Praxis:Praxis 1967 5-6:Uvodna riječ - Rudi Supek
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Rudi Supek
Dragi drugovi i drugarice, dragi prijatelji, čast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole.[1] Već sama činjenica da ove godine otvaramo 4. zasjedanje, to jest petu godinu njenog rada, pokazuje da je ona postala jedna od životnih potreba našeg filozofskog i sociološkog života, a rastući interes i učestvovanje u njenom radu svjedoči o tome da ona uspješno služi svojim osnovnim pedagoškim i naučnim ciljevima — promicanju najnovijih tekovina filozofske i sociološke misli, ne samo u redovima stručnih već i društvenih kadrova. Iako je bilo pokušaja, očito kratkovidnih, da se njen rad i samo postojanje stavi u pitanje, i mada mi još uvijek nismo uspjeli riješiti neka osnovna materijalno-organizaciona pitanja njenog djelovanja, vaša prisutnost i privrženost njenom radu dokazuje da progresivna socijalistička misao crpi iz izvora koji su dublji od bilo kakvih institucionalnih okvira.
U toku posljednje dvije godine, otkako se Korčulanska ljetna škola nije održavala, dogodile su se u našem društvu mnoge značajne pojave, čiji smisao može poslužiti kao veoma dobar ilustrativni materijal za temu o »Stvaralaštvu i postvarenju«, jer nam ti događaji pokazuju, često na dramatičan način, koliko je ljudsko stvaralaštvo u svojim najboljim stremljenjima krhko, a koliko su sile inercije, regresa i postvarenja Snažne. Kao i za naše prošle teme, kad smo govorili o smislu i perspektivama socijalizma ili o značenju historije i budućnosti, tako nam ni za ovogodišnju temu o stvaralaštvu i postvarenju doista nitko ne bi mogao prigovoriti da odabiremo neaktualne i apstraktne filozofske teme. Razgovor o ukrućenim misaonim formulama, o tvrdokornim dogmatizmima, o birokratskim tehnikama vladanja ljudima kao i tehnokratskim izumima pretvaranja ljudi u masu ili u artikle masovne serijske proizvodnje, te o nemoći prekoračivanja misaonih granica što ih rađaju razne društvene predrasude, klasnog, nacionalnog ili rasnog porijekla — sve su to problemi koji nas smještaju u živu aktualnost našeg društvenog života. Zaista, naša filozofska i sociološka misao najmanje zaslužuje prigovor da je »apstraktno-humanistička« ili nezainteresirana za bitna pitanja društvenog razvitka i osmišljavanje naše društvene i historijske egzistencije.
Ako bismo i djelovanje ove naše škole sagledali kroz prizmu ovogodišnje teme o »stvaralaštvu i postvarenju«, morali bismo utvrditi neke tendencije koje govore o stvaralačkom naporu i otporu svakoj institucionalizaciji što ljudsku angažiranost pretvara u obično rutinsko nadničenje.
Ova je škola, prije svega, rođena spontanom inicijativom onih naših marksističkih, filozofskih i socioloških snaga koje su, nošene patosom epohalnog društveno-historijskog prevrata, našle svoje mjesto u socijalističkoj revoluciji kao izrazu jedne nove humanosti. Ako naglašavamo spontanost u inicijativi, to je stoga da bismo upozorili kako je socijalistička revolucija bremenita stvaralačkim snagama, usprkos svim onim kočenjima i neshvatljivim pustošenjima što ih je izazvao pokušaj njene birokratizacije i etatizacije. Spontanost društvene misli i angažiranost koja se ne da obuzdati silom institucionalnih pravilnika i programatskih međaša niti samozadovoljstvom jedne profesionalne i rutinske djelatnosti svjedoči o dubini lične uključenosti u društvene i povijesne tokove. Ona isto tako svjedoči i o oslobađanju kolektivnih stremljenja u samome društvu, kada se ono počinje oblikovati na novim osnovama, kad je prinuđeno da crpe samo u sebe, kad se vojna disciplina i navike počinju, nakon izvojevanih bitaka, pretvarati u slobodno udruživanje ljudi u izgradnji nove društvene zajednice, gdje je svaki pojedinac, svaki građanin ili svaki borac, dužan snositi odgovornost, ne pukog izvršioca tuđe volje, već samostalnog i svjesnog stvaraoca svoje i društvene egzistencije. Postojanje stvaralačkih inicijativa je dobar znak da se socijalističko društvo na bazi slobodnog udruživanja doista počinje konstituirati, kao što je odsustvo ili ograničenje takvih inicijativa znak da se ono još uvijek nalazi u povojnim okovima militarističko-etatističkog pokreta.
