Praxis:Praxis 1969 1-2:Marx i revolucija - Rudi Supek
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Rudi Supek
Zagreb
Slaveći 150-godišnjicu Karla Marxa, čovjeka toliko često optuživanog da je bio više prorok nego naučenjak, više utopista nego strogi analitičar društva, s lakoćom možemo utvrditi kako vjerojatno nikada u toku ljudske povijesti jedna epohalna misao nije tako brzo postala djelo, i djelo pitanje o misli, a dijalog djela i misli snažna osnovica povijesnog stvaralaštva, kao što je to slučaj s Marxovom misli. Ako iz sadašnjeg trenutka pogledamo sudbinu ove misli, tada se za ovih proteklih stope-deset godina s nekom čudnom pravilnošću otkriva da jedna trećina pripada sazrijevanju čovjeka i njegove misli, druga trećina utjecaju ideje na revolucionarni pokret, a treća trećina revolucionarnom obratu i izvlačenju povijesnih iskustava iz njega. I upravo u ovom trenutku, nabitom kritičkom refleksijom i novim revolucionarnim htijenjima, konfrontacija Marxove misli i revolucionarnog iskustva od Oktobra do danas postala je izvanredno aktualna.
Mnogo se do sada u povijesti marksizma raspravljalo o odnosu čovjeka prema njegovu djelu, te još više o odnosu djela prema njegovim društvenim plodovima, o sadržaju i smislu socijalističke revolucije. Mnogo puta su je razni teoretičari i političari pokapali kao neprimjenljivu ili zastarjelu, pa i sada u posljednje vrijeme kao »misao 19. vijeka«, a ipak je ova svaki put potvrđivala svoju životnost i suvremenost, te u svoj svojoj aktualnosti u studentskom i radničkom pokretu ovog proljeća u Evropi. Iako su spontanost i nove teme ovoga zbivanja zbunile neke marksiste, navikle na prošle revolucionarne sheme nije teško spoznati da su u pitanju neki novi oblici društvenih pro-tivurječnosti koje je Marxova misao anticipirala.
U stvari, revolucionarna kretanja u Evropi, podjednako u kapitalističkim kao i u socijalističkim zemljama, pokazuju da se socijalistička revolucija sve više vraća u tok i okvir izvornih Marxovih predviđanja. Nisu li Marxovi protivnici likovali, doduše s kiselim osmijehom na licu, ukazujući na činjenicu da se socijalistička revolucija nije odigrala, u skladu s njegovim predviđanjima, u kapitalistički najrazvijenijim zemljama, nego naprotiv u socijalno i ekonomski zaostalim zemljama, kao što su bile Rusija, Kina, Kuba ili Jugoslavija? Iz ove činjenice su neki izvlačili zloban zaključak da je socijalistička revolucija samo jedna »metoda industrijalizacije za nerazvijene zemlje«! U razvijenim evropskim zemljama ili u Sjedinjenim Američkim Državama ona nema što tražiti.
Istina, u ovom se pogledu Marxovo predviđanje nije ispunilo. Ali, pod uvjetom da socijalističku revoluciju tumačimo u užem smislu, naime kao preuzimanje vlasti od strane proletarijata, a ne kao povijesni preobražaj društva, te da u vezi s time diktaturu proletarijata ili »prelazni period« ograničimo na političku revoluciju, a ne i na socijalnu revoluciju. Kako politička revolucija traži redovito manji vremenski interval od socijalne revolucije, to je moguće da naprednija društva, iako su kasnije provela socijalističku revoluciju u njenom političkom vidu, pretek-nu »povijesnu avangardu« u fazi socijalne revolucije koja pretpostavlja pozitivnu izgradnju socijalističke zajednice, a to znači i razvijenije socijalne ekonomske i kulturne preduvjete. V tom smislu je Lenjin izrekao misao da će zapadnoevropske zemlje »odmah preteći Rusiju«, iako će kasnije podići socijalističku revoluciju. Međutim, za nas je u teorijskom pogledu važnije da primijetimo kako Marxa nipošto ne bi smetale ovakve »povijesne devijacije« budući da nikad nije stajao na gledištu mehaničkog odražavanja baze u društvenoj nadgradnji, već je povijesno djelovanje tumačio kao izraz svjesne, aktivne, stvaralačke ljudske prakse, koja je upravo u Oktobarskoj revoluciji našla svoj najviši izraz, pa bi je kao takvu s oduševljenjem pozdravio.
