Praxis:Praxis 1967 5-6:Mit i praksa - Ljerka Šifler-Premec
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ljerka Šifler-Premec
Zagreb
U vječnoj borbi sa stvarima, u drami koja se zbiva unutar duhovnih područja velikih snaga, govor mita zbiva se u povijesti i to je govor o ljudskoj (ne)moći u svijetu i vremenu.
Upravo se sada zbiva vrijeme mita, onog najstarijeg ili bolje niza najstarijih mitova u kojima je čovjek stavljen pred jedini mogući put, za svog života živjeti u svijetu jedino kao živ u svijetu mrtvih. U nezaobilaznoj optici života koju nudi mit izrasta jedan filozofski cilj.
Po strani od socioloških, antropoloških, historijskih, lingvističkih, komparativnih, semiotičkih ili alegorijskih teorija i interpretacija mita, ali ne zapostavljajući nijedan od tih danih odgovora na postavljeno pitanje vrijednosti i biti mita, vrijedi se zaustaviti na značenju koje mit ima unutar svoje bitne dimenzije koja jest djelo, njegova stvaralačka i istraživačka moć, simbol ljudske kreativnosti. Ukazujući tako na bit čovjeka on dolazi u vrijeme, postaje prisutan ne na način irealnog, nestvarnog ili prošlog, nego na način djela, da bi svojim historijskim trajanjem omogućio i opravdao sam smisao prilaska i neprestanog preispitivanja same te biti. Stvaranjem bića riječju, kako to hoće Hölderlin, ili traženjem orfejske spoznaje o zemlji, kako ju je tražio Mallarme, praksa se primiče području težnji novog jedinstva svijeta koji se bez opsjena opet okreće stvaralačkoj slobodi, jedinoj slobodi da čovjek zahvali svojoj napuštenosti. Pitanje o čovjeku, njegovoj prošlosti dobiva svoj smisao upravo po toj mitskoj praksi koja niječe uzaludnost snage, koja opravdava poraz približavajući ga svjetlosti.
To znači neprestano iznova otimati mit od njegove etiološke funkcije, iznova ga osvajati i time slušati govor koji je ujedno govor o strukturi ljudske egzistencije. Kao stvaralačko, ono ne može biti izgnano iz područja bitnog, progresivnog, budućeg. Upravo je ta otvorenost, budućnost, prava postojbina mita. Obnavljajući se neprestano, to porijeklo po kome je čovjek ušao u jednu novu duhovnu avanturu, to se porijeklo pokazuje prvenstveno kao jedan od načina čovjekovog transformiranja svijeta, kao moment rada prije iscrpljenja spoznaje, kao čudesna demijurgija koja se opet zatvara u svijetlo tajanstvo, budući da u sebi nosi smisao koji se shvaća samim tim što se taj smisao zastire velom događaja i neobičnih oblika.
Razmatrati dakle mit u religiji demijurškog, oblikujućeg duha čovjeka, kao domen estetskog, znači naći njegovu usku povezanost sa znanstvenim idejama, sa već dubljom razinom ljudskog mišljenja, znači pratiti zajednički put mita i historije. Od mezopotamskih dolina do simbolike korintskih kapitela ili Bachovih fuga, sve do najnovijeg prodora znanosti u umjetnost, mit je jednako označavao iskonsku potrebu čovjeka za objašnjenjem uzroka s onu stranu empirijskog, tendirajući ka zanemarivanju ili čak ponekad potpunom odbacivanju vidljivog oblika. No daleko od potčinjavanja kozmičkim silama, mit upravo znači obranu i podvrgavanje tih sila moći čovjeka.
Sred kaosa i sukoba antagonističkih sila, sred postvarenja (onog u prvobitnim i ovog u civiliziranim društvima) stvara se jedan duhovni poredak, sistem odnosa koji vodi do jedine realnosti čovjeka, one, koja u njemu obnavlja energiju, ne himerične, nego stvarne i žive kojom se uvijek nanovo crpi snaga iz nedostižnog.
Kao funkcija pojma koji stvara svako vrijeme za sebe, taj prodor transcendentalnog u ljudski život daje posebno značenje ljudskom životu. Linija koja se od čovjeka otvara kroza nj' transcendentalnom, zadobiva značenje zbiljskog suočavanjem sa svjetskom dramom kroz neprestano vraćanje u povijest. Tako, kao izvor zbiljnosti čovjeka u totalitetu, u mitu je mjesto i prostor sklada čovjeka s totalitetom bitka. Time se tvrdnje o mitu kao putu božje svijesti, ili kao simbolički govor vječnog duha, ili kao arhetipu, svetosti, prvobitnoj prirodi, prelogičkom mišljenju ili fantastičnom projektu ne približavaju biti mita koji govori o ljudskoj praksi, koji jest sama ta praksa, kreativni moment čovjeka kroz koji se on afirmira u svojoj novoj dimenziji djelovanja, budućnosti. Izbjegavajući pravi govor o smislu i biti mita svjedoci smo povijesnih vulgarizacija mita, njegove preobrazbe u jeftinu društvenu stereotipiju, kao sredstva propagande koji je u raznim geografskim koordinatama poprimao različite varijante.
Jedino kao povratak sposobnosti ljudskog upita, kao govor o mogućem novom ishodištu čovjeka, mit može doći u fokus našega interesa, a time postati ono što on realiter i jeste, povijesni moment našeg mjesta u svijetu čiji smo baštinici. Mada u teškom položaju da već i pretpostavkom usmjeravamo na neki način u određenom smislu naša pitanja i interpretacije, budući da različitim ključevima otvaramo vrata tajni, treba se čuvati dogmatskih zabluda, ideoloških tumačenja te problematike, kao i nedovoljno dubokih i površnih interpretacija. Alegorijskom, anagogičnom, mističnom smislu tradicionalne srednjovjekovne diobe u interpretiranju mitova, nadošli su i pridružili se bezbrojni novi koji najčešće žele naći filozofiju pod odjećom mita. Premda simbolička forma mita (koju neki, da spomenemo R. Bartha, ne priznaju) već unekoliko usmjerava na jedan određen način naša ispitivanja, treba napomenuti da uloga primaoca mita u novijem vremenu postaje ono bitno, specificum po kome simbol postaje otvorenost, ono što tek nastaje, po čemu se mit upravo i pokazuje kao funkcija čovjekova odnosa spram vlastitog svijeta. U tome i jeste neiscrpnost mitskog govora, neiscrpnost autentičnog mitskog govora koji nije ilustrativan ni deskriptivan, već stvaralački, uvijek otvoren.
Orfejski mit koji se do danas vjekovima transponira u najrazličitije varijante, ili dugi niz mitova koji dolazi iz egipatske civilizacije kao klasične zemlje mitova, da bi se kasnije razvio u kršćanskoj religiji, stvaralački govore o situaciji čovjeka, o njegovoj stvaralačkoj moći, kao izraz ali i istovremena mogućnost te njegove moći transformacije svijeta. Neki marksistički mislioci, da navedemo samo R. Garaudyja, uvidjeli su i priznali tu funkciju kreativnog u mitu. Međutim, treba razlikovati tu transformaciju u antiknom društvu od transformacije koja se zbila i neprestano se i dalje zbiva u suvremenom društvu. Načini te transformacije postali su manje čvrsti i stabilni nego prije, čak su gotovo i nestali, onemogućeni znanstvenim okom suvremenog čovjeka kojemu priječi slobodne mogućnosti onog fluidnog pretapanja stvari i oblika što je bio slučaj prije kada su svi odnosi čovjeka spram prirode i društva bili izjednačeni u ljudskoj misli, direktno transformirani u misao koje je izraz bio mit. Za razliku od te izjednačenosti danas je moguć govor o mitu kao izrazu postignute razdaljine čovjeka od čovjeka s obzirom na promijenjene društvene odnose, na onaj raskorak subjekta od objekta, na postvarenje i otuđenje čovjeka. Time je na pojmovnom planu ubilježena velika razdaljina. U drugačijem historijskom, socijalnom i spoznajnom kontekstu stvoreni su novi mitovi koji govore o cijepanju ličnosti, o čovjekovoj osamljenosti, očajanju i strahu, tim egzistencijalnim kategorijama suvremene filozofske misli. Mitovi društvenog i historijskog napretka izdigli su se nad čovjeka i čini se kao da ga potpuno zarobljavaju. U mitskom prostoru zbiva se sada jedna avantura čovjeka kojega se osnovna situacija označava kao neprekidno čekanje (S. Beckett) u kome se ispoljava antitragičan stav čovjeka spram praznine, što još više stoji kao znak situacije čovjeka u svijetu koji prevladava tu prazninu upravo mitskim simbolima, privlačnim opasnostima za nužan čin duha. Jer još uvijek i neprestano postoji težnja čovjeka da u susretu sa svjetskom dramom postigne sklad sa cjelinom bitka, da zadobije svoj integritet, svoju vlastitost, da vrati izgubljenu cjelinu. Uliks, Faust, Eneja, Sizif, lutaoci su različitih doba ali ih povezuju zajednički poziv ka biti. Ako je ipak izgubljena veza čovjeka spram čovjeka i društva, mit je izvor izlaska iz te otuđenosti, ne kao lažan azil, nego zbilja koja umjetničkim jezikom, jezikom autentične ljudske tradicije, želi pružiti istinski izlaz rješenja te krize i drame stvaralačkim aktom čovjeka. Grci post-homerske epohe odnosili su se skeptički spram mita ali su stvarali istovremeno nove mitove. Kao manifestacija spiritualnih i stvarnih društvenih težnji čovjeka da nađe svoje ontološko mjesto u svijetu, mit je vjekovima bivao kulturna snaga sa idejno-filozofskom strukturom. Pored svijesti o ljubavi prema ideji koja ga približava i povezuje s filozofijom, mit pokazuje i svoj drugi karakter koji ga stavlja uz bok filozofskoj misli, naime, da jednako kao i ona, želi objasniti svijet i djelovati na njega. Jednako se postavlja problem mita spram znanosti, što se danas kuša različitim poistovećivanjem znanosti s mitom, odnosno stavom da je znanost drugi mit. Jedino pravim dijalektičkim suočavanjem znanosti i mita kojim se pokazuju njihovi dodirni momenti dolazimo do nekog rezultata. Jer, dok se s jedne strane, sve više produbljuje konflikt između suvremene znanstvene misli i mita, dotle, s druge strane, ironično, znanost postaje jedan od zaista fundamentalnih mitova danas koja i sama produžava vjekovni sukob čovjeka s njegovim tvorevinama.
Međutim, ako je primalac jedna od karika koja u tom čini lanac, treba li odista konstatirati da se radi o zaboravu mitskog svijeta, o gubitku čovjeka kao svetog, gubitku čovjekove moći da stvarno, praktički dokaže svoju moć nad produktima svoga rada, da s onu stranu čisto epirijskog, a u carstvu kreativnog kao temelju svoje egzistencije pronađe univerzalnost i ljudskost. Kao ono što nam predlaže sve vrijednosti, kao ono što obuhvaća vrijeme i što ga prevladava, mit ne dopušta govor o smrti. »Smrt mita«, kao i »smrt« mnogih ostalih misaonih sklopova, kao boga, čovjeka, pa i mnogih literarnih radova danas, po našem mišljenju, nije autentičan govor.
U vraćanju suvremene misli mitologiji osvajaju se nove simboličke forme i time, zbirajući u sebi sve snage kojima se hrani, mit postaje upravo kreativni duh. Njegovo je ishodište dalje od priča i događaja, ono se neprestano kreće u povijesti oko fundamentalnih ljudskih kategorija, oko čovjekove najdublje jezgre, zadire u njega kao u novo što ga stvara i u ono od čega se udaljava da bi mu se stvarniji vratio. Takav univerzalizam čovjeka, njegova historijska egzistencija nude mu se kroz neposrednost, koja se opet okreće prema simbolici upravo zato što se punoća koju izgovara mit tek želi živjeti, tek stalno ostvaruje, što ona jest punoća baš po toj svojoj intenciji. Kao simbol ljudske kreativnosti mit neprestano brani svoju bit od propadanja i nestanka. U promjeni sadržaja simbola razvoja čovječanstva i dinamičnim prodorima suvremene znanosti, mikrofizike, genetike, nuklearne kemije i mnogih drugih grana, mit čuva svoju bit. Čuvaju je upravo djela filozofa, pjesnika i učenjaka. Vizionarsko značenje ljudskih stvaralačkih tendencija u budućnosti pridružuje se mitu od vremena starih kultura. No daleko od shvaćanja mita kao djetinje faze čovječanstva kojim neki mislioci interpretiraju mit (npr. H. Wallon), stvaranje mita nije moguće bez jedne već stvorene kulturne razine. U tom pogledu dokaz su tome ispitivanja regionalnih mitologija. Filozofija mitologije (Nietzsche, Heidegger, Jaspers, Bultmann) želi upravo podvući ulogu mita u životu čovjeka. U modernoj filozofiji mit postaje filozofski problem i to već od Schellingove alegorijske interpretacije mita, od njegove namjere da dokaže nužnost mitskih formi, njihovu egzistenciju kao posebne vrste zbilje, forme života, da bi time po prvi put filozofska refleksija doprla do korijena mitologije. Treba poći od Schellingova razumijevanja opće istine mita, bolje kao zbiljnosti (Wirklichkeit, ne Wahrheit) (Schelling, Filozofija mitologije i objava). Obnavljanje nekih drugih Schellingovih teza javilo se u etnološkim istraživanjima novijeg perioda, naročito u problemu »opće mitologije«. Jednako treba reći da je upravo Schelling ostavio traga i na kasnija lingvistička istraživanja. Lingvističke, filološke i estetske interpretacije mita iza kojih također stoji Schelling, interpretacije su koje s različitih perspektiva žele prodrijeti u jezgro mita kao centralnog problema jednog posebnog oblika ljudskog izražavanja vlastitosti, tajanstveno vezanog uz izvanrednost ljudskog postojanja uopće, uz jedan od modusa stvarnog. Kao zbir svega, mit nije moguće posve odvajati od legende, umjetnosti i povijesti. To je radost u hrani, opasan put, veličanstveni pogled na igru dobi. Kao posebni izdanci pjesništva i vjerovanja nikli su oblici koji su se još prije malo vremena imenovali pojmovima religioznog, legendarnog, fantastičnog, a koje međutim treba promatrati u jednoj drugoj oblasti, oblasti u kojoj je nevjerojatno prisutan pogled na život kao što je prisutan tajanstveni »govor iznutra« da bi se izišlo na kraj sa stvarnošću i njenom nemogućnošću. To su oni »duboko uhodani kolosijeci misli« kojima se hrani Th. Mann, a koje čovjek ne može nikada napustiti, jer preoblikovanjima se utaživala žeđ za spoznajom, a objašnjenja su izrasla u čitav niz događaja kojima je budućnost postala zajednička spona.
Ono što naročito otežava interpretacije jest samorazvoj mita, čime se i potvrđuje njegova egzistencija, njegova ontološka samodostatnost, manifestirala se ona plastičnom oblikovanošću magijskih predmeta ili ornamentikom koja se u sebi proširuje ili sigurnošću kojom snažno unutarnje osjećanje života vizija i divlja mašta postavlja temelje ljudskoj praksi. Možda je Horror vacui bio uzrokom porivu za govorom, jednim specifičnim načinom djelotvornog, vidljivog govora. Pravac ka apstrakciji kojim je pošao čovjek nije porekao nastavljanje mitskih tokova nego je naprotiv, istekao u tok znanosti koja se začela kao lukavost prodora u zonu bitka. U toj centralnoj preokupaciji čovjeka da mitom rekreira stvari u smislu budućeg, rađa se karakter istinitosti čime se prevladava raskorak čovjeka i svijeta i otvara pitanje o ljudskom značenju. To je Heraklitov put na kome »Gospod kome pripada proročište u Delfima, niti što govori niti sakriva, nego nagovješćuje«. Govor (logos) je taj koji tek omogućuje ljudski govor. Jedan smisao očigledan i istovremeno jedan smisao sakriven upućuju zajedno na transkonceptualnost, na govor koji je istovremeno čvrst, postojan i pokretan, promjenljiv, vječan i trajan. Upravo suvremena filozofska problematika upućena spram mita koja u jeziku vidi glavni predmet svoje analize, štoviše, kao da se i ukotvila kod jezika, zatvorila, da bi se razriješila tek kod strukturalistički orijentiranih autora.
Upravo u osluškivanju »autonomnog govora mita« (Schelling) treba se kloniti određenih rezultata istraživanja nekih filozofskih metoda da bismo uopće doprli do jezgra mitskog govora, to jest čina prakse. Pojam prakse valja misliti u njenoj pretpostavci povijesnog samo-stvaralaštva, kao strukturu bitka čovjeka koja u sebi samoj ima svoj svrhu, a kroz to nadilazi tehne, bivajući i poiesis i theoria u sveobuhvatnom horizontu otvorenosti, novuraa, budućnosti. Time se izbjegava opasnost apstrakcije i iscrpljenja da bi se vratili u bitnu dimenziju prakse kao izvornosti i neodnosnosti od koje ističu najrazličitiji oblici ljudske djelatnosti. Otvarajući se kao objekt analize, klasifikacije i teoretskog pristupa, arhitektonika tog čina ne iscrpljuje se ni u jednoj od mogućih simboličkih kao ni metaforičkih definicija.
Odnoseći se bitno spram svijeta čovjeka jednim posve djelatnim načinom, postajući funkcija ljudske zabrinutosti u svijetu, govor o njegovoj formi i kroz to o nekom njegovom višem ili nižem, podređenom ili nadređenom, pretfilozofskom ili čak primitivnom mjestu ili ulozi u odnosu na neke druge bitne određenosti čovjeka, postaje problem drugog reda. Upravo je tu prostor prisustva mita, a mit kao čin, prvenstveno je pristajanje uz apsolut, učestvovanje na strukturama ljudskog postojanja kao što su smrt, život, prostor, vrijeme, trenutak i trajanje. Njegov karakter pocijepanosti i ambiguiteta između »svetog« i »profanog« zbiva se u horizontu kozmičkog. Međutim apsolutna razlika između onog što se pokazuje i onog što se sakriva isključena je. Po svom semantičkom karakteru, budući da označava, on je čin, i ta je realizacija upravo po svom karakteru praksa, praksa čovjeka koja se ispoljava u svom čistom indikativnom, demijurškom, autentičnom, (za razliku od neautentičnog, o kome smo govorili ranije) obliku kao logos prakse, kao samo-stvaranje, kao predavanje smisla, kao građa ljudskih odnosa. Jer, mit je uvijek bio logos, logos u grčkom smislu, govor i čin, štoviše, riječima jednog neoplatoničara, i svijet je dopušteno nazvati mitom (usporedi K. Kerenyi, Le Mythe de la Foi, tekst objavljen u ediciji Mythe et Foi, Aubier, 1966, publiciranoj u povodu Internacionalnog kolokvija na istu temu, koji se održavao na Univerzitetu u Rimu 6—12. I 1966. g.).
Udaljen tako od čiste subjektivnosti unutar koje se u suvremenim teorijama razmatra problem mita kategorijama pretfilozofskog mišljenja, mit postaje primarno govor kojim se čovjek kao biće prakse odnosi spram drugog, koji ga privodi svijetu i sebi samom, kao ono što o mogućuje govor o stvarima on postaje ono što samo sebe izražava, samo sebe čini i stoga su neprimjerene sve epistemološke kao i etiološke teorije.
Upravo je zadatak filozofa da misli o tom problemu obavljenom šutnjom, o toj ljudskoj dimenziji prisustva koje postaje temelj humanuma.
Međutim, da kažemo odmah da je upravo to argument da se i danas, u vrijeme tehnike, u jednom novom svijetu autonomnih vrijednosti, maksimalne matematizacije i racionalizacije, napokon, procesu desakralizacije koji je dotjeran do ekstremnosti, mit javlja na jedan nov način ali nesumnjivo prisutan. I što više tehnologija guta područja ljudske aktivnosti, to se više postavlja pitanje ljudske slobode, njegove kreativnosti, mita kao temelja smisla i kao prisutnosti unutar teoretske misli, kao izlazak iz kategorije tjeskobe, kao demijurški duh koji je već Proklo naslutio u svojoj hyle fantastike.
Problem mita nameće jednako angažman filozofa, kao i teologa, historičara religije u traganju za jedinstvenim izvorom kroz hermeneutiku značenja koja se kroz historiju otkrivala u formi polivalentnih odgovora kao afirmacija i praksa, akcija, ta prostrana sfera, sveobuhvatna i upitna, koja može biti nijema bit plesa, ili umjetnost sama, mitopoiesis ili svijet sam.
