Praxis:Praxis 1967 5-6:Sloboda i planiranje u kapitalizmu i socijalizmu - Ernest Mandel

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

SLOBODA I PLANIRANJE U KAPITALIZMU I SOCIJALIZMU
Ernest Mandel
Bruxelles

Prije nego što možemo utvrditi da li pojmovi »sloboda« i »planiranje« stvarno predstavljaju antitezu, moramo pokušati da te pojmove pobliže definiramo. Potpuno smo svjesni ograničene vrijednosti takve brze definicije, ali vjerujemo da ona može pridonijeti osvjetljavanju problematike.

Kao što se danas ponajčešće uzima, mi ćemo dvostruko definirati slobodu, u negativnom i pozitivnom smislu: slobodu od nečega i slobodu za nešto. Negativna sloboda je odsustvo vanjske prisile koja sprečava autonomno, spontano djelovanje pojedinaca. Pozitivna sloboda je postojanje takvih uvjeta koji omogućuju spontano djelovanje pojedinca. Dijalektičko jedinstvo tog negativnog i pozitivnog uvjeta slobode može se izreći jednostavnom formulom: sloboda je mogućnost samodređivanja i samoostvarivanja.

Što je privredno planiranje u najopćenitijem smislu te riječi? Ono je svjesna kombinacija i raspodjela — allocation — ekonomskih zaliha sa svrhom da se ostvare neki unaprijed utvrđeni ciljevi.

Iz te brze definicije ovih dvaju pojmova odmah slijedi, da oni po sebi nisu nipošto antitetički. Naprotiv: oba pojma uključuju bar jedan zajednički element, element svjesnog djelovanja, cilja. Antiteza slobodi je vanjska prisila koja je nametnuta čovjeku. Antiteza planiranju je privredni proces koji je neovisan o svjesnim ciljevima ljudi, i u kojem uvjeti i zakoni, neovisni o volji čovjeka — podvrgavanje prirodnim silama ili objektivnim ekonomskim zakonima koji se nameću snagom prirodnih zakona — određuju privredni život.

U tom smislu možemo čak postaviti tvrdnju, da planiranje u krajnjoj liniji nije ništa drugo nego ostvarivanje slobode za zajednicu, naime slobode, da se zajednica oslobodi vanjske prisile ekonomskih zakona robne proizvodnje. Ali time što tvrdimo, da u krajnjoj liniji nema nužne antiteze između slobode i planiranja, razumijemo ujedno odakle nastaje mogućnost te antiteze. Dok je kod lične slobode riječ o mogućnosti samoodređivanja i samoostvarivanja pojedinca, kod planiranja je riječ o mogućnosti usmjeravanja kolektivnog privrednog života prema ostvarivanju određenih ciljeva. I ako se ti ciljevi poklapaju sa ciljevima izvjesnih pojedinaca, ili ako njihovo ostvarivanje nameće drugim pojedincima izvanjske ograde za slobodno djelovanje, koje prije nisu postojale, tada se može iz toga zaključiti da je planiranje stvarno uvjetovalo ograničenje lične slobode.

Da bismo problem ipak oštrije opisali moramo mu dodati jednu novu dimenziju. Sloboda postaje samo tada moralno vrijednosni pojam ako se dade učiniti univerzalnom. Ni jedna vrsta »slobode« koja je uvjetovana time da se njome može služiti samo jedan dio ljudi, a da je znatan dio društva unaprijed isključen od njezinog uživanja, ne zaslužuje da se smatra vrijednom obrane. To je razlog zašto se mora pojmovno praviti temeljna razlika između takozvanih političkih ili građanskih sloboda i takozvane »ekonomske« slobode, slobode »slobodnog poduzetnika«, slobode privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Činjenica da ja želim svoje mišljenje slobodno usmeno i pismeno izraziti ne sprečava nijednog drugog građanina u tome da to isto učini. Ali činjenica da ja zahtijevam slobodu da prisvojim sredstva za proizvodnju i na temelju toga osnujem poduzeće, uvjetuje, isključujući područje najprimitivnijeg obrtnika i sitnog poljoprivrednog gazdinstva, da postoje drugi ljudi koji nisu u mogućnosti da uživaju istu slobodu. Na bazi naime moderne tehnike i velikog poduzeća nije moguća privreda, u kojoj bi postojali samo kapitalisti a ne i klasa koja je podvrgnuta neslobodi, materijalnoj prisili da svoju radnu snagu mora prodavati kapitalistima.

Možemo dakle problem našeg predavanja tačnije opisati: u kojoj mjeri se može međusobno povezati i pomiriti lična sloboda i privredno planiranje i kakve su mogućnosti za to u kapitalizmu i socijalizmu. Pri tome pojam »slobode« ostaje unaprijed ograničen na svoju univerzalnu dimenziju, to jest samo takvu slobodu koju barem objektivno mogu uživati svi članovi društva. Ne vjerujemo da je to ograničenje nedovoljno ili pretjerano, jer konačno čak i najradikalniji zagovornici ekonomskog i društvenog liberalizma eksplicitno isključuju iz slobode sva područja gdje uživanje jednoga znači ograničavanje slobode drugoga. Kao što se sloboda krađe ili sloboda uzajamne primjene nasilja samorazumljivo isključuje iz takvih razmatranja, jednako tako se mora iz našeg razmatranja isključiti sloboda ekonomskog izrabljivanja i prisvajanja viška vrijednosti.

U kapitalizmu je sloboda za veliku masu stanovnika ograničena na presudan način, razvitak pak pojedinca osakaćen i raskidan, jednom time što vladanje kapitala nad proizvodnim procesom i privredom općenito čini nemogućim samoodređivanje proizvođača u radnom i životnom procesu, bacajući ih u jedno do krajnosti dotjerano otuđenje, drugi put time, što su zbog iste vladavine kapitala mase stanovništva isključene iz ostvarivanja političkih prava i sloboda, slobodnog pristupa velikim sredstvima komunikacija i stvaranja mnjenja, slobodnog pristupa informacijama i znanju.

U kojoj mjeri je ta klasično-marksistička kritika građanske demokracije danas svjesno ili nesvjesno prihvaćena u javnom mišljenju, pokazuje nam upadljivo primjer aktualne upotrebe riječi. Ghetto je bio u povijesti institucija koja je zakonodavnom i administrativnom prisilom u srednjem vijeku i za vrijeme nacističke vladavine bila nametnuta židovskoj manjini. Danas se općenito upotrebljava riječ ghetto za stambene odnose američkih crnaca, koji su formalno-pravno slobodni da stanuju gdje hoće. Društvena praksa je na tragičan način dokazala, da usprkos nepostojanju juridičke ili administrativne prisile, masa crnačkog stanovništva — a prije svega crnačkog proletarijata Sjedinjenih Američkih Država — nije slobodna da može birati svoje mjesto stanovanja, nego živi strpana u stvarnim ghettima. Društveni odnosi mogu prema tome jednako tako izazvati loše oblike neslobode kao i vanjska fizička prisila i to usprkos postojanju formalne »slobode«.

Naše je mišljenje da podizanje materijalnog životnog standarda radništva u industrijaliziranim kapitalističkim zemljama — u stvari imperijalističkim — jedva da je smanjila okvir neslobode mase radnog stanovništva. Oslobođenje od najgore strepnje društvene nesigurnosti — straha pred bolešću, starošću, nesretnim slučajem i nezaposlenošću — putem osnovnog socijalnog osiguranja, koje postoji u većini imperijalističkih zemalja, sigurno je znatan društveni napredak. Mora se ipak pri tome imati na umu, da bijedna ograničenost toga socijalnog osiguranja u većini zemalja osigurava onima koji su pogođeni sudbinom proleterske nesigurnosti samo bijednu vegetativnu egzistenciju; taj sloj koji je današnja sociologija s nepravom definirala kao »infraproletarijat«, a koji prema marksističkom shvaćanju tvori upravo bitni sastavni dio proletarijata, i koji je Marx nazvao lazarskim slojem proletarijata, neslobodan je tim više što društvene produktivne snage omogućuju stvaranje neusporedivo većeg društvenog bogatstva, nego što je to bilo moguće u vrijeme Marxa i Lenjina. Uopće treba taj povišeni životni standard proletarijata usporediti upravo sa snažno povišenom društvenom proizvodnjom, koja bi u mnogim imperijalističkim zemljama potpuno omogućila racionalno zadovoljavanje potreba. I taj element neslobode treba uzeti u obzir.

S druge strane, povišeni životni standard pod određenim političkim uvjetima doveo je do novih oblika otuđenja i neslobode, između ostalog i do jednog nerazmjera između ideološkog otuđenja proizvođača i njihova otuđenja kao potrošača, koji je mnogo dalje uznapredovao nego u kapitalizmu devetnaestoga stoljeća. Time što su lišili mase proizvođača mogućnosti stvarnoga izbora između političkih i društvenih alternativnih modela, ti oblici otuđenja ispoljavaju svoje razorno djelovanje na ličnost i slobodu na svakom području društvenog života.

Kako stoji s planiranjem u kapitalizmu? On poznaje vrlo efikasne oblike privrednog planiranja, ali samo u okviru tvornica i koncerna, velike financijske grupe koja obuhvaća više poduzeća. U tom klasičnom obliku kapitalističkog planiranja stoji taj pojam u najvišoj suprotnosti prema pojmu lične slobode. Planiranje u poduzeću ili koncernu određeno je i ovladano velikim kapitalom. Proizvođač ne može određivati ni u kojoj formi niti svoje mjesto u radnom procesu, niti organizaciju toga procesa, kao ni postavljanje cilja dotičnom procesu. Proizvođač mu ostaje podložan kao bespravan čovjek, kao podanik u jednoj apsolutističkoj monarhiji, ma kako suptilni bili oblici tzv. »suodređivanja« ili »podjele profita«. Svi buržoaski i neokapitalistički planovi za reformu strukture poduzeća imaju zajedničko upravo to, da ne daju proletarijatu nikakvo pravo veta u pitanjima organizacije proizvodnog procesa i investicione djelatnosti, da u tim ključnim područjima komandna vlast poduzetnika —. barem toga krupnog kapitalističkog — ostaje totalna nad mrtvim i živim radom.

Dolazimo stoga do zaključka da u okviru kapitalističkog načina proizvodnje ne postoji mogućnost integracije slobode i planiranja. Da bi se takva mogućnost mogla samo i pojmovno zamisliti moralo bi se u kapitalizam ugraditi stvarnu vlast raspolaganja proizvođača sa sredstvima proizvodnje, što je nemoguće, jer to protivurječi osnovnoj definiciji kapitalizma. Društvo u kojem bi proizvođači posjedovali takvu slobodu ne bi po definiciji više bilo kapitalističko društvo. Posve je dovoljno da se na pitanje slobode i planiranja odgovori na taj radikalan način; preostaje da se uđe u pitanje da li kapitalizam omogućuje racionalno privredno planiranje na nacionalnom ili čak na internacionalnom nivou (mi osporavamo to, i mišljenja smo da se mora temeljito razlikovati između neokapitalističkog privrednog programiranja i stvarnog privrednog planiranja), i ukoliko povećana tendencija prema organiziranoj anarhiji kapitalističke proizvodnje još uviše sužuje ionako već usko područje ljudske slobode u tom obliku društva. Mi smo mišljenja, da je upravo to slučaj, kad između ostaloga, neokapitalizam mora sve više i više ograničavati efikasnu slobodu modernog proletarijata u građanskom društvu, naime slobodu organizacije, pravo stvaranja slobodnih sindikata i neograničenog vođenja štrajka. Ali ekskurs o ovoj tački bio bi za našu pravu temu sam po sebi nebitan i zbog toga ga uslijed pomanjkanja vremena radije ispuštamo.

Odakle proizlazi nemogućnost, da se u kapitalizmu integrira ljudska sloboda i privredno planiranje? Ona ima dva korijena i vrlo je važno za daljnji tok našeg raspravljanja da se razotkriju oba korijena. Jedan je naravno privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje i njemu odgovarajuće ovladavanje proizvođačem živoga rada sa strane kapitala. Drugi korijen je robna proizvodnja. Kapitalizam je generalizirana robna proizvodnja i u svakom robno-proizvodnom društvu čovjekovom egzistencijom gospodari više ili manje djelovanje objektivnih zakona, koji se odvijaju iza njegovih leđa i neovisno o njegovoj volji. Na mjesto slijepe sudbine nepokorenih prirodnih sila nastupa slijepa sudbina nesavladanih društvenih proizvodnih snaga. Čovjek pak koji je savladan od takvih slijepih sila ne može biti slobodan. On jest i ostaje otuđeni čovjek, periodički pritisnut od produkata svoga vlastitog rada. Dok god postoji robna proizvodnja i njom uvjetovana i nju uvjetujuća društvena podjela rada, postojat će otuđeni rad i otuđeni ljudi, tako dugo će čovjek u privrednom životu temeljito biti neslobodan i tako dugo neće nestati društvena nesloboda i njezino negativno ispoljavanje na svim područjima društvenog života. I budući da svjesno ovladavanje privrednim životom u krajnjoj liniji ne iziskuje samo privredno planiranje, nego također odumiranje robne proizvodnje, a niti jedno niti drugo ne može se ostvariti u kapitalističkom načinu proizvodnje, harmonijska integracija slobode i planiranja je dakle u kapitalizmu nemoguća.

Historijsko iskustvo društva koje je prevladalo kapitalistički način proizvodnje putem podruštvljenja krupnih proizvodnih, prometnih i potrošnih sredstava, nije na žalost do sada pružilo ni jedan primjer takve harmonijske integracije ljudske slobode i privrednog planiranja. To je naravno razlog zašto je naša tema danas aktualna u teoriji i praksi socijalizma, — jer u vrijeme kad još nije bilo nikakvog historijskog iskustva postkapitalističkog društva, bilo je za marksiste, i čak za većinu socijalista, s iznimkom možda anarhista, samorazumljivo, da između lične slobode i planiranja ne samo da ne postoji nikakva antiteza, nego da je privredno planiranje u socijalizmu dapače glavni uvjet za ostvarenje veće lične slobode za više pojedinaca, nego što je to ikada bilo i u najslobodnijem građanskom društvu.

Povijest nas je pak poučila nečem boljem i nagomilano povijesno iskustvo pokazuje, da izvjesni oblici birokratskog privrednog planiranja mogu dovesti do ograničenja, a ne do proširenja područja lične slobode; ne samo do ograničenja slobode eksploatatora, nego također do ograničenja slobode proizvođača, kako kao pojedinca tako i kao cijele klase. Objektivni i subjektivni korijeni toga ograničenja slobode u toku socijalističkog privrednog planiranja su poznati. Oni leže jednom u povijesnoj tragici, da je kapitalizam bio oboren najprije samo u onim zemljama gdje je bio relativno slab, tj. da je planska proizvodnja uvedena u takvim zemljama, gdje nije postojao njoj adekvatni razvojni stupanj produktivnih snaga, te je tako reći morao biti tek stvoren samom socijalističkom planskom proizvodnjom. Drugi put ti korijeni leže u pojavi birokratizacije državne privredne uprave u tim zemljama, koje su objektivno neizbježnom odricanju u potrošnji u toku prvobitne socijalističke akumulacije pridodale i mnoge nepotrebne žrtve, što se može objasniti kako pomanjkanjem funkcija tako i posebnim interesima birokratskog upravnog sistema, — tj. opsegom birokratskih privilegija i na taj način novonastalom društvenom nejednakošću.

Historijska krivnja za to lutanje, kojim je povijest socijalizma već pedeset godina prisiljena da ide, ne leži nipošto na proletarijatu i radnom seljaštvu Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Kine, Vijetnama, Kube, koji su uspješno iskoristili šansu za obaranje kapitalizma u njihovim zemljama. Krivnja leži na onim snagama, koje su spriječile proletarijat u nizu visoko industrijaliziranih zemalja u tome da spazi povijesno povoljnije šanse za obaranje takvih režima. U te snage ubrajam u prvom redu njemačku socijaldemokraciju, koja je na sebe natovarila najtežu krivnju za sprečavanje širenja ruske revolucije u srednjoj Evropi neposredno poslije prvog svjetskog rata, za koju su krivnju ona sama, njemačka radnička klasa i čitavo čovječanstvo platili strahovitu cijenu nacističkoj diktaturi u Njemačkoj i njezinom razaračkom ispoljavanju. Tim snagama treba pribrojiti staljinizam, koji je igrao odlučujuću ulogu u sprečavanju pobjede španjolske revolucije 1936—37. i koji je, kako su to jugoslavenski drugovi u prvim godinama prekida sa Informbiroom ispravno shvatili, također nakon drugog svjetskog rata odlučno pridonio tome, da se historijske povoljne šanse za svrgavanje kapitalizma u Francuskoj i Italiji nisu iskoristile.

Bilo kako bilo, sužavanje nekapitalističkog svijeta na uglavnom nerazvijene zemlje, u savezu s rastućom birokratizacijom državne i privredne uprave, dovelo je u tim zemljama do dvostruko negativnog razvoja: s jedne strane birokratsko privredno planiranje iskazalo se kao ograničenje slobode za masu proizvođača; s druge strane taj oblik privrednog planiranja dostigao je prilično brzo onu tačku, na kojoj je slabila također njegova čisto ekonomska efikasnost. Odatle kriza birokratskog planskog sistema koja je već godinama vidljiva u svim zemljama sa socijaliziranim sredstvima za proizvodnju, i koja tvori objektivnu bazu stalnog reformiranja tamošnjeg državnog upravljanja otkako je umro Staljin (a u Jugoslaviji otkako je uveden sistem radničkog samoupravljanja).

Tako dolazimo do paradoksalnog razvoja na području ideologije, gdje, s jedne strane, u imperijalističkim zemljama neprestano raste teorija i praksa sveukupnog privrednog programiranja, a u nekapitalističkim zemljama naprotiv dolazi opravdanje i efikasnost planske privrede sve više i više u pitanje. Na taj način nastaje privid — a mi smo čvrsto uvjereni da je riječ samo o prividu! — kao da privreda Istoka i Zapada teži polako k jednom zajedničkom modelu, koji odgovara »skladnoj« kombinaciji planiranja i tržišne privrede.

Da se ovdje radi o vulgarnoj mistifikaciji izgleda nam očito već i stoga, jer koncepcija takve prividno harmonijske kombinacije planiranja i tržišne privrede ne uzima uopće u obzir socijalističku spoznaju neljudske tržišne privrede, staru više od jednog stoljeća. Nije dovoljno ustvrditi, da socijaliziranje banaka, bazičnih industrija i transportnih sredstava pruža državi mogućnost da spriječi najteže poremećaje tržišne privrede. Mora se dodati da svaka roba u klici sadrži u sebi protivurječnost kapitalističkog načina proizvodnje, da će jednostavna robna proizvodnja, doklegod postoji, da ponovimo Lenjinovu riječ, pokazivati permanentnu tendenciju k stvaranju primitivne akumulacije kapitala, a čim robna proizvodnja zahvati i područje proizvodnih sredstava, pokazuje ona tendenciju k stvaranju privrednih fluktuacija, tj. periodičke hiperprodukcije i nezaposlenosti. Jugoslavensko iskustvo je to u zadnjim godinama potpunoma potvrdilo, i besmisleno je govoriti o jednoj »harmonijskoj« privredi, ili čak o ukidanju otuđenja rada, kad masovna nezaposlenost nije samo puka mogućnost nego činjenica.

Ako nam dakle historijsko iskustvo socijalizma nije dosada pružilo nijedan uvjerljiv primjer harmonijske integracije ljudske slobode i privrednog planiranja, ipak je ono već dokazalo teoretsku i praktičnu mogućnost jedne takve integracije, tj. barem naznačilo u embrionalnom obliku one forme upravljanja privredom i društvom, koje omogućuju jednu takvu integraciju. Antiteza između lične slobode mase proizvođača i planiranja sveukupne privrede može biti tek tada ukinuta, kad se sistem samoupravljanja udruženih proizvođača protegne od nivoa poduzeća i neposredne životne zajednice na nivo cjelokupne privrede, tj. kad su centralni planski ciljevi određivani odlukom većine udruženih proizvođača nakon demokratske diskusije, potpunog pristupa svim izvorima informacija i bogatog izbora između mnogobrojnih varijanata planova, i kad se istovremeno svjesno uvodi i uopćava sistematsko ukidanje robnih odnosa u korist nenovčanog podmirivanja potreba.

To konkretno znači: predaju vlasti raspolaganja krupnim sredstvima proizvodnje i transportnim sredstvima jednom nacionalnom kongresu radničkih savjeta, koji permanentno funkcionira, koji je tajnim izborom izabran, članstvo kojeg nije povezano ni s kakvim materijalnim privilegij ama, čiji članovi mogu biti od svojih birača u svako vrijeme opozvani, čija djelatnost se odvija u potpunoj javnosti, čiji izbor se vrši na bazi natječaja različitih lista i alternativnih rješenja ključnih pitanja raspodjele nacionalnog dohotka u atmosferi potpune socijalističke demokracije, tj. tako da se program koji su izradili Marx u svojoj raspravi o Pariskoj komuni, a Lenjin u Državi i revoluciji, stvarno realizira, program koji sadržava neograničenu slobodu štampe, zbora i organizacije za sve radne ljude, isključujući iz te slobode samo članove prijašnjih ugnjetavajućih klasa, kao i osobe koje zbog kontrarevolucionarnih akcija, usmjerenih k razaranju socijalističkog društva, mogu biti privedene na sud.

Zaboravlja se vrlo često, da je u marksističko-lenjinističkoj kritici formalnog karaktera građanske demokracije implicitno i eksplicitno sadržano o proletarijatu, da on — tj. svi članovi radničkih klasa, izuzevši one koji po pisanom pravu zbog prekršaja mogu biti osuđeni, — treba da raspolaže u socijalističkoj, na savjetima organiziranoj, demokraciji većom slobodom nego u građanskoj demokraciji. Ako se umjesto toga postigne i opravda jedno stanje, u kojem se iz razloga koji dovode u pitanje državu ne mogu više čitavi kompleksi politike, kao na primjer vanjska politika ili velike opcije privredne politike, podvrći mogućnosti suprotnih mišljenja raznih grupa proizvođača; ako proizvođači nemaju mogućnosti ni da stvaraju vlastite organizacije, ni da izdaju vlastite štampane organe, niti da predlažu vlastite liste kod izbora, tada proletarijat, iako je njegova privredna i kulturna sloboda istovremeno porasla, raspolaže stvarno s manjom političkom slobodom nego barem u nekim zemljama građanske demokracije. Ako hoćemo biti konsekventni i pošteni, tada moramo reći: Marx i Lenjin su se pretvarali, a nakon pobjede socijalističke revolucije je potiskivanje političke slobode radničke klase ona cijena, koja se mora platiti u socijalizmu za veću privrednu i kulturnu slobodu pojedinačnih proizvođača. Jednako tako stalno iznošenje Marxova razmatranja o Pariskoj komuni i Lenjinove Države i revolucije kao argumentacije protiv građanske slobode, a u praksi istovremeno ustručavanje, da se u političkoj organizaciji socijalističkih zemalja povuku nužne konsekvencije iz te argumentacije, dovodi do oštrog protivurječja između teorije i prakse, koje mora pobuditi kod omladine rastuću sumnju u poštenje teorije, a marksističku teoriju diskreditirati u njihovim očima. Tu treba tražiti uzroke rastuće depolitizacije omladine u većini socijalističkih zemalja i njihove odbojnosti prema društvenim naukama, a ne u tako zvanim ideološkim ostacima iz kapitalističke prošlosti, niti u utjecaju kapitalističkog inozemstva. Tamo, kao u Kubi, gdje ne postoji protivurječnost između teorije i prakse, ne postoji ni tendencija depolitizacije, već naprotiv, tendencija politizacije omladine. Pokušaj, da se na umjetno voluntaristički način u histeričnoj propagandi negira ta suprotnost tamo gdje ona postoji, kao što je to danas slučaj u Kini, dovodi do grotesknih protivurječnosti u teoriji i mišljenju na dva plana: da to i kod čak povremene mobilizacije milijuna omladine ne osigurava nikakvu trajnu stvarnu politizaciju omladine, ne treba ovdje detaljno izvoditi.

Mogućnost rješenja proturječnosti između lične slobode i privrednog planiranja, koju smo ovdje vrlo kratko i tako reći na programatski način ustanovili, ne treba smatrati stanjem koje bi trebalo odjednom uvesti, nego samo kao postepeni proces nakon pobjede socijalističke revolucije, proces, u kojem se, s jedne strane, u rastućoj mjeri omogućava slobodni izbor u potrošnji proizvođača, a u kojem se, s druge strane, sve više i više realizira prevladavanje otuđenja u samom radnom procesu. Zašto se pri tome radi o jednom procesu? Zato jer očito postoji čitav niz objektivnih i subjektivnih teškoća, koje čine nemogućim da se ta integracija odjednom realizira.

Prvo, ne može se proizvoljno ukinuti robna proizvodnja i tržišna privreda na nedovoljno razvijenom stupnju proizvodnih snaga, tj. takvo jedno proizvoljno »ukidanje« dovodi do ponovnog spontanog nastajanja tržišta u porama prisilno podijeljene privrede i u oblicima (»šverc«, krijumčarenje), koji su za privredno planiranje i ljudsku slobodu nepovoljniji nego legalizirana robna proizvodnja.

Drugo, strateške privredne odluke u uvjetima relativne oskudnosti privrednih zaliha poprimaju u mnogim slučajevima oblik opcija koje se međusobno isključuju (»ili jedna nova fabrika ili jedna nova bolnica«), koje u svakom slučaju onemogućavaju znatnom dijelu društva (iako se radi samo o manjini stanovništva) zadovoljenje potreba doživljavanih kao životno važnih i tako sprečavaju ostvarenje ljudske slobode u smislu samoostvarivanja i samorazvoja.

Treće, nakon pobjede socijalističke revolucije postoji monopol tehničko-znanstvene kvalifikacije kod jednog dijela društva, monopol koji se ne može prevladati niti u kratko vrijeme niti radikalnim izjednačavanjem zarada. Na taj način nastaje tendencija stvaranja jednog privilegiranog sloja, koji zovemo birokracija, pri čemu je nebitno da li je u tom sloju brojčano veća i odlučujuća grupa političara i državnih funkcionara, grupa tvorničkih direktora ili grupa tzv. »tehničke inteligencije« uključujući i naučenjake. Svaki naime tako materijalno privilegirani birokratski sloj pokazat će tendenciju, da želi vršiti odlučujući utjecaj u upravljanju državom i privredom, što znatno ograničava kako efikasnost planiranja tako i prije svega slobodu radnika. Četvrto, nakon pobjede socijalističke revolucije ne postoje niti materijalni niti moralni preduvjeti, da masa ljudi stvarno teži za tim, da uloži mnogo vremena i truda u upravljanje državom i privredom. Kao što relativno pomanjkanje materijalnih dobara, tako i osjećaj da je birokracija u državi i privredi i onako premoćna, potiskuje proletarijat natrag u sferu privatnog života, čemu također pridonosi i gore spomenuta diskrepancija između teorije i prakse. Harmonijska integracija lične slobode 701

i privrednog planiranja iziskuje naime sve intenzivniju samo-djelatnost proletarijata na području vođenja privrede i države. Proces sve veće integracije lične slobode i privrednog planiranja jest dakle proces postepenog prevladavanja tih četiriju — i nekih drugih objektivnih i subjektivnih — prepreka uvođenju idealnog modela socijalističke privrede i društva. Te prepreke iziskuju nužne kompromise između jedne, socijalističkim ciljevima još neadekvatne stvarnosti, i pokušaja da se što je prije moguće postepeno ostvare ti ciljevi. Konkretno u već pobrojenim područjima to znači:

Prvo, trpljenje jednog određenog sektora robne proizvodnje u socijalizmu, ali ograničenog uglavnom na područje potrošnih dobara, uz istovremeno sistematsko učvršćivanje i proširivanje jednog sektora privrede, gdje su robna proizvodnja i robno-proizvodni odnosi prevladani i uveden stvarno socijalistički način raspodjele, tj. nenovčana raspodjela dobara u formi stvarnog zadovoljenja potreba a ne škrtog racioniranja.

Drugo, izuzimanje iz tekućih privrednih opcija niza »apsolutnih« prioriteta, koji su usko vezani uz bit socijalističkog društva: osiguranje punog zaposlenja, minimalni dohodak za sve građane uključujući rentijere, invalide, bolesne, udovice itd., konačno likvidiranje nepismenosti itd. Ni jedan kriterij »privredne efikasnosti« i »privredne rentabilnosti« ne može da potisne u pozadinu te prioritete, a da ne povrijedi osnovna iziskivanja čovjekovog oslobođenja, u prvom redu oslobođenja rada (pri čemu se dakako ne ulazi u pitanje, da li tu stvarno postoji protivurječnost privrednoj efikasnosti i da li takve društvene investicije u jednoj još nepotpuno industrijaliziranoj zemlji nisu u temelju ujedno i ekonomski najrentabilnije koje se mogu provesti).

Treće, uz tvrdnju da su stanoviti oblici izjednačavanja dohotka u prelaznom periodu iz kapitalizma u socijalizam jednako tako neizbježivi kao i stanoviti oblici birokracije, mora se iz takvog stanja stvari povući konsekvencija, da se u upravni model države i privrede moraju ugraditi garancije koje sprečavaju, da se materijalne privilegije stalno povećavaju, koje umjesto da smanjuju društvenu nejednakost one je povećavaju, i da se samovolja, premoć i nadutost birokracije šire kao čir od raka na svim područjima društvenog života. Najbolje garancije, već ranije pobrojene, izrađene od Marxa i Lenjina, koje osiguravaju stvarno radničko samoupravljanje privredom na nivou poduzeća kao i na nivou cjelokupne privrede, u temelju su osigurane stvarnom političkom moći proletarijata, organiziranog u savjete, i stvarnom socijalističkom demokracijom. Prije svega birokratizacija partija i sindikata radničke klase koja prijeti da ih pretvori u instrument birokracije, mora biti radikalno otklonjena povratkom Lenjinovu principu partijskog maksimuma, tj. principu, da ni jedan član partije koji vrši vodeću funkciju u državi i privredi, ne smije uživati materijalne privilegije, niti zarađivati više nego jedan visoko kvalificirani radnik.

Četvrto, ekonomski i politički odnosi nakon svrgavanja kapitalizma treba da su tako uređeni da pospješuju sistematski samoodgoj proletarijata za državno i privredno samoupravljanje, a ne da sprečavaju jačanje njegovog samopouzdanja, njegove klasne svijesti i njegovog spontanog identificiranja s novim društvom. Nađovezujući na poznatu Lenjinovu izreku o dopuštenim i nedopuštenim kompromisima, ja bih generalizirajući ustvrdio, da se privremeno mogu prihvatiti samo ona odstupanja od idealnog socijalističkog modela koja odgovaraju tim uvjetima. Svaka koncesija tzv. »ekonomskim nužnostima«, koja nas dovodi u konflikt s tim uvjetima, odvodi nas bitno od socijalizma dalje nego što nas k njemu privodi.

Htio bih s tim u vezi pobiti jedan općeniti prigovor koji se često navodi protiv tog stanovišta, koje ja pokušavam zastupati. Kaže se: ti sam priznaješ da je visoki stupanj razvitka proizvodnih snaga apsolutan preduvjet za ostvarenje stvarnog socijalističkog društva. S druge strane opet razvitak robne proizvodnje i sve veće iskorištavanje materijalnog stimulansa jednako su apsolutni preduvjeti za ostvarenje brzog rasta proizvodnih snaga. Nisu li tada sva ta razmišljanja o otuđenju također i u socijalizmu, prouzročena robnom proizvodnjom, u zabludi, budući da nema drugog puta da se dođe do socijalizma. Ne mora li se tada najprije maksimalno razviti socijalistička robna proizvodnja, a zatim, kad su već jednom materijalni preduvjeti za odumiranje robne proizvodnje tu, početi i nju samu ukidati? Slični prigovori mogu se jednako tako formulirati kad je u pitanju birokracija, monopol političke sile u rukama jedne male grupe političara itd. itd.

Po mom mišljenju treba takve prigovore iz temelja odbaciti, jer polaze od mehanističko-determinističke vizije društvenog razvoja, koja ne odgovara niti stvarnosti niti marksističkoj teoriji. Ti prigovori proizlaze prije svega iz potpunog nerazumijevanja dijalektike sredstva i cilja, koje ne možemo međusobno odvojiti, jer se međusobno uvjetuju. Stanovita sredstva dovode neizbježno do drugog rezultata, a ne do ispunjenja cilja kojem smo se nadali.

Pokušaj da se socijalistički način raspodjele, socijalistički moral ili socijalistička svijest želi proizvesti umjetno — putem propagande i indoktrinacije — prije nego za to postoje materijalni preduvjeti, očito je voluntarističko skretanje marksizma, te je takav pokušaj osuđen na neuspjeh. Ali jednako je tako osuđen na neuspjeh, i jednako tako predstavlja — ovaj put mehanističko-determinističko — skretanje marksizma pokušaj, da se najprije materijalna proizvodnja pospješi sve većim iskorištavanjem robne proizvodnje, da se ljude usmjeri k stjecanju materijalnih dobara i privatnom zadovoljenju potreba putem materijalnog stimulansa, da se na taj način čitava društvena atmosfera natopi sve više i više egoističko-materijalnim motivima, koji u isto vrijeme uvjetuju sve veće postvarenje međuljudskih odnosa, — i da se u isto vrijeme nada, da će se poput nekakvog čuda, rastom materijalnog bogatstva, na nekoj tački iznenada automatski proizvesti sasvim suprotna društvena atmosfera, gdje će nestati egoizam, rasti društvena solidarnost i čisto moralni radni stimulans. Očito je da takva psihološka revolucija mora biti pripremljena nekoliko generacija prije, i da je stoga pravo rješenje jedino dijalektičko rješenje, tj. da se s jedne strane, nakon socijalističke revolucije robna proizvodnja zadrži samo na ograničenom sektoru, ali da se ujedno mora sistematski i svjesno ukidati, jer samo takvo sistematsko ukidanje, sistematsko proširenje sektora nenovčanog pokrivanja potreba proizvođača, omogućava postepeno nastajanje novog radnog morala, nove psihologije, nove kulture, nove svijesti i novog oblika odnosa čovjeka prema čovjeku.

Da li je takvo postepeno odumiranje robne proizvodnje i takva postepena humanizacija ljudskih odnosa utopija? Ja ne vjerujem. Mogu se formulirati zakoni koji taj proces omogućuju i uvjetuju. Slijedeća tri izgledaju mi najvažnija:

Ćim marginalni potražni elasticitet jedne robe (kod sve većeg dohotka) teži k nuli, ili čak postaje negativan, može se prijeći na nenovčanu raspodjelu na tom području, a da to za sobom ne donosi opasnost za društvo većeg rasipanja zaliha. Tada se može postići slobodniji konzumni izbor prethodnim upitom konzumenata, putem različitih za to adekvatnih sredstava. Iste tehnike mogu se, usput rečeno, već danas primjenjivati na mnogim područjima, jer one daju mnogo direktnije informacije o tome, što potrošač stvarno želi, nego što se to postiže zaobilaznim putom preko tržišta.

Što više raste društveno bogatstvo to više roba dospijeva u položaj, u kojem njihov marginalni potrošni elasticitet kod sve većeg dohotka postaje negativan (u najrazvijenijim industrijskim državama je to već danas slučaj s kruhom, krumpirom, nekim vrstama voća i povrća, i čak s nekim vrstama mesa i djelomično sa šećerom). Što više racionalno trošenje sve većeg niza robe stupa na mjesto kvantitativnog većeg trošenja, to više ima materijalno bogatstvo, koje se povećava, tendenciju da ukida »postvarenje« (»entdinglichen«) podmirenja potreba sve većeg broja ljudi, tj. da na mjesto nagomilavanja materijalnih dobara stupe zanimanje u slobodnom vremenu, kulturna djelatnost, školovanje itd. Izrazimo to još oštrije: što se više penje društveno bogatstvo, to manje mogu dodatne stvari stvarno zadovoljiti čovjeka. To je onaj dublji razlog rastuće praznine ljudskog života upravo u tzv. »bogatim« industrijskim državama. U jednom socijalističkom društvu mora tada u sve većem razmjeru bavljenje ljudima stupati na mjesto bavljenja stvarima, humanizacija društvenih odnosa na mjesto postvarivanja. Odumiranje robne proizvodnje stvara nužne društvene i psihološke preduvjete za takav razvoj. Dok socijalističko društvo dakle svaki korak naprijed u razvoju proizvodnih snaga sistematski koristi za to da ukine robnu proizvodnju i tržišnu privredu, što omogućuje na potrošnom sektoru sve veću mogućnost integracije lične slobode i privrednog planiranja, mora ona ujedno stvarnu vlast odlučivanja na području proizvodnje prenijeti na masu radnoga stanovništva. Zato je potrebno da se radničko samoupravljanje protegne od nivoa poduzeća i komune na nivo cjelokupne nacionalne privrede. S tim u vezi mora se dilema »ili centralističko privredno upravljanje ili tržišna privreda« odbaciti kao mistifikatorska i ideologizirajuća. Postoji treći oblik cjelokupnog privrednog odlučivanja putem direktne odluke slobodno izabranih predstavnika radničkih savjeta, demokratsko-centralno planiranje putem nacionalnog kongresa radničkih savjeta. O strateškim pitanjima raspodjele nacionalnog dohotka i velikim linijama perspektivnog planiranja morao bi odlučivati takav kongres i to na temelju velikog izbora alternativnih planova. On bi morao imati pravo da spriječi svaki razvoj izoliranih samoupravnih poduzeća koja dolaze u konflikt s tim odlukama. Samo na taj način može se riješiti suprotnost između interesa zajednice i posebnih interesa, tj. zajednički interes može se izraziti većinom samoupravljajućih proizvođača.

Prigovori koje protiv takvog rješenja postavljaju ideolozi birokracije u socijalističkim zemljama praktično su identični s onim prigovorima, koje buržoaska ideologija na Zapadu upotrebljava protiv ideje demokratizacije privrednog i društvenog života, putem socijalizacije sredstava proizvodnje u sistemu samoupravljanja. Ti prigovori svode se na problem »nekompetentnosti masa«, koje navodno nisu sposobne donositi strateški ispravne odluke u privrednim pitanjima. Iz analize tih prigovora proizlazi općenito, da oni koji te prigovore postavljaju, svjesno ili nesvjesno zapleću tehničke artikulacije kompleksnih struktura s proizvodnim odnosima. Istina je da bolesnici ne mogu zaključkom većine oktroirati ispravnu dijagnozu ili ispravnu taktiku liječenja, i da masa nekvalificiranih radnika neće projektirati nikakve planove za jednu centralu atomske energije. Ali masa bolesnih, ili bolje rečeno potencijalnih bolesnika, da kažemo s Julesom Romainsom, tj. svih članova društva, potpuno je kompetentna da većinskom odlukom odluči o tome koliki će se dio nacionalnog dohotka dodijeliti za ciljeve zdravstva, i koliki dio energetske potrebe treba da bude u slijedećih deset godina zadovoljen jednom atomskom centralom, ako ih se tačno informira o cjelokupnim privrednim, društvenim, kulturnim itd. posljedicama različitih alternativnih rješenja tih pitanja.

Konačno ostvarenje harmonijske integracije lične slobode i privrednog planiranja iziskuje tri procesa, koji karakteriziraju jedno potpuno razvijeno socijalističko društvo: postepeno odumiranje robne proizvodnje; postepeno odumiranje države; postepeno odumiranje prisile nad ljudima da znatan dio svog vremenski ograničenog života žrtvuju materijalnoj proizvodnji na nestvaralački način, tj. da gube vrijeme života. Kao što je to Marx tačno izrazio, carstvo slobode može se razviti samo izvan sfere same materijalne proizvodnje, premda ona pruža osnovnu podlogu za to. Sve veća automatizacija materijalne proizvodnje, sve veće slobodno vrijeme, opći visokoškolski studij, sve veće svođenje rada na stvaralačku djelatnost, sve jače odumiranje društvene podjele rada, stvaraju nužne društveno-materijalne preduvjete tog procesa konačnog oslobođenja čovjeka od prokletstva, da u znoju svoga lica mora zarađivati svoj kruh.

Ako sve te procese tačno istražimo istražimo, tada nalazimo u njima uvjerljiv odgovor na pitanje, koje je Marx postavio u svojim »Tezama o Feuerbachu«: »Tko odgaja odgajatelja?«. Očito se naime pokazuje, da su svi procesi integracije lične slobode i privrednog planiranja u krajnjoj liniji procesi samoodgoja socijalističkog društva, u kojem revolucionarni marksisti mogu imati ulogu pokretne snage putem uvjeravanja i primjera, a ne ulogu komandne vlasti, jer to za jedan takav odgojni proces nije ni trajno, ni djelotvorno, ni smisleno. Usput rečeno to je bilo i Lenjinovo shvaćanje, koji u »Dječjoj bolesti« stavlja naglasak na nužnost uvjeravanja većine radničke klase, a ne nametanja ili prisiljavanja vlastite klase na zaključke. U historijskoj nužnosti samoodgoja socijalističkog društva počiva konačno i historijsko opravdanje radničkog samoupravljanja.

Njegova moralna nadmoć proizlazi iz činjenice, da će sve do potpunog odumiranja robne proizvodnje privredni rast i investiciona djelatnost značiti uvijek za masu radnih ljudi neposrednu žrtvu u potrošnji. U kapitalističkom načinu proizvodnje odluke koje se na to odnose donose kapitalisti, a radni ljudi koji ne snose ni odgovornost ni krivnju, podvrgavaju se sve u svemu bespomoćno tim odlukama. U birokratsko-centralističkoj privredi te odluke opet donosi mala grupa političkih i privrednih vođa, a da se one, koji za to moraju snositi žrtvu, niti pita niti traži njihovu suglasnost. U tzv. »socijalističkoj tržišnoj privredi« žrtve u potrošnji određuju slijepi zakoni tržišta i pogađaju bez razlike slojeve radnih ljudi, među kojima jedni bivaju pogođeni slučajno, a drugi upravo zato, jer su ekonomski najslabiji, tj. sa socijalističke tačke gledišta, upravo oni, koji bi najviše trebali biti zaštićeni od tih žrtava.

Samo u sistemu radničkog samoupravljanja koji je demokratski centraliziran mogu biti mase radnog naroda prethodno pitane o razmjeru, opsegu i raspodjeli neizbježne žrtve u potrošnji i o tome odlučivati nakon slobodne i javne diskusije. Samo u takvom sistemu su dakle žrtve u potrošnji slobodne u društvenom smislu te riječi, i ta činjenica daje tom sistemu snažnu moralnu nadmoćnost.

I konačno taj sistem postiže nadmoćnost također u privrednoj efikasnosti ne samo zato, što jače reducira rasipanje proizvodnih snaga nego što je to slučaj u kapitalizmu ili sistemu birokratsko-planske privrede, nego također i prije svega zato, jer on slobodnu inicijativu miliona radnih ljudi u proizvodnom procesu mnogo više rasplamsava i štiti, nego li drugi privredni modeli u modernoj velikoj industriji. U tom smislu se može reći, da će jedna zrela socijalistička privreda pružiti dokaz za to, da nije moguće efikasno privredno planiranje bez lične slobode, jer kao što je to Marx u »Nacrtima« na genijalni način naslutio, u uvjetima moderne tehnike i znanosti stvaralačko, ne više otuđeno, zalaganje samog pojedinca postaje najsnažnijom proizvodnom snagom.

Preveo Franjo Zenko