Ono što bi Marx sasvim sigurno ocijenio kao »povijesnu devijaciju« jest kasnije od Staljina postavljena teza da su Oktobarska revolucija i sovjetski socijalizam, kao najvjerniji izraz marksizma-lenjinizma, jedini i obavezni uzor i model za sve druge socijalističke revolucije. Znamo da je ova teza, nakon žalosnog iskustva s napadom Informbiroa na jugoslavenski socijalizam, bila općenito napuštena, te je prihvaćeno shvaćanje o raznim putovima u socijalizam prema posebnostima pojedinih zemalja, a to znači u skladu sa stupnjem njihova socijalnog, ekonomskog, političkog i kulturnog razvitka. Iako ovaj princip još uvijek nailazi na otpor kod staljinista i maoista, pa i kod onih koji su ga se načelno odrekli, njegova primjena ne ide tako lako, kao što pokazuje posljednji primjer sa Čehoslovač-kom. Ipak, ovaj princip moramo smatrati definitivnom tekovinom teorije marksizma o revoluciji.
Ovaj princip istovremeno sadrži pitanje koje se odnosi na oblik »političke revolucije« i na oblik »socijalne revolucije«, jer jedan i drugi vid sačinjavaju idejno jezgro revolucionarnog pokreta. Zavisi od stupnja, što ga je dosegao društveni razvitak u jednoj zemlji, kakav će biti odnos između političke i socijalne revolucije, odnosno sama priroda diktature proletarijata. Ovdje moramo sa žaljenjem utvrditi da nakon Lenjinove »Države i revolucije« nemamo za današnje uvjete, i na osnovu dosadašnjih iskustava, jednu zadovoljavajuću teoriju diktature proletarijata, odnosno »prelaznog perioda« od kapitalizma u socijalizam, tako nam teorija u ovom slučaju nije potrebna samo kao sistematizacija već prijeđenog iskustva nego i kao »vodilja za akciju«.
Marx je odbacio »socijalnu revoluciju sa političkom dušom« (izmjenu klasnih odnosa uz održavanje buržoaskog tipa vlasti u obliku države) i suprotstavio joj »političku revoluciju sa socijalnom dušom«) (preuzimanje buržoaske vlasti radi izgradnje socijalističke zajednice koja po svojoj organizaciji negira buržoasku vlast — teorija o »odumiranju države«). Iza ove pojednostavljene formulacije kriju se veoma složeni i protivu-rječni procesi. Na primjer, dosadašnje iskustvo pokazuje da so-cijalno-ekonomska nerazvijenost zemlje, pored nekih objektivnih faktora, kao što je imperijalistička ugroženost, i nekih subjektivnih faktora, kao što je monopolizam vlasti ili takozvani »kult ličnosti«, pogoduje tome da socijalistička revolucija održava i njeguje preko mjere svoju »političku dušu« u klasičnom buržoaskom obliku, što onda nužno rađa etatizam, birokratizam ili tehno-birokratizam sa svim njihovim negativnim posljedicama.