Spontanost ostaje doduše, samo slijepi poriv ili ispunjavanje već postojećih društvenih mogućnosti, ako se ne veže uz sliku budućega, ako nije misao koja teži ostvarenju, stalna konfrontacija stvarnosti i ideala, težnja radikalne preobrazbe postojećega, stalni napor da lično i društveno postojanje bude na razini jedne nove humanosti. Stvaralački napor da transcendiramo faktično stanje — stanje koje samo posustali i nemoćni duhovi žele da nam prikažu kao »jedinu i pravu« našu zbilju — obilježje je ne samo duhovne nego i karakterne životnosti, one snage kojom čovjek humanizira prirodu i društvo, a od čijih plodova životare i oni čiji se pogled okrenuo prošlosti. Ako se u posljednje vrijeme kod nas mnogo govorilo o depolitizaciji i pojavama bezidejnosti, o idejnoj dezorijentaciji i poplavi malograđanštine, sa svim onim regresivnim shvaćanjima koja su joj svojstvena, onda je to prije svega posljedica odsutnosti određene vizije budućnosti našeg društva, pad u malograđanski konformizam. Ako malograđani iz toga danas prave vrlinu, onda srno obavezni da govorimo o krizi takve vizije budućnosti, jer se u tom slučaju prosječnost priljepljena uz fakticitet, počela osjećati društvenom snagom, kojom kao da nitko nije sposoban više ovladati.
Čisto institucionalizirana sredstva idejnog utjecaja sa pretenzijom da izraze totalitet progresivne društvene svijesti, kao što su bili nekad agitpropi i slične ustanove, postali su očito neadekvatni, onim časom kad avangarda ne stoji nasuprot društva, nego se društvo avangardom počinje prožimati. Ali upravo ovi procesi prožimanja kao da su došli u krizu iz razloga koji se često spominju: »politički prakticizam«, to jest obuzetost svakodnevnim, bezbrojnim i nepreglednim zadacima, što na oko izgledaju neophodni i važni, ali koji društvenu svijest, u njenom dinamičkom i anticipatorskom vidu, srozavaju na razinu svakodnevice i kratkovidnog rutinerstva, pa se ljudi sve više pitaju: »što je preostalo od početnog ideala?«; — »birokratski formalizam«, to jest stereotipno i shematsko upotrebljavanje određenih idejnih formula, strateških zamisli i taktičkih postupaka bez osjećaja za ono što je sposobno da živi, raste i vodi naprijed u našim konkretnim društvenim prilikama; — »vulgarni ekonomizam«, vjerovanje, da će na određeni način organizirani proizvodni odnosi sami po sebi rađati socijalističku svijest, da će iz materijalne baze mehanički nastajati idejna superstruktura, da će socijalistički duh rađati nekom vrstom suhe destilacije: »tehnokratski mehanicizam«, shvaćanje da se društvena organizacija i ljudsko društvo prije svega stvara pomoću raznih »instrumenata«, »aparata«, »procedura«, a ne pomoću neposredne i žive komunikacije među ljudima. Sve su to različiti oblici postvarenja društvene svijesti o kojima će ovdje biti riječ. Daleko smo od toga da bismo potcijenili revolucionarni značaj prekida sa etatističkim socijalizmom ili rezultate dosada postignute u političkoj i ekonomskoj organizaciji samoupravljačkog socijalističkog društva. Ali upravo zbog tih rezultata, potrebno je reći da oni ni izdaleka nisu zadovoljavajući u stvaranju one društvene svijesti, onih ideja i ideala koje zahtijeva samoupravljački socijalizam radi svojeg ostvarenja, jer on već po svojoj prirodi težište prebacuje iz sfere društvenih institucija u sferu međuljudskih odnosa ili odnosa ili ljudske zajednice. Očito je, da se iz razloga, u koje sada ne želimo ulaziti, kod nas potcijenio značaj i uloga marksističko-filozofske i sociološke osnove u oblikovanju moderne društvene svijesti kao takve a socijalističke naročito. No tim veća odgovornost pada na naša vlastita nastojanja u tom pogledu.
