Praxis:Praxis 1967 5-6:Otuđenje i socijalizam - Mihaly Vajda

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

OTUĐENJE I SOCIJALIZAM
Mihaly Vajda
Budimpešta

Uzalud bismo tražili Marxov pojam otuđenja u »oficijelnom« marksizmu minulih desetljeća. Ta centralna kategorija Marxove filozofije povijesti ne spominje se ni u iznimnim slučajevima u udžbenicima historijskog materijalizma, koji su posvećeni prikazu sistema Marxove filozofije povijesti. Ma kakvo bilo naše mišljenje o faktičnoj funkciji te kategorije (a ta funkcija je preuzeta u sistem Marxovih misli), kao i o tome ukoliko se ta kategorija može primijeniti pri analizi strukture današnjeg socijalističkog društva — gore spomenuta pojava ne može izmaknuti našoj pažnji. Mogu se poneki pozivati i na to, da su Marxovi manuskripti, u kojima on najiscrpnije analizira kategoriju otuđenja, objelodanjivani tek tridesetih godina (Ekonomijsko-filozofijski manuskripti, 1932; Osnovni obrisi kritike političke ekonomije, 1939) — ipak ni danas ne možemo bez riječi mimoići činjenicu, da udžbenici koji se bave Marxovom filozofijom društva i političkom ekonomijom čak još ni danas ne spominju tu kategoriju. Taj faktum utoliko prije ne možemo zanemariti, budući da se kategorija otuđenja ne obrađuje samo u manuskriptima otkrivenim posljednjih desetljeća, već i u Kapitalu.

Nesumnjivo je, da se na ulogu koju ima kategorija otuđenja u Marxovu sistemu — mirne duše možemo reći: i na njenu egzistenciju — posljednjih desetljeća »pažnja marksizma« svraćala s građanske strane, iako je svojevremeno u marksizmu Lenjinove periode problemski krug otuđenja igrao određenu ulogu (Gramsci, Lukacs). Dalje je nesumnjivo, da su oni građanski rekonstruktori izvorne Marzove filozofije povijesti, koji su tu zadaću izvršili, učinili to u većini slučajeva s namjerom, da Marxa »otuđenja« u neku ruku suprotstave Marxu proleterske revolucije i diktature proletarijata, kako bi dokazali, da su humanističke, humanizaciji društva težeće tendencije mladoga Marxa u silnom protivurječju s misaonim sistemom kasnog — s Marxom koji ekonomskim zakonitostima društva dodjeljuje karakter prirodnih zakona, s misaonim sistemom Kapitala.

Ipak nije slučajno, da oni »marksisti«, koji u otvorenoj ili zavijenoj formi brane »oficijelni« marksizam Staljinove epohe — hoće dokazati isto. Oni mladog Marxa koji »operira s kategorijom otuđenja naslijeđenom od idealizma« suprotstavljaju zrelom Marxu klasne borbe i diktature proletarijata, kao što to čine indirektni apologeti kapitalizma. Naglašavam, taj identitet nipošto nije slučajan. Građani »uzimaju« ono isto u »zaštitu«, što brane i ovi »marksisti«, naime one crte današnjeg socijalizma, koje su u opreci s Marxovom mišlju o humanizaciji društva. Građani iz razloga, kako bi dokazali, da socijalizam, onaj sistem društva, koji polazi od teorije zrelog Marxa, ni u kojem pogledu nije humaniji od kapitalizma. »Marksisti«: da ne bi morali gledati u oči faktima: ozbiljenje proleterske revolucije i diktature proletarijata stvorilo je samo uvjete za ozbiljenje komunizma, humaniziranog društva; u dugom povijesnom periodu, koji dolazi iza perioda proleterske revolucije i diktature proletarijata, »carstvo slobode« ne ozbiljuje se automatski. Da ne bi morali primiti na znanje, da je »eksproprijacija ekspropriiranih« doduše osnovni uvjet ozbiljenja humaniziranih društvenih odnosa, no ovi su ipak tek jedna mogućnost, čija je realizacija ili ne-realizacija funkcija historijskog djelovanja čovjeka.

Debata o otuđenju mađarskih marksističkih filozofa, sociologa i ekonomista nije nikakva apstraktna, teoretska debata. Ona je vođena u vezi sa slijedeća dva pitanja: 1. Što je sadržaj Marxove kategorije otuđenja, koju ulogu ima ta kategorija u sistemu marksizma, 2. koliko se ta kategorija može primijeniti pri filozofijsko-sociologijsko-ekonomijskoj analizi socijalističkih odnosa sadašnjice. Nesumnjivo je u tvrdnji, po kojoj dospijevanje kategorije otuđenja u prvi plan predstavlja posljedicu djelatnosti građanskih »marksologa«, sadržana izvjesna faktička istina; marksisti su pak tu rukavicu bačenu s građanske strane podigli zato, jer u sadašnjoj epohi socijalizma — nakon što je upravo završen proces eksproprijacije ekspropriiranih — problematika onog »Kako dalje?« s gorućom nužnošću nameće faktičku rekonstrukciju Marxovog životnog djela koje tvori teoretsku bazu komunističkog društvenog kretanja.

Debata, koja se iskristalizirala oko navedena dva glavna pitanja, jako je razgranata, te ističe unutar ova dva momenta odnosno nadovezujući na njih, brojna pitanja od većeg ili manjeg značenja; pa ako u slijedećem poduzmemo pokušaj — tipizirajući u neku ruku stajalište partnera koji su debatirali — ocrtavanja dvaju rješenja, bolje rečeno: smjerova rješenja, tad činimo to sa sviješću, da se to s određenog gledišta može smatrati nedozvoljenim simplificiranjem. Dva »idealna tipa« za rješenje problematike otuđenja ne podudaraju se u svakom pogledu sa stajalištem onih koji su učestvovali u debati. Ipak vjerujemo, da ova metoda objelodanjivanja omqgućuje, da se čitalac mnogo lakše orijentira s obzirom na faktički sadržaj debate, nego kad bismo sumirali izjave pojedinih partnera koji su debatirali.

U krugu mađarskih marksista danas više nije stvar debate, da pojam otuđenja, kategorija otuđenja, igra značajnu ulogu u Marxovu životnom djelu. Danas također nitko više neće stavljati u pitanje, da kategorija otuđenja u analizi društva kasnog Marxa isto tako — od vremena na vrijeme — izlazi na vidjelo, kao što je ona i u najranijim filozofijskim očitovanjima mladoga Marxa igrala važnu ulogu. Stav, da korišćenje pojma otuđenja kod Marxa valja smatrati samo »rudimentom njegova mladenačkog idealizma«, da se radi o krivoj upotrebi riječi, susrećemo tek vrlo rijetko; na takve se izjave ne isplati gubiti mnogo riječi.

Glavno pitanje Marxove interpretacije povezane s otuđenjem danas je baš to, koja uloga pripada toj kategoriji u Marxovu sistemu, i bez njegova se rješenja ne da razjasniti faktički sadržaj te kategorije. S tim sadržajnim problemom usko je povezano i pitanje: u čemu je Marx sagledao korijene, izvor otuđenja. Jedno od tih stajališta tretira Marxov pojam otuđenja kao individualno-psihologijsku kategoriju. Ono tvrdi — iako ono to u mnogo slučajeva ne izražava sasvim jasno —, da sadržaj otuđenja nije drugo, nego »nelagoda«, koja se nužnim načinom javlja u određenim društvenim odnosima. Ta predodžba proizlazi iz analize dane u Ekonomijsko-filozofijskim manuskriptima, gdje Marx — iako se može temeljito osporavati, da li on otuđenje interpretira kao psihologijsku kategoriju — čitavoj problematici otuđenja prilazi sa strane individuuma, tačnije sa strane individualnog radnika. Ipak je potpuno jasno, da Marx u Svetoj porodici otuđenje nipošto ne shvaća tako, kao da bi ono na neki način bilo identično sa subjektivno-svjesnim odnosom individuuma spram svijeta.

Oni, koji Marxov pojam otuđenja tretiraju kao takvu individualnu psihologijsku kategoriju, ne slažu se bezuvjetno s obzirom na porijeklo otuđenja, tačnije: oni Marxove predodžbe koje se odnose na izvor otuđenja interpretiraju na različite načine. Psihologistička interpretacija otuđenja ne smatra otuđenje društvenim stanjem, objektivnim momentom povijesti društva, nego — kako je upravo spomenuto — takvom psihologijsko-individualnom pojavom, koja određene momente zbiljnosti, društva, u neku ruku isključuje iz individuuma. Dva ekstrema unutar te psihologističke interpretacije proizlaze upravo iz onoga, u čemu oni traže objektivne uzroke subjektivno psihologijskog stanja otuđenja.

S jedne strane u debati je iskrslo ono stajalište, po kojem je osnov otuđenog stanja individuuma jedino faktum izrabljivanja (prema nekima izričito kapitalističkog izrabljivanja). Zastupnici tog stajališta moraju naravno Marxovu tvrdnju, prema kojoj otuđeni rad rađa privatno vlasništvo, odbaciti kao iz osnova krivu, pa makar i tvrdili, da Marx u Ekonomijsko-filozofijskim manuskriptima razmatra (ili spominje) samo kapitalističko privatno vlasništvo kao privatno vlasništvo, u skladu s čime moramo gornju Marxovu misao interpretirati na taj način, da je kapitalističko privatno vlasništvo nastalo u odnosima društvenih formacija koje su prethodile kapitalističkom društvu kao produkt otuđenog rada izrabljivanih klasa.

Moramo primijetiti, da ima i takvih, koji se — iako izrabljivanje smatraju jedinim i posljednjim izvorom otuđenja — odlučno ograđuju od psihologističkog shvaćanja otuđenja. To bi stajalište ipak — kad bi njegovi zastupnici uopće do kraja promislili njegove logičke konsekvencije — bilo identično s time, da otuđenje identificiramo s izrabljivanjem, čime bi se kategorija otuđenja ipak pokazala suvišnom.

Drugi ekstrem psihologističke interpretacije otuđenja nastaje tako, da se na otuđenje gleda kao na neposrednu konsekvenciju opredmećenog rada. Otuđeno stanje individuuma izvodi se otuda, što se proizvod njegove djelatnosti objektivira, poprima predmetnu formu, odvaja se od subjekta. U skladu s tim stajalištem samo one ljudske djelatnosti ne proizvode otuđenje — ako takve uopće postoje — u kojima produkt djelatnosti naspram djelatnosti same igra potpuno podređenu ulogu (igra).

Unutar psihologističkog shvaćanja otuđenja dioba rada kao osnov otuđenja igra — uspoređena s dva prije spomenuta momenta — gotovo podređenu ulogu. Tačnije: ako ona i igra ulogu, to se ta interpretacija ne produbljuje s Marxovim analizama tipova diobe rada, ona obrađuje diobu rada na potpuno nediferencirani način. Uzmemo li sve tipove diobe rada kao jedan faktor, koji izaziva otuđenje, i tvrdimo li, da prirodna dioba rada već sama donosi stanja otuđenja (u tom je slučaju sadržaj otuđenja ponovo samo neki negativni odnos individuuma spram objektivnih društvenih odnosa), tad dospijevamo s obzirom na otuđenje do potpuno identičnog shvaćanja, kako je ono bilo izvedeno u gore opisanoj drugoj alternativi. Opredmećenje djelatnosti i prirodna dioba rada uspostavljaju se — povijesno gledano — u istom trenutku: u trenutku rađanja ljudske djelatnosti, rada. Ono shvaćanje Marxove kategorije otuđenja, koje se bazira na Marxovoj analizi diobe rada, ne obrađuje pojam otuđenja kao individualno-psihologijsku već kao filozofijsko-povijesnu kategoriju. Takvom interpretiranju kategorije otuđenja ne služe u prvom redu kao osnov Ekonomijsko-filozofijski manuskripti, već kasnija Marxova djela, prije svega Njemačka ideologija i Osnovni obrisi. U skladu s time pod pojmom otuđenja valja razumjeti onu historijsku pojavu, da društveni produkti proizvedeni djelatnošću individua (bilo da se radi o materijalnim produktima, o njihovim vlastitim društvenim odnosima ili o duhovnim produktima) izmiču njihovoj kontroli i vlasti, njima i sveukupnosti individua stupaju nasuprot kao izvanjska sila, kao takva sila, koja sluša zakone, o njima neovisne i njima nepoznate, i nad njima ima vlast. Po tom shvaćanju označava Marxova kategorija otuđenja takvu historijski proizvedenu objektivnu društvenu pojavu, takav proces, u kojem je eventualna subjektivna »nelagoda« individuuma, psihičko stanje, koje na temelju prije skiciranih shvaćanja tvori pojavu otuđenja samog, njegov puki subjektivni odraz. U toku povijesnog razvitka, povijesnog razvoja ljudske biti nastaje na objektivni način ona diskrepancija, u kojoj se razvitak čovječanstva odvaja od razvitka pojedinih individua, u kojoj se djelovanje ljudske djelatnosti koje čovjeka oblikuje i razvija pojavljuje tek u cjelokupno-društvenoj povezanosti, ali ne u karakteru individualne djelatnosti koji individuum oblikuje, njegovu personalnost razvija. Otuđenje jest protivurječje i odvajanje od ljudske biti i bitka.

Osnov i izvor te pojave jesu društvena dioba rada i privatno vlasništvo — koje se s njom neodvojivo pojavljuje, iz nje izrasta — odnosno privatni odnosi vlasništva. Marx razlikuje tu društvenu diobu rada — koju on u mnogim slučajevima označava kao prirodno danu diobu rada, upućujući na to, da se ona za individuuma pojavljuje, tako reći, u formi prirodne nužnosti — kako od prirodne diobe rada, pod kojom razumije diobu rada koja proizlazi iz biologijskih — prirodnih (spol, starost etc.) — diferencija, što postoje među ljudima, — tako i od one društvene diobe rada (ili tehničke diobe rada), pod kojom razumije različite tipove diobe rada koji proizlaze iz karaktera produkcijske djelatnosti. Marx sagledava bit društvene diobe rada koja tvori izvor otuđenja u tome, što se uklapanje individua u neku specijalnu granu produkcije, u neku ograničenu formu djelatnosti, određuje silama, koje su u bitnom anonimne i potpuno neovisne o danostima, zainteresiranosti individuuma, uopće o njegovoj svojevrsnoj individualnosti, što uslijed ekskluzivnosti i jednostranosti dane djelatnosti onemogućava mnogostrani razvoj ljudskih sposobnosti.

Ono shvaćanje, koje otuđenju dodjeljuje karakter jedne takve kategorije, omogućuje da otuđenje ne shvatimo kao neko zlo sažaljenja vrijedno što se javlja u obličju nusprodukta ljudske povijesti, već kao takvu pojavu, koja je omogućavala razvoj ljudske rodne biti. U pretpovijesti čovječanstva mogla se ljudska bit razvijati — uslijed ograničenosti gospodstva čovjeka nad prirodom, ograničenosti produktivnih snaga — samo na račun individua. »... da se dakle viši razvitak individualnosti iskupljuje historijskim procesom, u kojem se žrtvuju individue.« (Marx, Teorije o višku vrijednosti, 2. dio, Berlin 1959. str. 107.) Uvjerenje je pisca ovih redova, da jedino ovo posljednje spomenuto filozofijsko-povijesno tumačenje pojma otuđenja odgovara izvornim Marxovim predodžbama. Psihologistička interpretacija kategorije, kao i obje varijante ove psihologističke interpretacije u opreci su s Marxovim shvaćanjem, što naravno ne znači to, da možemo ispustiti iz vida djelovanje otuđenja koje utječe na psihiku, rastvara personalnost. Krivo tumačenje izvornih Marxovih misli u većini slučajeva ne nastaje uslijed krivog tumačenja Marxovih tekstova. Isto tako, kao što problem otuđenja nije dospio u prvi plan kao rezultat povijesno-filozofijskih istraživanja već uslijed neriješenosti konkretnih društvenih problema, odnosno potrebe u vezi s rješavanjem utvrđenih društvenih problema, upravo tako je svaku interpretacija izvorne Marxove koncepcije produkt zauzetih stavova spram tih društvenih problema. To, da li netko kategoriju otuđenja drži primjenljivom ili ne u filozofijskoj analizi socijalističkog društva, i koju on funkciju pridaje otuđenju u socijalizmu, ne ovisi u osnovi uzeto o tome, kako on interpretira sadržaj kategorije. Međusobni odnos dvaju osnovnih pitanja u debati je preokrenut. Zauzimanje stava spram utvrđenih problema socijalističkog društva, realnog socijalizma daje povoda ideolozima, da sadržaj kategorije izlažu ovako ili onako.

Otuđenje i humanizacija, otuđenje i sloboda, međusobno su suprotstavljene kategorije — ma kako interpretirali Marxov pojam otuđenja. Interpretiramo li sadržaj otuđenja čak posve psihologijski, i u tom je slučaju jasno, da se otuđeni individuum ne osjeća ni dobro ni slobodno. Oni koji socijalističko društvo smatraju već humaniziranim, prinuđeni su negirati egzistenciju otuđenja u socijalizmu. To je izvor one varijante psihologističke interpretacije otuđenja, koja pojavu hoće izvesti iz faktuma izrabljivanja, kao i one koncepcije otuđenja, koja na koncu konca otuđenje identificira s izrabljivanjem. Ako pak otuđenje identificiramo s opredmećenjem, ili ga bar shvatimo kao neposrednu i neizbježnu posljedicu opredmećenja ljudske djelatnosti odnosno otuđenje uopće izvodimo iz diobe rada, tad time negiramo mogućnost ukidanja otuđenja, negiramo mogućnost realiziranja humaniziranih društvenih odnosa. Postojanje otuđenja smatramo takvim likom sudbonosnog, protiv kojeg ne možemo ništa. Uslijed toga obje varijante psihologističke interpretacije rezultiraju u takvom praktičnom stavu — prema našem stajalištu to teoretsko gledište determinirano je upravo tim praktičkim stavom —, po kojem ozbiljenje nastojanja oko humanizacije ne spada u osnovne zadaće socijalističkog društva.

Naše je uvjerenje, da teoretskom fundiranju problema koji se pojavljuju u sadašnjem stadiju socijalizma faktično mogu pridonijeti samo oni, koji otuđenje tretiraju kao filozofijsko-povijesnu kategoriju. Samo ta interpretacija omogućuje, da u spoznaji i priznanju osnovnog značenja socijalističke revolucije i diktature proletarijata, »eksproprijacije ekspropriiranih«, budemo na čisto s time, da stvaranje humaniziranih odnosa ni nakon likvidiranja antagonističkih klasnih odnosa nije postalo ideologijsko-odgojnom zadaćom. Stoga upravo oni, koji u debati Marxovu kategoriju otuđenja interpretiraju kao filozofijsko-povijesnu kategoriju i u skladu s time društvenu diobu rada smatraju posljednjom determinantom otuđenja, jasno vide, da u socijalizmu — iako u izmijenjenim formama i okolnostima — zatičemo otuđene društvene odnose.

Na ovome mjestu ne možemo ući u iscrpno ocjenjivanje debate koja se o otuđenju vodila u Mađarskoj. Učesnici u debati — iako u većini slučajeva prethodno tek u obliku skice — ukazali su na one momente, koji u socijalizmu, potičući iz biti danih društvenih formacija (a ne samo u obličju slučajnog izopačenja), prouzrokuju otuđenje. Najvažniji od tih faktora jesu: daljnje trajanje robne proizvodnje i u skladu s time zakona vrijednosti, podjela dohotka na osnovu obavljenog rada, zbog čega još nužnim načinom u socijalizmu ostaje na snazi društvena dioba rada, dalje egzistencija države. Kako ti faktori nužno vode k otuđenju, to se u današnjim društvenim okolnostima socijalizma — uz svjesno obaziranje na mehanizme koji izazivaju otuđenje — zadaća sastoji u tome, da se otuđenje, odnosno djelovanja otuđenja koja rastvaraju personalnost smanje na najmanju mjeru, što se može postići samo faktičkim ozbiljenjem i stalnim širenjem demokracije.

Taj »program« potpuno odgovara svemu onome, što je Marx u Kritici Gotskog programa razložio o razlici između nižeg i višeg stupnja socijalizma. Marx je imao jasnu sliku o tome — iako je stalno pazio na to, da pri ocrtavanju budućeg društva ne prekorači okvire mogućnosti proricanja koje su dane sadašnjom situacijom —, da se dva stupnja socijalističkog društva ne razlikuju jedan od drugog samo u kvantitativnom nego i u kvalitatativnom pogledu. Na nižem stupnju socijalizma imamo posla još s otuđenim društvenim odnosima, funkcija socijalističkog društva sastoji se upravo u tome, da ozbilji prelaz k humaniziranim društvenim odnosima.


Preveo Branko Despot