Lenjin nije zaboravljao na »socijalnu dušu« socijalističke revolucije, ali je smatrao da treba najprije političkim sredstvima za nju izgraditi društvene preduvjete. Tako je 1921. godine u diskusiji s »radničkom opozicijom« (Šljapnikov) odbio njezin zahtjev da se tvornice predaju na upravljanje radnicima, odnosno sindikatima, zbog njihove malobrojnosti i neobrazovanosti (»Tko bi upravljao od radnika? Nekoliko tisuća na Rusiju, i to je sve.«) Međutim, Lenjin nije odbacio ideju radničkog samoupravljanja. On je pokušao da opiše društvene uvjete kad će ono postai aktualno. Smatrao je da će ti uvjeti u ekonomskom pogledu biti ispunjeni kad »u sitnoj proizvodnji i privredi te u zemljoradnji ostane manji dio od polovine (pučanstva) u naseljima i narodnom gospodarstvu« (Sočinjenija, sv. 32 str. 80). Ovo su vrlo široko postavljeni uvjeti, jer podrazumijevaju so-vjetizaciju polovine privrede, što je Sovjetski Savez već odavno prevazišao. No u staljinskoj epohi ova je ideja sasvim »zaboravljena« i na njeno mjesto je stupila teza o stalnom »jačanju države« u toku socijalističke izgradnje društva. »Politička duša« socijalističke revolucije sve je više postajala i njezino tijelo.
Kod nas se javilo shvaćanje da diktatura proletarijata ili »prelazni period« obilježuje jednu početnu ili »nižu fazu«, koja se odvija u znaku političke revolucije (sa koncentracijom političke moći u državi i centralizirane planske privrede također pod kontrolom države), i jedna »viša faza«, koju obilježuje decentralizacija političkog i privrednog sistema u vidu društvenog i radničkog samoupravljanja. Tako bi »viša faza« označavala prijelaz k socijalnoj revoluciji, odnosno izgradnji samoupravne socijalističke zajednice. Ovaj prijelaz, u svakom slučaju, nije radikalan do te mjere da ne bismo vidjeli kako se i nadalje i u toj »višoj fazi« zadržava i državna organizacija i parlament kao vid takozvane »reprezentativne demokracije«, dok radničko samoupravljanje ostaje samo na horizontalnoj plohi društvene organizacije, i ne ide od baze do vrha, što bi pretpostavljalo kao vrhovni organ vlasti Kongres radničkih savjeta. Realnije je stoga shvaćanje da je ovaj prelazni period, kao i sama diktatura proletarijata, jedna protivurječna tvorevina u kojoj traju oblici stare organizacije vlasti i rađaju se oblici nove vlasti, istinski demokratske, to jest »participativne ili direktne demokracije«. Postoji dualizam stare i nove organizacije društva, protivurječno miješanje oblika političke revolucije i socijalne revolucije. Kao opće pravilo možemo jedino uzeti da će oblici političke vlasti uzmicati pred oblicima socijalističke samoupravne zajednice to brže što će jedno društvo biti socijalno, ekonomski i kulturno na višem stupnju razvitka.
Zašto smatramo da je teorija o nužnom slijedu dviju faza — etatističke i samoupravne — pogrešna? Prije svega zbog toga što bi ona nametnula etatistički oblik socijalističkog društva, sa svim njegovim popratnim pojavama, kao početni oblik društvenog razvitka kroz koji su prisiljene proći sve zemlje. Takvo je shvaćanje očito mehanističko i nipošto ne odgovara dijalektici povijesnog kretanja. Revolucionarno kretanje nije unili-nearno i stereotipno. Ono je prije spiralno i cikličko, tako da pokreti na višem stupnju razvitka počinju tamo gdje su prethodni već stigli, preuzimajući njihova dostignuća u završnoj fazi i započinjajući svoje vlastito kretanje na jedan originalan način, ali sa daleko većim ubrzanjem k onim oblicima koji odgovaraju višem stupnju razvitka. U tako shvaćenom revolucionarnom kretanju prirodnije je pretpostaviti da će politička revolucija započeti istovremeno sa socijalnom, da će radničko samoupravljanje kao društvena osnova koincidirati sa političkim preuzimanjem vlasti, sa samom političkom revolucijom. Što više, socijalistička se revolucija mora pred čovječanstvom legitimirati u svojim pozitivnim dostignućima, a ne samo političkom negacijom starog poretka. Stoga će ona na prvom mjestu isticati samoupravljanje kao svoj neposredni program, pa će taj program čak u izvjesnom okviru, kao dio borbe za vlast, spro-voditi. Da budemo sasvim razumljivi: za razvijene evropske zemlje ideja samoupravljanja nije samo vizija socijalističke revolucije nego je neposredni program radničkog pokreta za postepeno osvajanje vlasti ili za stvaranje uvjeta za socijalističku revoluciju. Radi se, naravno, o jednoj ne reformističkoj nego ofenzivnoj strategiji koja unoseći socijalističke oblike, makar u ograničenim sektorima i oblicima, u građansko društvo priprema podlogu za socijalističku revoluciju. Zato mislimo da na ideju samoupravljanja, koji se pojavila u posljednjim studentskim i radničkim pokretima u zapadnoevropskim zemljama, valja gledati, ne kao na utopiju, nego istovremeno kao na cilj socijalističke revolucije i kao na element strategije radničkog pokreta u pred-revolucionarnim zbivanjima. Što nam daje pravo da tako mislimo?