Koliko god se mi divili ličnom uvjerenju i upornosti pojedinaca u izgradnji nove socijalističke svijesti, u stvari tek njenih osnovnih premisa, usprkos svim zaprekama, nerazumijevanju, potcjenjivanju i birokratskim šikanama na koje se nailazilo i nailazi, nova socijalistička svijest se neće pojaviti bez odgovarajućeg društvenog medija, bez one minimalne gustoće društvenih dodira i komunikacija na kojima se izgrađuje svaki oblik kolektivne društvene svijesti, a pogotovo oblici pozvani da društvo vode naprijed i da u uvjetima jednog općenito ubrzanog društvenog kretanja anticipiraju najbolja i najprogresivnija društvena rješenja, da promiču njima odgovarajuće ideje i ideale. A kad je riječ o našem društvenom mediju i o njegovim nutarnjim komunikacijama, onda su, valja reći, nedavni događaji pokazali duboke pukotine u njemu, pukotine preko kojih može biti vješto preskaču politikanti, ali koje nužno ispunjaju užasom graditelje socijalizma. Kao što glina traži vodu, tako ljudsko društvo traži, da bi davalo izgled povezanosti i cjeline, jedan minimum čovjekove društvene angažiranosti. Kad se ljudi počinju privatizirati, uvlačiti u svoje privatne interese, u svoje kružoke ili organizacije, kao osnovni vid svoje egzistencije, tada se veze među ljudima kidaju, njihova društvenost ishlapljuje i ukrućuje, pojavljuju se napukline među pojedincima, među grupama, pojedincima i grupama, grupama i organizacijama, organizacijama i pučanstvom, pučanstvom i zajednicom, i raspucana društvena cjelina pokazuje konglomerat tendencija, shvaćanja i interesa nesposobnih da pronađu zajednički jezik i ideal. Samo prividno moglo bi se zaključiti kako su ovakve pukotine stvorile veću raznovrsnost, originalnost i individualnost, čemu svaki razvijeni društveni život teži, kad se ne bi uočavalo kako ovakav društveni sud više ništa ne sadrži od čega bi se mlade generacije mogle napiti i nahraniti. Jer, očito je, da nije raznovrsnost, originalnost i individualnost ono što se kao pojedinačno zatvara od drugoga već ono šta se drugome kao samosvojno otvara. Privatistička, cehovska ili kastinska zatvorenost, a u najnovije vrijeme i nacionalistički separatizam, predstavljaju društvene pukotine koje lome normalni društveni medij i život progresivnih ideja koče. Ne želimo ovdje upozoravati koliko su tom stanju pridonijela i sredstva specijalizirana za društvenu komunikaciju, kao što su recimo štampa, radio ili televizija, ali je sigurno problematična pojava monopolističke štampe, na primjer u našoj republici, koja i kulturnim stvaraocima i publici onemogućava normalnu društvenu komunikaciju, što ne samo da nije u skladu sa samopravljačkim socijalizmom nego niti sa bilo kakvim normalnim društvenim životom.
Svako revolucionarno kretanje ima svoju fazu totalizacije i svoju fazu detotalizacije, pa tako i socijalistička revolucija. Prvu obilježuje koncentracija misli i volje oko jednog jedinog cilja — rušenje starog poretka; drugu obilježuje nastojanje da se vizija budućnosti sprovede u djelo, da se izgradi novi društveni poredak — i odmah iskaču mnogi problemi i poteškoće, jedinstvo misli i ciljeva više nije tako snažno i mnoge tendencije svjedoče da je uloga društvenih grupacija i ličnih interesa postala mnogo veća, a isto tako i bogatstvo i raznolikost u idejnim shvaćanjima, rađa se neka vrsta ideološke diferencijacije koja daje izgled pluralizma u idejama i načinima djelovanja, iako su i nadalje usmjerena na izgradnju istog novog poretka. Ono što je za nas u toku ovog historijskog procesa značajno jeste sama činjenica da je ideološka situacija u prvoj fazi mnogo jednostavnija: ona počiva prvenstveno na negaciji starog pokreta i na programskim zadacima koji su rezultat dugogodišnje društvene kritike najraznovrsnijih pojava i koncentracija tih kritika oko određenih ciljeva. Stoga nam se prva faza čini idejno i ideološki gušća, jasnija, jedinstvenija, sistematičnija, logičnija i oni koji su u nju urasli teško ulaze u drugu fazu gdje nas čeka neizvjesnost, provjeravanje novih koraka, obaveza za dalekovidnošću, raznim anticipacijama, rizik pogrešnih mjera, preispitivanje dosadašnjeg načina mišljenja na sasvim novim osnovama, itd. Za stvaralačke duhove ovo je faza plodnosti, a za dogmatske duhove — faza dezorijentacije, pokušaja da se stare sheme priljepe na nove situacije, idejnog silovanja stvarnosti, shematskog uvođenja buduće slike društva ili paničnog bježanja u stereotipe starog poretka makar i negiranog. Krećemo se sigurno na vulkanskom tlu povijesti i mnoge stvari još nisu dobile svoj obris, mnoge ideje svoje mjesto u jednom cjelovitom nazoru o svijetu. Zato nas danas najviše i preneražava, s jedne strane, dogmatska praznina pred novim mogućnostima društvenog razvitka sa okoštalim idejnim aparatom i, s druge strane, duboka kriza nazora o svijetu kod mladih generacija koje dolaze i kojima starije generacije ne daju potrebne elemente za idejni i društveni život, za koherentniju viziju dane i moguće zbilje. U takvoj povijesnoj situaciji odgovornost je stvaralačkih duhova, a posebno onih koji su neposredno intelektualno angažirani u izgradnji novog nazora o svijetu i nove društvene svijesti, veća no ikada.
Ne želim ovdje ponavljati u kojima sve oblastima ljudskog života nailazimo na idejne praznine, budući da to radimo svakodnevno krećući se na raznim specijaliziranim konferencijama, koje se bave problemima pedagoškog oblikovanja mladih generacija, obiteljskim životom u novim uvjetima urbanizirane i potrošačke civilizacije, proizvodnim odnosima u sistemu samoupravljanja, te obrazovnom i naučnom politikom, a da ne govorimo o svim onim idejama kojima se hrani društvena svijest čovjeka na etičkom, estetskom, pravnom, običajnom i filozofskom području, bez kojih nema ni izgrađenog građanina jednog društva niti cjelovite i razvijene ličnosti! Oni koji pokušavaju poricati ovu idejnu i ideološku deficijentnost u formiranju društvene svijesti čovjeka svjedoče samo o svojem duhovnom siromaštvu i zaostajanju na starim i preživjelim pozicijama. I, moramo priznati, da je nevjerojatno koliko se malo pažnje posvećuje ovom, po mom najdubljem uvjerenju, bitnom i najdubljem pitanju naše egzistencije. I pomalo je smiješno, u takvoj situaciji, vidjeti birokrate kako padaju u paniku kada im se iz socijalističkih jaja izležu nacionalistički pačići i počinju plivati vodom za koju su bili uvjereni da su je već odavno isušili!
Želio bih, na koncu, upozoriti na još jednu veoma ozbiljnu pojavu u našem društvu sa kojom smo dužni suočiti se i raspraviti. Govorio sam kako slabljenje žive socijalističke misli i društvene angažiranosti ljudi, kod kojih je ta angažiranost izraz duboke humane brige za drugog čovjeka, vodi do pukotina u društvenoj cjelini. No, pukotine su mehanički proizvod, javljaju se nekako »iza leđa ljudi«, bez njihove volje i neposredne odgovornosti, prosto kao rezultat onih milijuna sitnih odluka kojima se čovjek povlači u sebe, u svoj privatni život i uske sebične interese, ostajući pri tome najčešće društveno savršeno lojalan. Nitko nije odgovoran, a pukotine bivaju sve veće. Pojedinci sa birokratskim mentalitetom, kojima su ovakvi društveni procesi neshvatljivi, počinju tražiti krivce, a nalaze ih po pravilu na krivom mjestu, upravo među onima koji su prvi počeli izražavati svoju zabrinutost i protest zbog takvih procesa.
Međutim, pored onih koji stvaraju pukotine samo zbog svojeg povlačenja u vlastitu »kućicu-slobodicu«, zbog sitnih egoističkih interesa, orijentacije na životnu udobnost i efermerna zadovoljstva, zbog svojeg obiteljskog ili »klanskog mentaliteta«, koji inače po vlastitim riječima, nemaju nikakve zle namjere prema društvu i nikad se u njemu nisu bolje osjećali, oslobađaju polje za djelatnost onih koji nalaze smisao svojega života u povlačenju granica među ljudima i narodima. Oni koji su sebi postavili zadatak da aktivno povlače granice među ljudima vode se uvijek nekim posebnim i, nužno, antihumanim ciljevima. Takvih crtača granica poznajemo mnogo: od onih koji nalaze zadovoljstvo u Ijepljenju etiketa, i za koje su na primjer, filozofi što su se bunili protiv staljinističkog dogmatizma još uvijek »revizionisti«, pa nam čine čast kad nas optužuju da ih okupljamo i ovdje na Korčulanskoj ljetnoj školi; preko onih koji su povukli granicu između »konkretnih problema«, tj. ekonomskih i političkih, i »apstraktnih problema«, tj. idejnih i humanističkih, vjerujući da »duhovna hrana« nije bitna sastojina »zemaljske hrane«; pa do onih koji su juče vješali žutu zvijezdu o kapute Židova ili crveni trougao o rukave komunista da bi ih izopćili iz društvene zajednice, a danas to ponovno nastoje uraditi sa nazivom Srbin, Hrvat ili Slovenac. Jedan od tipičnih oblika postvarenja je i ovo povlačenje granice među ljudima na osnovu njihovih vanjskih, bioloških ili povijesno-slučajnih obilježja koja negiraju prisutnost iste humanosti u svim ljudima. Kulturno stvaranje, i sav ljudski napredak, uvijek je otvaranje pojedinačnog ljudskog duha prema onome što je u ljudstvu univerzalno, a ne zatvaranje od te univerzalnosti. Ekspanzija prema univerzalnom uvijek, u svim epohama i povijesnim situacijama bila je izvor kulturnog napretka; zatvaranje u sebe i negiranje univerzalnosti bilo je oduvijek izvor nazadovanja, reakcije i pada u barbarstvo. Individualnost koja se otvara univerzalnome oplemenjuje se, ona koja se od njega zatvara degradira se i degenerira. Zato velika kulturna djela kao i velike ideje oduvijek pripadaju svim ljudima i narodima, iako ih je stvorio određeni pojedinac u određenoj kolektivnoj i povijesnoj situaciji. Već je Hegel rekao da ljudski duh ne podnosi nikakvu granicu, te da će svaku postavljenu granicu, makar je se smatralo svetom i apsolutnom, prekoračiti. Ovu prometejsku crtu ljudskog duha preuzeo je i Marx u svom djelu i proletarijat u svojoj historijskoj misiji, te je stoga proletarijat adekvatan danas ljudskome duhu, dok je sve ono što ga negira sa njegovom povijesnom zadaćom ispod razine ljudskoga duha. Cilj povijesnog kretanja je, nesumnjivo, individualizacija humanosti — obogaćenje čovječanstva u ime raznovrsnosti, originalnosti, individualne genijalnosti — ali se to obogaćenje postiže samo u dijalogu sa onim što je u ljudskome duhu univerzalno. Samo na taj način djela pojedinaca i naroda pripadaju svim narodima i svim ljudima. Djela koja pripadaju samo jednom narodu, na takav način da ne mogu pripadati po svom duhovnom sadržaju niti jednom drugom narodu, neljudska su djela. Ona ostaju đubrivo historije. Historija je, doduše, još uvijek Augijeva staja koju nismo očistili do te mjere da zdravlje ljudskog duha i naprednih ideja ne bi uvijek nanovo bilo ugroženo. A što danas znači svaki nacionalno-imperijalistički ili nacionalno-rasni praktikularizam nije potrebno upozoravati!
Jedan je od zadataka naše škole da sačuvamo otvorenost našeg uma prema svemu što može obogatiti ljudski duh i kulturu, da prihvatimo dijalog sa svim idejama koje mogu pridonijeti boljem poimanju naše historijske situacije, da u svakoj ljudskoj ideji i stremljenju pokušamo uočiti ono što vodi naprijed i razlučiti od onoga što vuče natrag, da takvim stilom rada pridonesemo boljem razumijevanju među ljudima, njihovom povjerenju u stvaralački napor čovjeka i povijesnu misiju proletarijata.
- ↑ Ovo je uvodna riječ predsjednika pri otvaranju IV međunarodnog zasjedanja Korčulanske ljetne škole koje je održano u Korčuli od 16. do 26. VIII 1967. pod općim naslovom »Stvaralaštvo i postvarenje«.
U toku zasjedanja održana su slijedeća predavanja s diskusijom: Danko Grlić (Zagreb): »Kreacija i akcija« (16. VIII); Milan Kangrga (Zagreb): »Što je postvarenje?« (17. VIII); Vanja Sutlić (Zagreb): »Stvaralaštvo i postvarenje« (17. VIII); Ernest Mandel (Bruxelles). »Planiranje u kapitalizmu i socijalizmu« (19. VIII); Ljubo Tadić (Beograd): »Birokracija, postvarena organizacija« (19. VIII); Svetozar Stojanović (Beograd): »Društveno samoupravljanje i socijalistička zajednica« (19. VIII); Norman Birnbaum (New York): »Reifikacija kao objekt sociološke analize« (19. VIII); Lucien Goldmann (Paris): »Stvaralaštvo i strukturalizam« (21. VIII); Gajo Petrović (Zagreb): »Smisao i mogućnost stvaralaštva« (22. VIII); Predrag Vranicki (Zagreb): »Država i partija u socijalizmu« (22. VIII); Veljko Korać (Beograd): »O mogućnostima i perspektivama slobode i savremenom svetu« (22. VIII); Julius Strinka (Bratislava): »Socijalizam kao institucija i socijalizam kao ideja« (24. VIII); Niculae Bellu (Bukurešt): »Ljudsko stvaralaštvo i struktura morala« (24. VIII).
Časopis Praxis u ovom broju objavljuje većinu referata i autoriziranu diskusiju o nekima od predavanja. Iz tehničkih razloga nismo mogli objaviti diskusiju o svim predavanjima. U idućem broju donijet ćemo preostala predavanja, simpozijske priloge i izvod iz generalne debate. (Primjedba redakcije).
U sklopu rada škole održani su također slijedeći simpoziji: »I Sloboda planiranje« (18. VIII). Predsjedavajući: Mihailo Marković (Beograd). Učesnici: Hans Dieter-Klein (Beč), S. Morris Eames (Carbondale), Arnold Kaufmann (Ann Arbor), Andrija Krešić (Beograd), Rudi Supek (Zagreb). — »II Birokracija, tehnokraoija i lične slobode« (21. VIII). Predsjedavajući: Vanja Sutlić (Zagreb). Učesnici: Agnes Heller (Budimpešta), Giuseppe Semerari (Bari), Jan Szewczyk (Warszawa), Robert Tucker (Princeton), Zador Tordai (Budimpešta), Ivan Varga (Budimpešta). — »III Radnički pokret i samoupravljanje« (23. VIII). Predsjedavajući: Rudi Supek (Zagreb). Učesnici: Ivan Babić (Zagreb), Joseph Berke (London), Serge Jonas (Paris), Arnold Kiinzli (Basel), Serge Mallet (Paris), Ivo Urbančić (Ljubljana). — »IV Kulturno stvaranje i društvene organizacije« (25. VIII). Predsjedavajući: Mladen Caldarović (Zagreb). Učesnici: Jindrich Fibich (Prag), Vladimir Filipović (Zagreb) Albert William Levi (St. Louis), Vojin Milić (Beograd), Dušan Pirjevec (Ljubljana). Posljednji dan zasjedanja (26. VIII) bio je posvećen »generalnoj debati« o svim predavanjima i simpozijima.
Uz navedena predavanja i simpozije održana su i dva specijalna informativna predavanja za inozemne učesnike škole: Antun Žvan (Zagreb): »Avangarda i samoupravljanje« (18. VIII); Leo Mates (Beograd): »Principi vanjske politike Jugoslavije« (21. VIII).
Grupa američkih učesnika škole na vlastitu je inicijativu priredila panel diskusiju o ratu u Vijetnamu. Sudjelovali su: Norman Birnbaum (New York), Arnold Kaufmann (Ann Arbor), Albert Wiliam Levi (St. Louis), Steven Marcus (New York) i Robert Tucker (Princeton).
Pored navedenih predavača i učesnika simpozija u radu IV zasjedanja Korčulanske ljetne škole sudjelovalo je još preko stotinu domaćih i inozemnih filozofa, sociologa, znanstvenih, kulturnih i prosvjetnih radnika, od kojih su mnogi bili aktivni u diskusijama koje su vođene u školi.
