Praxis:Praxis 1969 1-2:Carstvo slobode i carstvo nužnosti - Herbert Marcuse
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Herbert Marcuse
San Diego
Bilo mi je vrlo drago kad sam čuo da je moj prijatelj Norman Birnbaum u svom predavanju jutros govorio o utopijskim pojmovima i o načinu na koji su navodno utopijski pojmovi bili pretvoreni u stvarnost ili su bili bar u procesu pretvaranja u stvarnost događajima od marta i juna u Francuskoj.
Ja sam isto tako radostan i počašćen da vam govorim danas u prisutnosti Ernsta Blocha, čije je djelo »Geist der Utopie«, objavljeno prije više od četrdeset godina, utjecalo bar na moju generaciju i pokazalo nam kako realistički mogu da budu utopijski pojmovi, kako blizu akciji, kako blizu praksi.
Ovdje želim proslijediti tim putem. Neće me odvratiti jedna od najpokvarenijih ideologija današnjice, naime, ideologija koja umanjuje, potkazuje i ismijava najpresudnije koncepcije i slike slobodnog društva kao naprosto »utopijske« i »samo« spekulativne. Može biti da upravo u onim aspektima socijalizma koji se danas ismijavaju kao utopijski leži odlučujuća razlika, kontrast između jednog autentičnog socijalističkog društva i etabliranih društava, čak najnaprednijih industrijskih društava. Mislim da smo danas svjedoci pobune protiv tabu-aspekata i ideja socijalizma, pokušaja obnavljanja potisnutih aspekata i slika socijalizma koje opet dolaze u prvi plan i koje studentski pokreti oživljavaju i aktiviraju.
Za moto mog govora želio bih uzeti jedan od natpisa na zidovima Sorbonne u Parizu, koji izgleda da obilježava bit onoga što se danas zbiva. Natpis kaže: »Soyons realistes, demandons l'impossible!« Budimo realistični, tražimo nemoguće. Vjerujem da taj natpis obilježava prekretnicu u razvoju postojećih društava, i možda ne samo u kapitalističkim zemljama, i vjerujem da s obzirom na tu činjenicu danas nije moguće nikakvo preispitivanje marksističkih koncepcija bez pozivanja na studentske pokrete.
Prije svega ne mislim da studenti sami po sebi sačinjavaju revolucionarnu snagu. Nisam nikad tvrdio da studenti danas zamjenjuju radničku klasu kao revolucionarnu snagu, to je naravno glupost. Ono što studentski pokret danas predstavlja nije čak ni avangarda iza koje marširaju revolucionarne mase, već vodeća manjina, borbena manjina koja artikulira ono što je još neartikulirano i potisnuto kod ogromne većine stanovništva. I u tom smislu intelektualne i ne samo intelektualne avangarde, studentski pokret danas je više nego jedan izoliran pokret; on je prije društvena snaga koja je možda (a nadam se da će i biti) sposobna da artikulira i razvije potrebe i težnje eksploatiranih masa u kapitalističkim zemljama.
Studentski pokreti u tim zemljama osvjetljavaju provaliju koja dijeli tradicionalne ideologije, čak i socijalističke ideologije (kako reformističke tako i radikalne ljevičarske ideologije) od realnosti u kojoj živimo danas. Studentski pokret je otkrio neadekvatnost tradicionalnih koncepcija o prelazu iz kapitalizma u socijalizam i neadekvatnost tradicionalnog pojma socijalizma s obzirom na realne mogućnosti socijalizma danas.
Studentski pokret je redefinirao socijalizam, i bilo bi bolje da se složimo s tim redefiniranjem jer ono odgovara mogućnostima izgradnje socijalističkog društva na postignutom nivou materijalnog, tehničkog i kulturnog razvoja. Ta redefinicija socijalizma uzima u obzir snage i faktore razvoja kojima nije posvećena odgovarajuća pažnja u marksističkoj teoriji i strategiji. Ti faktori i snage nisu nebitni slučajevi, oni nisu površinski ni površni događaji već naprotiv oni su tendencije koje su inherentne samoj strukturi razvijenog kapitalizma i iz nje proistječu. One se moraju uključiti u marksističku teoriju ako ona treba da nastavi svoj zadatak da vodi radikalnu i revolucionarnu akciju.
Ja bih rado naglasio od početka da ovo redefiniranje socijalizma, ovo preispitivanje marksizma nije adekvatno opisano kao »socijalistički humanizam«.
U studentskom pokretu postoji oštra kritika poima humanizma, čak socijalističkog humanizma, kao buržoaske ideologije, kritika koja se lako može pogrešno shvatiti. Humanizam, prema toj kritici, izraz je za jedan ideal koji još uvijek miriše na represiju, mada rafiniranu i profinjenu represiju, na internalizaciju, sublimaciju slobode i jednakosti. Današnja borbena omladina osjeća u ideji humanizma stupanj sublimacije koji oni više ne žele trpjeti, jer nije više potreban za ljudski napredak. On više nije potreban ni za nastanak slobodnog društva ni za nastanak slobodnih pojedinaca. Tim mladim borcima izraz humanizam je neodvojiv od afirmativne više kulture buržoaskog društva. On je neodvojiv od represivne ideje o licu ili ličnosti koja može da »se ispuni« a da ne postavlja pretjerane zahtjeve na svijet, ostvarujući društveno traženi stepen rezignacije. Njima humanizam ostaje jedan idealistički pojam koji potcjenjuje moć i težinu grube materije, moć i težinu tijela, osakaćene biologije, čovjeka, njegovih osakaćenih životnih instinkata.
Ne treba ni reći da se ta kritika ne odnosi na onaj socijalistički humanizam koji je postao političko oružje u borbi protiv ugnjetačkih načina socijalističke izgradnje. Tu se naravno socijalistički humanizam može pojaviti kao materijalna snaga oslobođenja.
Borcima Nove ljevice sadržaj socijalizma je sačuvan — aufgehoben, u jednoj radikalnijoj, »utopističkijoj« i istovremeno realističkijoj koncepciji slobodnog društva, viziji socijalizma koja se možda može najbolje okarakterizirati novim odnosom između carstva slobode i carstva nužnosti, koji se razlikuje od klasične koncepcije tog odnosa u Marxovom Kapitalu.
Podsjećam vas ukratko na klasičnu marksovsku koncepciju. Ljudska sloboda je u pravom smislu moguća samo s onu stranu carstva nužnosti. Carstvo nužnosti samo ostaje zauvijek carstvo neslobode, i optimum koji se tu može postići jest znatna redukcija radnog dana i visok stepen racionalnosti i racionalizacije. Sad, ta koncepcija svodi podjelu ljudske egzistencije na radno vrijeme i slobodno vrijeme, podjelu između uma, racionalnosti na jednoj strani i zadovoljstva, veselja, ispunjenja na drugoj, podjelu između otuđenog i neotuđenog rada.
Prema toj klasičnoj marksovskoj koncepciji carstvo nužnosti ostalo bi carstvo otuđenja, bez obzira na to koliko bi se smanjio radni dan. Štaviše ta koncepcija izgleda da uključuje da je slobodna ljudska aktivnost bitno različita i da mora ostati bitno različita od društveno potrebnog rada. Isto tako izgleda da se ranija marksovska predstava o svestranom pojedincu koji može činiti danas jedno a sutra drugo ne može primijeniti na visoko razvijeno industrijsko društvo. Jer bilo bi na stotine i hiljade ljudi koji bi željeli da idu u ribolov u isto vrijeme, ili u lov u isto vrijeme, koji bi željeli da pišu pjesme ili bi željeli kritizirati u isto vrijeme. Ti uslovi ne pružaju tačno sliku slobode.
Ja sam svjestan činjenice da postoji još jedna druga marksovska koncepcija o odnosu između slobode i nužnosti u slavnom i često citiranom mjestu iz Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie. Ta koncepcija ima u vidu uslove pune automacije, gdje je neposredni proizvođač doista »odvojen« od materijalnog procesa proizvodnje i postaje slobodan »subjekt« u tom smislu da se on može igrati, eksperimentirati s tehničkim materijalom, sa mogućnostima stroja i stvari koje strojevi proizvedu i prerade. Ali koliko ja znam tu najnapredniju viziju slobodnog društva napustio je čini se i sam Marx i ona se više ne pojavljuje u Kapitalu ni u kasnijim spisima.
Klasična koncepcija u Kapitalu je dio temeljne Marxove ideje prema kojoj je nesmetani razvitak proizvodnih snaga preduslov i obilježje socijalizma. Ta pretpostavka podređuje slobodu produktivnosti, neprestano rastućoj proizvodnosti: sloboda, dostiživ stepen, opseg i nivo slobode zavisio bi o postignutom stupnju produktivnosti, postignutom nivou razvoja proizvodnih snaga. Ali koja vrsta, koji način, koji smjer razvitka proizvodnih snaga? To nije problem, barem ne izgleda da je problem sve dok prevladavaju oskudica i siromaštvo: njihovo ukidanje je glavni cilj. Ali tada, dostignuća tehničkog napretka stvaraju još jedan aspekt.
U takozvanim društvima obilja, tehnički razvijenim kapitalističkim društvima mi vidimo dvostruk razvitak. Na jednoj strani kapitalistički napredak neprestano povećava količinu potrebnih roba koje su raspoložive na tržištu za raspoloživu kupovnu moć. To znači u tim zemljama rastuću stopu proizvodnje takozvanih luksuznih predmeta, uključujući takozvanu obrambenu industriju i rastuću proizvodnju beskorisnih svaštarija, dok se održavaju veliki sektori siromaštva i bijede čak i unutar granica društva.
To znači nadalje proširenje carstva nužnosti u carstvo slobode. Morate kupovati, sve više sitnica za kuću, sve više takozvanih luksuznih predmeta, sve više roba i usluga za dokolicu, da biste postigli onaj nivo egzistencije gdje imate privilegij zahvaljujući vašoj kupovnoj moći, na bar nešto malo slobode unutar okvira kapitalističkog društva. U tom smislu možemo reći da je u razvijenom kapitalizmu, razvoj proizvodnih snaga jednak razvoju dobrovoljnog ropstva, dobrovoljnog naravno u ironičnom smislu. Novi automobil koji morate nabaviti svake druge godine, novi TV aparat koji morate kupiti da biste bili u stanju da držite korak s vašim susjedima i vama ravnima, svi ti instrumenti i robe povećavaju i pojačavaju vašu zavisnost od sve šireg aparata proizvodnje i raspodjele, koji kontroliraju vladajuće snage.
Ali postoji još jedan aspekt tog razvitka. Rastuća produktivnost rada teži da radni proces pretvori u tehnički proces u kojem ljudski faktor proizvodnje igra sve više ulogu nadglednika, pronalazača i eksperimentatora. Taj trend je inherentan rastućoj proizvodnosti rada i predstavlja njen izraz. On je proširenje carstva slobode, ili bolje carstva moguće slobode u carstvo nužnosti. Sam radni proces, društveno potrebni rad, postaje u svojoj racionalnosti podložan slobodnoj igri duha, imaginacije, slobodnoj igri s prijatnim mogućnostima stvari i prirode.
Ta dva trenda, jedan koji proširuje carstvo nužnosti u carstvo slobode i drugi koji predstavlja moguće proširenje carstva slobode u carstvo nužnosti, izražavaju osnovnu protivurječnost kapitalizma u stadiju konkurentnog tehničkog napretka: konflikt između rastućeg standarda života proširenjem robnog oblika ljudi i stvari, američkog modela napretka na jednoj strani i, na drugoj strani, rastućeg potencijala slobode unutar carstva nužnosti, naime, mogućeg preobražaja carstva nužnosti od strane muškaraca i žena koji određuju svoje vlastite potrebe, određuju svoje vlastite vrijednosti, određuju svoje vlastite težnje. Drugim riječima, ne samo skraćenje radnog dana već preoblikovanje samog rada, i ne samo putem osnovnih odnosa proizvodnje i institucija socijalizma (što ostaje preduslov za svako slobodno društvo), već također putem pojavljivanja i odgajanja jednog novog tipa čovjeka slobodnog od agresivnih i represivnih potreba i težnji i stavova klasnog društva, ljudskih bića koja stvaraju, solidarno i na svovju vlastitu inicijativu, svoju vlastitu sredinu, svoj vlastiti Lebenswelt, svoje vlastito »vlasništvo«.
Potkraj prvog sveska Marxova Kapitala socijalizam se definira kao obnova individualnog vlasništva na bazi podruštvljenih sredstava proizvodnje i tla. Mislim da bismo to čudno i danas prilično zanemareno ponovno uvođenje pojma individualnog vlasništva u samu definiciju socijalizma trebali shvatiti kao viziju jedne od najbitnijih crta socijalizma — viziju novog načina života.
Subjekt jednog socijalističkog društva mora biti subjekt jedne nove senzibilnosti. Postoji tako nešto kao instinktni korijen slobode u samom pojedincu, i ako taj instinktni korijen ne može rasti, novo društvo neće biti slobodno bez obzira na to kakve će institucije ono imati. Taj instinktni korijen slobode u pojedincu, na primjer, rađao bi biološku potrebu za tišinom, osamljenošću, mirom; potrebu za lijepim i ugodnim — ne kao za prolaznim momentima relaksacije, već kao za kvalitetama života, koje treba inkorporirati u mentalni i fizički prostor društva. To, i samo to, bila bi »definitivna negacija«, raskid s čitavim svijetom nasilja i eksploatacije i s represivnim razvitkom proizvodnih snaga. Socijalističko društvo kao kvalitativno različito društvo bilo bi ostvarenje muškaraca i žena koji su se oslobodili od materijalne i intelektualne kulture klasnog društva, i koji su slobodni da razviju jezik, umjetnost i nauku koji odgovaraju slobodnom društvu i koji ga projiciraju.
Ne zaboravimo da se dominacija i eksploatacija ne odražavaju neprekidno samo u institucijama klasnog društva, već također u instinktima i nagonima i aspiracijama koje je oblikovalo klasno društvo, također u onom što ljudi, to jest rukovođeni i upravljani ljudi, vole, mrze, za što se bore, što nalaze lijepim, ugodnim i tako dalje. Klasno društvo nije samo u materijalnoj proizvodnji, nije samo u kulturnoj produkciji i reprodukciji, ono je također u duhu i tijelu subjekata i objekata sistema.
Mi svi znamo taj truizam, ali samo pobunjeni student artikulirao ju je u teoriji i praksi, »utjelovio« je ideju da revolucija, od početka, mora graditi i kvalitativno a ne samo kvantitativno različito društvo. Studentski pokret je artikulirao ono što je, na apstraktan način, bilo poznato svima nama, naime, da je socijalizam prije svega novi oblik ljudskog postojanja. Rekao sam »od početka«, ali smijemo li mi doista reći »od početka«?
Doduše, uklanjanje oskudice, odstranjenje nejednakosti, podizanje životnog standarda ostaju i moraju ostati primarni ciljevi svakog socijalističkog društva, ali ja mislim da napor da se postignu ti ciljevi neće biti opterećen teretom, mrtvim teretom američkog modela industrijalizacije i modernizacije, američkog modela podizanja društvenog standarda. Industrijalizacija i modernizacija mogu se držati à la mesure de l'homme, to jest one mogu izbjeći masivne, bučne, ružne, žalosne, takmičarske crte kapitalističke proizvodnje i potrošnje, i mogu izgraditi sredinu u kojoj ljudska osjetljivost, ljudsko tijelo, životni instinkti čovjeka mogu konačno naći onaj svijet koji postignuti i dostiživi nivo tehničkog napretka čini danas mogućim.
Na kraju, htio bih dati dvije napomene koje se odnose na diskusiju koja se ovdje već vodila, i koja će se, nadam se, nastaviti. Govorio sam o samo-određivanju kao kvalitativnoj razlici socijalističkog društva; želio bih naglasiti: samo-određivanje se ne opisuje adekvatno kao »Selbsverwaltung«, »autogestion«. Ti izrazi znače jedan drukčiji oblik upravljanja; oni ne izražavaju jasno sadržaj i ciljeve upravljanja. Puka promjena u obliku upravljanja još nije kvalitativna razlika. Čak ako promjena u upravljanju zamijeni jednu klasu nekom drugom, ili bolje rečeno izvjesnim grupama neke druge klase, to još nije kvalitativna promjena, sve dok nova klasa ovjekovječuje aspiracije i vrijednosti postojećeg društva, sve dok kapitalistički napredak ostaje više ili manje skriven uzor napretka. Odlučujući, u prvoj fazi, nije toliko oblik upravljanja kao ono što će se proizvoditi, za kakav način života će se proizvoditi, i kakvi su prioriteti postavljeni i provode se u život. Samo ako proizvodnju samu vode muškarci i žene s novim ciljevima i novim vrijednostima, samo tada možemo govoriti o nastanku jednog kvalitativno drukčijeg društva.
Drugo, mora se postaviti pitanje da li razorna takmičarska koegzistencija između socijalizma i kapitalizma koja obilježava sadržaj našeg perioda nije nesavladljiva zapreka za nastanak socijalizma kao kvalitativno različitog društva. Ne nameće li ta takmičarska koegzistencija socijalističkim društvima puteve i načine proizvodnje, puteve i načine upravljanja koje se suprotstavljaju prelazu u slobodno društvo, pokretano novim ciljevima i novim težnjama?
Ta takmičarska koegzistencija je osnovni faktor našeg doba. Ona se ne može potcijeniti, ona se ne može zanemariti, ona se ne može izostaviti ni iz jednog razmatranja socijalističke strategije i socijalističke teorije. Ali tada moramo upitati ne može li se to razorno takmičenje, otežano užasnom prednošću razvijenih kapitalističkih društava, nekako prekinuti. I ja bih sugerirao da mogućnost leži u drukčijoj viziji socijalizma i u praksi koja nastoji da pretvori tu viziju u realnost. A ja zaista vjerujem da su događaji čiji smo bili svjedoci posljednjih mjeseci pokazali da ta nada nije posve utopijska.
Preveo B. P.