Zahvaljujući ubrzanom razvoju znanosti i tehnike industrijalizacija je izazvala duboke promjene u strukturi društva, u ljudskim odnosima i društvenoj svijesti. Ove promjene svestrano je analizirala moderna sociologija i nije potrebno na njima se zadržavati. No, u vezi s tim želimo istaknuti, prvo, da je Marx mnoge situacije visokoindustrijski razvijenog društva anticipirao u svojim zrelim spisima baveći se problemom odnosa nauke i tehnologije, mašinizacije i proizvodnje, pa možemo mirne savjesti reći da Marx nije samo mislilac kapitalizma, koji odgovara zanatlijskoj i mehaniziranoj fazi razvoja industrije, nego je on mislilac i epohe automacije. Put u revoluciju kod Marxa ne vodi samo preko »pauperizacije radničke klase« nego isto tako i preko »društva obilja« koje je za Marxa prirodna posljedica razvitka, samog kapitalizma, ali koje ga vodi do njegovih posljednjih mogućnosti i do takvih nutarnjih protivurječnost na kojima se ono nužno slama.
Govoreći o razvitku »velike industrije« Marx kaže da »stvaranje pravoga bogatstva manje zavisi od radnog vremena i kvantuma primijenjenog rada koliko od moći činilaca koje stavljamo u pokret za vrijeme radnog vremena, a koji i sami — njihova powerfull effectiveness — ne stoje ni u kakvom odnosu s neposrednim radnim vremenom koliko ih stoji njihova proizvodnja, već su više zavisni od općeg stanja znanosti i napretka tehnologije ili primjene ove nauke na prozvodnju« (Grundrisse, str. 592). Automatizacija potiskuje manuelni rad, tako da eksploatacija istoga, odnosno »krađa tuđeg radnog vremena, na čemu počiva sadašnje bogatstvo, izgleda bijedno nasuprot ovoga nanovo razvijenog a koje stvara sama velika industrija« (ibid.). Sam rad je postao »apstraktan«, jer se svodi na nadgledanje i usmjeravanje. Razlike između manuelnog i intelektualnog rada sve više iščezavaju. »Višak radne mase prestao je biti uvjet za razvitak općeg bogatstva, isto tako kao što i nerad malog broja za razvitak općih moći ljudske glave« (ibid., str. 593, potcrtao Marx). Radno vrijeme se skraćuje i oslobađa se »slobodno vrijeme«, koje stoji podjednako svima na slobodnoj upotrebi — za rad glave.
Osnovno protivurječje kapitalizma se i sastoji u tome što je prisiljen smanjivati »nužno radno vrijeme« da bi ga umnožio u obliku suvišnoga; postavlja stoga suvišno (vrijeme) kao uvjet — question de vie ou de mort — za nužno (vrijeme)« (ibid.). Težište se tako pomiče sa čovjeka proizvođača na čovjeka potrošača, jer kapitalizam nužno nastoji »suvišno« ili »slobodno« čovjekovo vrijeme podrediti interesima profita, stvarati i manipulirati čovjekove potrebe u skladu sa zahtjevima robnih odnosa. Oblikovati u čovjeku »vještačke potrebe« kako bi što više podjario potrošnju u skladu sa masovnom proizvodnjom potrošačkih dobara.
Tako dolazi do jednog novog sukoba između kapitalizma i humanizma, sukoba koji po Marxovoj ocjeni vodi nužno do sloma kapitalističke proizvodnje. Nadovezujući na misao da je »višak radne mase prestao biti uvjet za društveno bogatstvo«, nastavlja: »Time se slama proizvodnja koja počiva na prometnoj vrijednosti i neposredna materijalna proizvodnja samo uzgred zadržava oblik oskudica i protuslovnosti. Tome odgovara slobodni razvitak individualnosti, i zbog toga ne samo smanjivanje nužnog radnog vremena radi viška rada, nego uopće smanjenje nužnog rada društva do jednog minimuma, koje tada odgovara umjetničkom, naučnom, itd. obrazovanju pojedinaca pomoću slobodnog vremena i za sve stvorenih sredstava« (ibid, str. 593). Oslobođeno vrijeme trebalo bi da služi svima za više obrazovanje, kao i potrebna sredstva za to. Ekonomija se stavlja u službu humanizma. Ove ideje »zrelog Marxa«, pisca »Kapitala«, možemo naći u bezbroj varijacija, pa je stoga teza nekih marksista o »teorijskom anti-humanizmu« »zrelog Marxa« očita besmislica.
Dvije ideje dominiraju u ovoj analizi visokoindustrijski razvijenog društva. Prva je ideja da je rad najamnog radnika kao bitni izvor društvenog bogatstva, u klasičnoj političkoj ekonomiji, ustuknuo pred »radom« samog industrijskog procesa,— kao posrednika između čovjeka i prirode, — a koji oličuje znanstveno i tehničko iskustvo »društvenog čovjeka«, kolektivnog naučnog iskustva i tehnološke primjene, tako da je u toj vrsti rada utvrđivanje individualnog »radnog vremena« postalo beznačajno. »V ovoj preobrazbi (prirode) nije više niti neposredni rad, što ga vrši čovjek sam, niti vrijeme koliko on radi, već je prisvajanje njegove opće vlastite proizvodne moći, njegovo razumijevanje prirode i vladanja njome pomoću njegova postojanja kao društvenog bića — jednom riječju, razvitak društvenog pojedinca — ono što se javlja kao veliki stup-nosač proizvodnje i bogatstva« (Grundrisse, str. 593). Znamo da je proizvodna moć, prema proračunu Fourastie-a, u posljednjih stotinu godina porasla za kojih stotinu puta u industriji, a za kojih deset puta u poljoprivredi, te da je taj porast proizvodne moći prije svega uvjetovan napretkom znanosti i tehnologije. Istina je, međutim, da oni koji stvaraju ovaj napredak, naučni radnici i tehnički kadrovi, nemaju nikakve riječi u proizvodnji i raspodjeli stvorenog bogatstva. Marx sasvim logično iz ove situacije, ali i na osnovu drugih svojih ideja, izvlači zaključak o kolektivnom rukovođenju proizvodnjom. Više je nego očito da se u modernim automatiziranim tvorničkim gigantima nikakav individualno vlasnički odnos ne može uspostaviti, niti na osnovu prethodno nagomilanog kapitala, niti na osnovu »nužnog radnog vremena« zaposlenih ljudi u njemu. Takve proizvodne organizacije pripadaju čitavome društvu, a rukovođenje njima onima koji odgovaraju za njihovo funkcioniranje.
Druga Marxova ideja odnosi se upravo na rukovođenje ovim velikim proizvodnim organizacijama. Osnovna protivurječnost čitavog razvitka kapitalizma leži u tome da se rad sve više podruš-tvljavao kao oblik koordinacije i organizacije proizvodnih funkcija, a da se radnik i, kako kaže Marx, čovjek u njemu sve više usamljivao, da je taj isti proces doveo do potpunog rastvaranja ljudske zajednice. Ova protivurječnost se razrješuje uspostavljanjem ljudske zajednice na razini proizvodnog procesa. