itd. Stoga treba prije svega promijeniti taj vanjski svijet, te opće uvjete koji ga determiniraju i to je jedina akcija dostojna čovjeka, misao o izmjeni i ispoljavanju moći samog čovjeka kao pojedinca dolazi, eventualno, kasnije. Nasuprot tome filozofije individualnog kreativiteta bitno su afirmativne i bez obzira na destrukciju, tamne instinkte, iracionalnost, nemogućnost projekcije u sutrašnjicu, u većini slučajeva tvrde da kreativnost ima osnovni poticaj u samoj sebi, da vlastitost nema zapravo drugi cilj do da samu sebe hoće, da svoje Ja ispolji neovisno o tome kakav je ostali svijet. Tako akcija — premda bi morala, kao što smo utvrdili, imati svoj smisao stalno prisutan u sebi a ne samo u negaciji nečeg drugog (jer upravo tako može i sama biti negirana u odnosu na svoje prve intencije) — ostaje pretežno u negativnom obliku, a individualni kreativitet — bez obzira na to što poticaj za svoju kreaciju može naći i u negaciji, u protestu protiv cjelokupne inertnosti i nekreativnosti, ili u nepokornosti vanjskim silama — ostaje u bitnom zasnovan kao afirmativan, vlastit, neponovljiv, sam sebi i za sebe dovoljan. No jedan koncept — onaj kreativnosti — zapravo na taj način ne komunicira uopće sa svijetom, a drugi — onaj akcije sav svoj smisao nalazi u nečemu izvan sebe pa tako zapravo gubi vlastiti smisao. Time je u neku ruku i u jednom i u drugom slučaju izgubljena ona bitna povezanost koja je ujedno esencijalni konstituens i akcije i kreacije jer, po mom mišljenju, doista akcija dobiva svoj pravi smisao samo po kreaciji a kreacija samo po akciji. Ali u tom slučaju i pojam akcije i pojam kreacije dobivaju drugo značenje od onog kako se uobičajeno upotrebljavaju.
Taj drugi smisao i akcije i kreacije možda je do danas najjasnije došao do izražaja u dva koncepta: onaj Nietzschea i, prije svega, onaj Marxa.
Nietzsche — nasuprot mnogim krivim interpretacijama njegova životnog opusa — prije svega želi osigurati prostor kreativnom pojedincu, punom negacijom težnje za državnom vlašću, za prijestoljem, za idolima, za onim općim: »Pogledajte kako se penju ti brzi majmuni! ... Svi žele do prijestolja: to je njihovo ludilo — kao da sreća sjedi na prijestolju! Često sjedi blato na prijestolju — a često i prijestolje na blatu. Za me su sve to luđaci i majmuni što se penju, za me su to usijane glave. Smrdi mi njihov idol, hladna grdosija, smrde mi svi zajedno, ti služitelji idola. Braćo moja, želite li se pogušiti u pari njihovih gubica i pohota? Radije razbijte prozore i skočite napolje! ... Još je i sada zemlja slobodna za velike duše. Još su mnoga mjesta prazna za samotnike . .. Tek ondje gdje prestaje država počinje čovjek koji nije suvišan: tu počinje ... pjesma neponovljiva i nerazumljiva« (Tako je govorio Zaratustra, str. 47). Ali Nietzsche ne ostaje na tome: nije mu dovoljna destrukcija vlasti i onog općeg. Mi, dakako, u ovom momentu ne možemo podrobnije ulaziti u analizu filozofskog opusa Nietzschea kako bismo pokazali svu veličinu njegova napora da se u radikalnoj destrukciji svih dosadašnjih vrijednosti, da se u umjetničkom stvaralaštvu, u njegovu izvornom buntu protiv svega postojećeg, da se u grču njegove vlastite stravične projekcije posljednjih ljudi, da se u negaciji boga — ne iznađe novi bog, da ne otpočnu pustošiti novi sveci ili novi malograđani, ne razmnože novi posljednji ljudi, ne nađu novi sljedbenici njegova vlastitog pothvata, Zaratustrini majmuni, novi propovjednici i novo stado, da se sama njegova kreacija ne pretvori u akciju protiv koje je bila prvotno upravljena. Jer tada — tada je sve bilo uzalud, veličina djela nas je prerasla i postajemo — kako bi sprali krv — sami bogovi i izmišljamo nove svećeničke igre i nove fetiše. U »Froliche Wissenschaft« Nietzsche pregnantno izriče tu misao: »Kako ćemo se utješiti mi najubitačniji od svih ubojica? Najsvetije i najmoćnije što je svijet do sad imao izdahnulo je pod našim nožem. Tko će sprati krv sa nas? Kakvom ćemo se vodom očistiti? Kakve ćemo nove svećeničke igre izmisliti? Nije li veličina našeg djela za nas odviše velika? Nećemo li sami postati bogovi da bismo se pokazali dostojnim svoga djela?« To je duboka, paklenska ničeanska dilema — ima li smisla kreativno, beskompromisno, u jednoj uzvišenoj ekstazi, buntovno rušiti sve učmalo i ustaljeno, obarati svu tu pravednost, samilost, te blijede svece i isposnike kad nas čekaju novi poklonici, kad se i viši ljudi pretvaraju u magarčeve obožavaoce, kad majmuni otpočnu ponavljati tvoje vlastite riječi i kad te u jednom momentu postane stid tvog vlastitog djela. To je dilema između akcije i kreacije koje Nietzsche nosi kao osnovno i sudbonosno protivurječje u čitavom svom opusu i čitavom životu. Upravo stoga on i misli da su pravi njegovi učenici oni koji ga neće slijediti već ići svojim putom i da se »loše vraća učitelju kad se uvijek ostane samo učenikom«.
Na drugom planu — ne na psihološko-individualnom ili etičkom, pa čak ni spoznajnom — kako je ta dilema ostala otvorena kod Nietzschea — već na društveno-historijskom isto se protivurječje stalno javlja u Marxovu djelu. Njegov individualni, kritički odnos prema masovnosti, njegova superiornost spram općeprihvaćenih mišljenja i odbojnost spram tzv. javnom mnjenju i društvenoj osudi, njegova samostalnost u odnosu na političke i znanstvene autoritete jasno su vidljivi u nizu njegovih značajnijih djela i javnih istupa. Nije stoga čudno da je upravo Marx, pokretač jedne od najvećih akcija što su ikada zatalasale svijetom, istovremeno čitav život bio vrlo skeptičan kad je riječ o onom što on zove većina, masa, javni sud. Nije npr. slučajno da upravo predgovor svom glavnom djelu, kao gotovo radikalni individualist završava izrekom poznatog Firentinca: Segui il tuo corso, e lascia dir le genti (Idi svojim putom, a svijet nek priča šta hoće), izričući tako rečenicu koja kao da se danas zaboravila, a mislim da je čak aktualnija nego u Marxovo vrijeme. »Nikad nisam učinio ustupke predstavnicima tzv. javnog mišljenja« — kaže Marx u »Kapitalu«.[1]
No možda je od te individualne skepse i očuvanja prava na vlastitu kritičku riječ važnije Marxovo sagledavanje problema kreacije i akcije u okviru odnosa individualnog i društvenog. Ne treba, naime, zaboraviti da je upravo Marx ustvrdio da komunizam ukida »sve što postoji nezavisno od pojedinca«. Jer suglasnost, podudaranje između individualnog i društvenog, što bi se doista zasnivalo na dobrovoljnom udruživanju pojedinaca postojalo je zapravo samo u izuzetnim trenucima historije, u vrlo kratkim razdobljima, možda najviše za vrijeme same revolucije ili uopće uspona revolucionarne prakse i borbenog entuzijazma, kad je ne samo struktura revolucionarne grupacije već i svaka akcija grupe za svakog revolucionara doista u skladu s njegovom individualnom, intimnom svrhom postojanja i kad je slobodno udruživanje slobodnih individuuma imperativni zahtjev svakog pojedinca koji živi u historiji i za nju, kad je akcija rezultanta individualnih kreativnih traženja i moći. U takvoj se akciji svaki pojedinac osjeća kao branilac i čuvar zajednice, kao onaj koji pred samim sobom treba da opravda svoj udio u akciji, pa zajednički čin pretvara u lični čin, jer zajednica njemu pripada istom snagom kao što on pripada njoj. Pri tom, dakako, ne otupljuje kritička oštrica prema čistoći akcije: revolucionari u svom istinskom entuzijazmu istovremeno su vrlo rigorozni ne samo spram pojedinaca nego i spram akcije u cjelini. Upravo stoga među istinskim i najčišćim revolucionarima i nailazimo na toliko onih rezigniranih, razočaranih u času kad se njihovi vlastiti ideali ne poklapaju više s praksom akcije. Ali iskustvo revolucionarnih zajednica ipak u velikom broju slučajeva kao i uopće praksa asocijacija ljudi koji su se slobodno udružili, ostaje primjer mogućnosti usklađivanja individualnog i općeg, kad opće nije otuđen vid individualnog, kad nije nadindividualno ili protuindividualno, već kad, štaviše, služi mogućnosti ispoljavanja individualnog u smislu jačanja njegove moći, kad dakle akcija postaje i kreacija. Ali ono što se tokom historije pretežno nazivalo društvom nije bila — ili je barem vrlo često prestala biti — unutarnja rezultanta individualnih stremljenja, a ako je u svom nastajanju doista to jednom i bila, vraćala se pojedincima kao moć koja se osamostalila i postala nezavisna i na koju više oni nisu mogli bitno utjecati. Jer zapravo — kad se organiziranje društva vrši odozgo, od jedne određene klase, ili grupe koja vlada u ime tog društva, kad se, dakle, ne vrši pomoću institucija, već kad doista ta organizacija postane u bitnom rezultanta slobodne suradnje i udruživanja pojedinaca — tada više — historijski gledano — nije riječ o ovim ili onim oblicima društva već zajednice, grupe ili, tačnije, riječ je o revoluciji. Stoga se svekoliko dosadašnje društvo po svom ontičkom obilježju i ne može smatrati organskom cjelinom u kojem svaki pojedinac ima utkane i svoje nedirnute i neosakaćene svrhe, već je njegova struktura bitno determinirana unificiranjem pojedinca u masu koju predvodi samo jedna — relativno mala — grupa što upravlja državom ili aparatom i koja je jedina nosilac svjesnog cilja i jedina ima — bar načelno — mogućnosti, pretpostavke za kreativno samostalni odnos. Uvijek, međutim, kad ne postoje bitni uvjeti za slobodno i dobrovoljno udruživanje pojedinaca, konačna će rezultanta njihovih individualnih težnji ostati za njih tuđa moć, nešto što ne mogu promijeniti, odrediti, usmjeriti ili uopće osjetiti kao svoje. Upravo zato je tačna teza Andrea Gorza da pojedinci stvaraju i određuju uvjete svoga zajedničkog života utoliko ukoliko su u stanju da se udruže kako bi zajedno određivali te uvjete.
Marxovo rješenje antinomije između kreativnog pojedinca i društvene akcije insistira, dakle, na tome da se ne okrnje, ne degradiraju, ni u jednom momentu ne zapostave interesi, moći i stremljenja pojedinca. Iz tog aspekta mnogima — a osobito onima koji su kasnije hipostazirali pojam društva i države, onog općeg, onima koji nisu zadržali nimalo kritičke skepse spram svega što se radi u ime društva, partije, države, institucija, koji smatraju da griješni mogu biti samo pojedinci, a da« je organizacija sakrosantna — tima se dakle mnogi Marxovi vrlo značajni tekstovi — ako su ih uopće čitali — mogu učiniti doista bolesno liberalistički, malograđansko anarhoidni, buržoasko individualistički, personalističko dekadentni, ukratko ne-marksistički i antisocijalistički. Rehabilitirati, dakle, ono individualno kreativno — na svim planovima, kako umjetničkom tako društvenom, idejnom, misaonom, ekonomskom (zašto postoje načelne pretpostavke npr. u samoupravljanju) — znači ujedno braniti jedno djelo i jednu misao koju su toliko izopačili i zatim je tako izopačenu petrificirali da je njena iskonska snaga ne samo zamračena već potpuno suprotstavljena samim temeljnim, početnim njenim premisama. Ali nisu ni Nietzsche ni Marx krivi što su —• svaki na svojem planu — u rušenju božanstva i svih fetiša države postali sami bogovi i fetiši. Tim filozofima koji su uvijek ostali životno zainteresirani, da u akciji kojom se mijenja svijet taj svijet bude mijenjan samo za čovjeka i za svo bogatstvo njegovih kreativnih moći, moći ćemo doista biti pravi i »vjerni« učenici samo onda ako se vjerno ne držimo svega u njihovu učenju a osobito ne u učenju njihovih mnogobrojnih učenika, već ako njihove kreacije budu poticaj našoj vlastitoj. Neka nas njihov kritički odnos i njihovi otvoreni horizonti baš u pitanju o kojem je riječ — neka nas njihovo poštovanje intimno ljudskog, tj. kreativnog u čovjeku inicira na zbiljsku vlastitu, nedirigiranu akciju u ovom našem svijetu u kojem su su se tolike moći i totalitarne sile nadvile nad ličnošću da postoji ozbiljna opasnost da je potpuno zgnječe. Ali i ta akcija za čovjeka i njegove kreativne moći, kao i svaka nosi u sebi opasnosti koje uvijek moramo biti svjesni.
Uvijek, naime, treba da zadržimo skeptički i kritički, dakle misaoni odnos prema vlastitoj akciji, nikad nas plima općih osjećaja, težnja za uspjehom akcije ili žestina protuakcije ne smije toliko stopiti s bilo kakvim pokretom da bismo smjeli zaboraviti kako ta sama akcija može imati puni smisao tek onda kad u nju unesemo našu vlastitost, našu slobodnu kreaciju, naše samostalno, kritično djelo.
- ↑ Vrlo je često u obranu prava na vlastitost mišljenja istupao i Engels. Kad se suprotstavio odluci partijskog rukovodstva i partijske štampe u povodu neobjavljivanja jednog teksta, on je pisao Bebelu: »Cime se vi razlikujete od Putkamera (koji je bio tada pruski ministar unutrašnjih poslova, primj. DG), ako u svojim vlastitim redovima uvodite zakon protiv socijalista? Meni lično to može biti prilično svejedno, nijedna partija ni u jednoj zemlji ne može me osuditi ako sam se riješio da govorim!« (Iz Pisma Engelsa Bebelu 1. maja 1891, Kurziv moj).
Da ovo nije napisao klasik marksizma bio bi to danas više nego heretički tekst
