Praxis:Praxis 1967 5-6:Oponumoćenje za djelo - Rudolph Berlinger
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Rudolph Berlinger
Würzburg
Misao hoće postati čin, riječ hoće postati meso. I nečuveno! Čovjek, poput Boga Biblije, treba samo izgovoriti svoju misao, i svijet se oblikuje. Svijet je signatura riječi. Ovo upamtite, vi gordi ljudi čina. Vi niste drugo doli nesvjesni nadničari misaonih ljudi, koji su vam često u najsmjernijoj tišini sasvim određeno zacrtali sve vaše činjenje.
(Henrich Heine, Zur Geschichte der Religion und Philosophie in Deutschland)
Radni naslov našeg zasjedanja glasi: »Stvaralaštvo i postvarenje«.
Filozofijsku relevanciju ove teme treba sad razjasniti na taj način, što će joj se prići u horizontu novog naslova: »Opunomoćenie za djelo«.
Stvarno time stojimo pred zadaćom, da izradimo nacrt problematike odnosa slobode i djela.
Tom smo problematikom postavljeni pred pitanje, zašto i kako je uopće moguće nešto projektirati, što se može planirati kao djelo i preobratiti u čin. Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje valja nadvladati prirodnu predodžbu o odnosu stvaralaštva i postvarenja, time što će mišljenje napustiti fiksiranje postvarenj a. U toj refleksiji koja reducira na mjesto pojma »stvaralaštvo« stupa pojam »sloboda«, na mjesto pojma »postvarenje« pojam »djelo«. Ako u tom prvom približenju problematici odnosa stvaralaštva i postvarenja hoćemo otići ma i samo jedan korak naprijed, tad se pri pokušaju interpretiranja jednog pojma nekim drugim nipošto ne može raditi o proizvoljnoj izmjeni pojmova, u toku proziranja problemske strukture stvaralaštva i postvarenja može se raditi jedino o tome, da se pokaže, da stvar o kojoj je riječ primorava na tumačenje jednog pojma nekim drugim. No zato je nužna refleksija koja reducira, u kojoj mišljenje oba pojma stvaralaštvo i postvarenje dereificira na taj način, što te pojmove ne uzima kao fakte. Mišljenje naprotiv ima eksplicirati princip jedinstva obaju pojmova kao koincidenciju biti. Pojmove sloboda i djelo nipošto ne treba uzeti kao protu-poziciju, nego kao koincidenciju biti u jednom aktu projektirajućeg, postavljajućeg čina subjektiviteta subjekta koji ovdje i sada sam sebi biva zornim u djelu. Pri tome može izgledati, kao da se polazi od dereificiranog i time derealiziranog svijeta. Ipak, tako valja pitati, je li faktički dana ili postala stvar ovdje i sada u pravom smislu riječi zbiljnost, od koje filozofija ima poći, ili, nije li filozofija postojećim stvarima i ostvarenim djelima slobode upravo prinuđena, da se odvrati od djela i stvari kao fakata, kako bi uopće mogla dotaći temelj fakticiteta fakata. Time se pojam zbiljnosti nipošto ne postavlja naglavce. U aktu mišljenja dešava se naprotiv, da mišljenje nepobitne zbiljnosti postaje sigurno u svoj vlastiti fakticitet. Ali to znači, da je mišljenje doista zbog toga stvarni odnos, jer čovjek, ako misli ili djeluje, faktično uvijek nešto misli ili nešto čini, štaviše, mora nešto misliti ili činiti. Zato mišljenje temelja mora sebi osigurati ove svoje stvaralačke mogućnosti za djelo, ukoliko uopće hoće postići izvjesnost o stvaralačkom aktu nekog postvarenja.
Hoće li sada mišljenje razjasniti filozofijsku relevanciju naše teme, tad ono mora napustiti razinu činjenica, ne, da ih ignorira, nego naprotiv, da prije svega uđe u trag onim zagonetnim danostima, koje nazivamo imenima »stvaralaštvo« i »postvarenje«. To znači: Sad treba pitati o principu, dakle o temelju mogućnosti, takvih fakticiteta.
Zato je potrebno kritičko mišljenje, budući da bezazleno »i« u naslovu teme stvaralaštvo i postvarenje unaprijed postavlja jednu relaciju kao nešto samo po sebi razumljivo.
Ova relacija jest objekt našeg razmišljanja.
Ako prema tome nije stalo do toga, da se akt stvaralačkog proizvođenja i djelo, u kojem se taj akt nekako fiksira, prihvate kao gotov novac, kojem se proizvoljno može pridati ova ili ona vrijednost, tad je mišljenje prinuđeno, da sebi dopusti konfrontiranje s problemom mogućnosti opravdanja takvog proizvođenja. Jer kad bi mišljenje, koje tematizira to zbivanje, ostalo jedino pri tome, da pita o vrijednosti ili svrsi nekog takvog zbivanja, tad bi mu izmaklo, da već posiže unatrag za pretpostavljenim horizontom tumačenja. Njemu bi dakle izmaklo, da se pod vodstvom svoje stvari otuđilo, time što dozvoljava stvarni kriterij, koji nije bio zadobiven iz stvari same. Jer ono bi zamijenilo već prešutno pretpostavljeni horizont interpretacije za svoju stvar s eksplikacijom stvari koju najprije treba dobaviti. Ono bi sebi dakle upravo oduzelo tlo, koje mu dozvoljava, da uđe u trag temelju svoje stvari.
No pitanje o mogućnosti opravdanja takvog proizvođenja, naime o njegovu stvarnom fundamentu, artikulira se kao antropologijsko pitanje. Jer to se pitanje može samo tada postaviti smisleno, ako se pojmi kao pitanje o opunomoćenju čovjeka za stvaralačko proizvođenje.
Time problem demijurgičnosti čovjeka postaje neotklonjiv. To znači, sastoji li se stvaralački moment slobode čovjeka u tome, da sloboda ima svjetski karakter, da sloboda u djelu proizvodi svijet? Može izgledati, kao da sad u pogledu stvaralačkog čina čovjeka valja pitati:
Tko proriče čovjeku to opunomoćenje za stvaralačko proizvođenje?
Ali može li se to opunomoćenje čovjeku dodijeliti uopće od ikoga ili od ikuda, u slučaju da se to opunomoćenje s pravom pomišlja kao konstitutivno za njegovo samorazumijevanje?
No koje vrste mora biti struktura bitka ili ontički osnovni nacrt čovjeka, ako slobodu za djelo, koju čovjek sebi faktično uvijek već priznaje tako, da sebi uzima slobodu postavljanja čina slobode, treba legitimirati na temelju ustrojstva njegova bitka?
Čovjek svoju strukturu bitka mora pojmiti kao konačno porijeklo i temelj svoje slobode. On naime faktički potvrđenu slobodu uopće ne bi mogao učiniti produktivnom, akti slobode uopće ne bi mogli uspjeti, djela slobode uopće ne bi mogla poći za rukom, kad čovjek svojim bitkom ne bi uvijek već bio uklopljen u mogućnost takvog proizvođenja, kad on ne bi uvijek već bitno bio stavljen u to opunomoćenje, kad se dakle njegov temelj ne bi nadavao u aktu samorefleksije kao umom prožeta moć (Können).
Pošto je skicirana osnovna problematika naše teme, možemo dotičnu relaciju što je pretpostavljena kao samorazumljiva, koju spominje ono »i« u radnom naslovu »Stvaralaštvo i postvarenje«, učiniti predmetom našeg razmišljanja.
Neko bi se nekritičko mišljenje sad zacijelo moglo umiriti s prigovorom, da je ipak sasvim suvišno ovdje dalje premišljati.
Jer ako se može osigurati stvarni fundament slobode, tad bi na koncu morala dostajati konstatacija, da je u onome »i« pretpostavljena relacija ustvrđena s pravom. Hoće li se učiniti više nego što treba, tad bi se moglo pokušati tu relaciju prikazati na taj način, da se opišu mnogostruki akti slobode i njima podrede bezbrojna djela slobode. Cilj bi tog mišljenja koje opisuje i podređuje tad mogao biti, izrađivanje neke vrsti klasifikacione sheme za slobodu koja stvara djela. Jer može li sama ta relacija još uopće biti problem?
No koliko se ipak pričinja problematičkim odnos slobode i djela, proizlazi iz jednog Schellingova stava, čovjek biva to neslobodniji, što više djeluje.[1] Kako bi uopće bio moguć takav očigledno paradoksni iskaz, kad sama stvar ne bi davala nikakvog povoda za to? Je li time kazano što drugo, doli da se sloboda ukida u onoj mjeri, u kojoj postaje djelatna?
Jasno je s obzirom na taj paradoks, zašto u početku naših premišljanja nije bilo jednostavno govora o odnosu slobode i djela, već se izričito govorilo o problematici odnosa slobode i djela. Kakvu čudnovatu dijalektiku dotiče paradoks, koji navodi Schellingov stav?
Aporetička situacija stvari, koja se nalazi u temelju Schellingova stava već prije svake uz sistem vezane prorade, ocrtava se, ako se pita: Je li to od bilo kakvog značenja za subjekt koji projektira, da se čini slobode proizvode ili ne?
Pokrenuto tim pitanjem mišljenje odista nailazi na vrlo čudnovati stvarni odnos, koji pokazuje dijalektičku strukturu akta slobode.
Kad se ovdje govori o dijalektici nekog akta, tad se time misli imenovati protu-usmjerenost ili protu-okretljivost jednog akta slobode, koja sačinjava njegovu stvarnu strukturu. Pojam »dijalektika« ne treba dakle ovdje uzeti kao metodski pojam, nego kao stvarni pojam, čak i onda, kad se momenat metode ne bi razumjelo instrumentalno, nego eksplikativno, dakle kao tok same stvari slobode.
Budući da se tok stvari slobode odvija upravo tako a ne drugačije, zbog toga mišljenje može razviti princip, štaviše, mora razviti princip odnosa stvaralaštva i postvarenja pomoću refleksije koja reducira kao opunomoćenje za slobodu.
Treba li sada sadržajno odrediti preobrazbe imanentne dijalektike akta slobode, e da bi se moglo odgovoriti na pitanje: Je li od značaja za subjekt koji projektira, da li postavlja ili ne djela slobode? tad valja uočiti, što se dešava sa samim subjektom koji projektira u aktu njegove djelo-stvarajuće slobode.
Time se opet diferencira misleni tok, mišljenje se vraća u centar čovječjeg subjektiviteta koji razmišlja i stvara, naime konačnom porijeklu djelo-stvarajuće demijurgičnosti, samoj slobodi.
Ali kako se iscrpljuje sama demijurgičnost čovjeka u njegovu subjektivitetu?
Subjekt koji projektira zaista doživljava promjenu u aktu proizvođenja. Doduše subjekt koji projektira ostaje kao subjekt sa sobom identičan. To ostaje jedan te isti subjekt čina svoje slobode. Pa ipak se fundamentalno mijenja njegov povijesni položaj.
Mijenja se subjektom projektirani horizont djelovanja, jer ma gdje trebalo djelovati, ma kada se po slobodi dešavao neki svjetski čin, vrijeme je kao konačnost zajedno na djelu. Vrijeme je prinuda konačnosti akta da u uzastopnom i uporednom, jedino može proizvoditi djela. Vrijeme je ono, što kao obličje konačnosti sili na to, da se cijela prisilno povijesno fiksiraju. Pa ipak u trenu, u kojem se sloboda zorno fiksira u djelu, djelo je već postalo poviješću, jer vrijeme prelazi preko svakog konačnog djela. Ali što vrijeme čini sa samim subjektom koji stvara? Ono permanentno mijenja njegov povijesni položaj. Vremenski tok konačnosti jest dakle moć koja ograničava i omeđuje slobodu. Zato su svjetski čini demijurgičke slobode čovjeka konačni.
Time što subjekt koji projektira postavlja djela slobode, za njega ipso facto izrasta relacija samoodređivanja ili samoograničavanja njegove slobode.
Subjekt koji projektira prinuđen je zbog toga, da ovu relaciju koja za njega neizbježno nastaje istumači kao relaciju neizbježnog samoomeđivanja, jer su moment Neopozivnosti ili Ne-Svodljivosti njegovih djela i time moment onog Moći-postati-postavljen na djelo i po djelu konstituencije te relacije.
Time što se čovjek svojim djelom postavlja relacionalno, postavlja se on svojim činom, po djelu se vraća nečemu, čemu se, kako izgleda, više ne može vratiti. Jer subjekt koji proizvodi distancira se od svog djela u onom trenutku, kad ono uspijeva ili ne uspijeva. Vrijeme, kada se djelo može učiniti prošlo je. Ipak povijesni položaj subjekta mijenja se svakim uspjelim ili neuspjelim djelom, jer se čini slobode izvode kao akti u toku konačnog vremena.
Neotklonljiva aporetika akta slobode, koja se artikulira kao dijalektika proizvođenja djela i uskraćivanja slobode djelom u jednom činu slobode subjekta koji projektira, sastoji se dakle u tome, da se subjekt koji projektira ne može vratiti sebi iz akta ostvarivanja svoje slobode kao subjekt sam, naime kao subjekt prije sve povijesti, što je on jednom bio, prije nego što je bio postavljen neki čin slobode, prije nego je bilo nekog djela slobode.
Jer ono što je subjekt koji projektira neopozivo ostavio za sobom, a što bi nas prinudilo na to, da govorimo o fundamentalnoj promjeni njegova povijesnog ili njegova svjetsikog stanja, jest nevinost indiferencije: no to ne znači, da se još nije upotrijebila vlastita sloboda i time također da se čovjek još nije uključio nijednim od svojih još ne počinjenih djela.
Subjekt koji projektira povijesno se fiksirao. On je zauzeo stav u svijetu. U tome se temelji rizik, u koji se subjekt koji projektira upušta ostvarivanjem svoje djelo-stvarajuće slobode, koji se rizik sastoji u tome da se čovjek može po svom djelu i na temelju svog djela uključiti i time postaviti. Jer subjekt koji projektira, koji proizvodi djela slobode, ne bi ih uopće nikako drugačije mogao proizvoditi kao djela, za koja treba odgovarati, ta on bi nastalu relaciju ili postavljeni svjetski odnos djelo-stvarajuće slobode i počinjenog djela morao učiniti nečim što se nije desilo, on bi morao moći sebe ukinuti kao porijeklo i temelj svog djela.
Kad bi to uspjelo, tad bi njegovo djelo bilo uvijek već opravdano. Ipak budući da djelo-stvarajući subjekt to ne može, stoga ga valja postaviti povijesno po svakom od njegovih djela, stoga je opunomoćenje za djelo ono, što subjekt postavlja u odgovornost za samog sebe. I tako se stvarni naslov »Opunomoćenje za djelo« može pretumačiti u naslov »Odgovornost za djelo«. Zbog toga valja odgovarati za svaku slobodu, koju čovjek sebi uzima, da bi nešto proizveo.
Pregleda li se dosadašnji misaoni tok, tad se dade odgovoriti i na pitanje: Kako se kvalificira sam akt slobode? Koja je zapravo stvarna situacija slobode?
Ako je bilo govora o tome, da se akt stvaralačke slobode nekako fiksira u djelu, onda se sada može reći, šta filozofijski znači to fiksiranje koje je prije svega ostavljeno neodređenim.
Čin slobode jest akt samoobjektiviranja subjekta koji projektira. U djelu se objektivira sloboda. Djelo jest sloboda koja je postala zorna.
Zato djelo može prinuditi svog začetnika na odgovornost za sebe samog i to u onoj mjeri u kojoj on djeluje.
Zacijelo, to bi ipak značilo krivo shvatiti svojevrsnu stvarnu situaciju slobode koja postavlja svjetske odnose i pripada subjektu koji projektira, kad bi se ostalo pri ovome, mada zasnovanom, iskazu, da se sloboda objektivira u djelu, da se u djelu pravi zornom.
Ne samo da to može subjekt koji projektira. On je što više prinuđen, da se u djelu napravi zornim kao nešto drugo sebe samog, ukoliko neće pojmiti svoju demijurgičnost. I dok tako postupa sa sobom, trpi on ujedno onu neizbježnu relaciju samoodređivanja, dakle ono, što se iscrpljuje kao njegovu aktu imanentno uskraćivanje slobode.
No taj dvostruki moment negativiteta nepromjenljivo kvalificira akt slobode kao konačan. Dvostruki negativitet jest signatura konačnosti akta slobode subjekta koji projektira ili njegova aporetička osnovna struktura. Kad bi akt slobode subjekta koji projektira bio apsolutni akt, tad sloboda ne bi bila prinuđena, da se najprije artikulira u nečem drugom sebe same. Dijalektika slobode i djela ne bi uopće mogla nastati.
Problem odgovornosti za djela i za izmjenu povijesnog položaja uopće ne bi mogao postati akutan. Zato je svako djelo, koje nastaje, etički izazov slobodi djelo-stvarajućeg subjekta.
Dovde proveden nacrt problematike odnosa slobode i djela nije dakako nipošto zaključen izradom dijalektičke strukture samog akta slobode. Ako relacija samoodređivanja smjera na aktu imanentno uskraćivanje slobode, ako ta relacija dakle nipošto ne puni sadržajem jedno progresivno uskraćivanje slobode, i u tom smislu gubitak slobode, tad imamo u premišljanjima koja sada slijede posla s relacijom, što za subjekt koji projektira izrasta iz provokantnosti postavljenih djela ili iz uvijek već ostvarene slobode.
Ako se ovdje govori o provokantnosti postavljenih djela ili uvijek već ostvarene slobode, tad time mislimo silom subjektiviteta koji projektira već rođene likove svijeta ili silom subjektiviteta koji projektira upravo stvoren stvarni svijet. Ali ta projektirana zbiljnost svijeta koja susreće kao svagdašnje stanje kulture, jest ona, koja obilježava povijesni horizont djelovanja uvijek novih akata slobode.
Govoriti o provokantnosti tog horizonta znači: Tom povijesnom horizontu djelovanja pripada funkcija relacije nužnosti, za koju subjekt što projektira razabire da joj je izložen. Ta provokantnost epohalnog horizonta djelovanja koju subjekt što projektira prihvaća i pojmi biva povijesnom »sirovinom«, nužnim materijalom djelo-stvarajuće slobode ovdje i sada.
Što se proizvodi ili osniva kao novo, to je relacija slobode. Relacija nužnosti ostvaruje se kao relacija slobode.
Kad se ta relacija slobode ne bi razvijala kao nužnost demijurgičnosti subjekta, tad bi bilo prepušteno proizvoljnosti subjekta, da dopušta ili ne nastajanje djela. Na mjesto odgovornosti za demijurgičko stvaranje stupila bi proizvoljnost samovoljnog djelovanja.
Preobražaj relacije nužnosti, koja provocira spontanitet subjekta što projektira, u relaciju na temelju slobode nazvati osnivanjem djelo-stvarajuće slobode, legitimirano je time, što se u tom preobražaju naime upravo ne radi o pukoj promjeni ili modifikaciji. Time što se ta relacija nužnosti slobodno obuhvaća i slobodno oblikuje, po subjektu koji projektira etablira se novi svjetski odnos u svjetskom projektu projektirajućeg subjektiviteta. Ovaj proces preobražavanja povijesnog horizonta djelovanja kao proces novo-stvaranja svjetske zbiljnosti jest legitimiranje subjekta koji prozire svoj demijurgički subjektivitet da taj proces shvaća kao osnivanje.
No izopači li se demijurgička signatura povijesnog horizonta djelovanja, dakle sloboda kao porijeklo povijesnih činjenica, u svijesti jedne epohe, tad povijesni horizont postaje anonimna moć, koja kao anonimnost takozvanih povijesnih moći poput fatuma spopada subjekt koji djeluje.
Jer ako je subjekt odstupio, od stvaranja svoje slobode, tad on postaje nešto čime se može manipulirati i time se ujedno otarasio svoje odgovornosti za slobodu i djelo.
Više nepriznavana »djelo-struktura« povijesnog hroizonta zadobiva karakter instancije za slobodu. Spontanitet se slobode subjekta koji projektira ukida, budući da se pričinja kao da ona svoj princip ima u nečem drugom, slobodi stranom, u nekoj anonimnoj, za subjekt koji projektira, slijepoj nužnosti.
Tek smo na ovome mjestu naših premišljanja u stanju, da paradoksalni Schellingov iskaz: Čovjek biva to neslobodniji, što više djeluje, prihvatimo kao iskaz stvari.
Jer time što se subjekt koji djeluje podvrgava tom pričinu, njegova umom prožeta sloboda odstupa uslijed anonimiziranog svijeta stvari, koji se, kao anoniman, više ne može shvatiti i time se također više ne treba obazirati na njegovu obaveznost. Djelovanje subjekta koji projektira postaje prisilnim procesom na temelju funkcionalizirane slobode. Demijurgičkom se subjektu oduzima punomoć. Sloboda postaje pukim potencijalom moći, praznim aktivitetom. S njom se može proizvoljno manipulirati u svrhe koje su o subjektu neovisne. Subjekt koji projektira izgubio je svoje na djelo usmjereno autorstvo.
Jedino se od auctora nekog djela može potražiti računa o njegovu djelu. Biti odgovoran za djelo, štaviše, moći se opravdati za čin slobode, u tome se sastoji etička moć slobode demijurgičkog subjekta. Zbog toga se može apelirati na subjekt koji slobodno djeluje. Njega se može nagovoriti radi legitimiteta njegovih djelovanja.
Tek ako sebi čovjek predoči taj destruktivni proces slobode, dade se spoznati pod kojim pretpostavkama ima smisla uobičajena riječ: Tko kaže A, mora reći i B. Tek tamo, gdje se u jednoj svijesti raspada bitna sveza umom prožete slobode i djela, sam subjekt privodi onu situaciju, u kojoj mu Postati-Postavljen po djelu biva gvozdenom prinudom, koja mu ubuduće propisuje zakon djelovanja.
Ali kada se uopće može uspostaviti to pomračenje svijesti slobode? Tada, kad se naizgled neproduktivni akt refleksije o dijalektičkom odnosu slobode i djela sam više ne pojmi kao čin slobode. No taj naizgled neproduktivni akt jedne takve refleksije jest ono, što u svijetu koji je zatvoren u produktivnost i produkciju čuva od toga, da se produkcija ne okrene protiv sebe same. Jer produkcija koja je postala besubjektna, koja slijedi još samo svoju vlastitu ahumanu zakonitost, biva apsurdnom kao samoj sebi svrha.
Akt refleksije o dijalektičkom odnosu slobode i djela zbog toga je najproduktivniji akt, jer jedino ovaj akt može spriječiti, da svijet kao projekt zbiljnosti demijurgičkog subjektiviteta subjekta ne sklizne u anonimnost.
Tada, razumije se, izgleda da je čovjeku uskraćivanjem slobode oduzeta svaka odgovornost za slobodu i djelo. Ali opunomoćenje za djelo nužno navlači na sebe odgovornost za djelo.
Tek se sada može reći, što hoće naslov: »Opunomoćenje za djelo«. Opunomoćenje za djelo znači: Opunomoćenje za odgovornost zbog demijurgičkog Stvaranja Svijeta konačne slobode čovjeka.
Preveo: Branko Despot
- ↑ Usp. Schelling, System des transzendentalen Idealismus, ed. Manfred Schröter, Zweiter Hauptband, München 1927, str. 549
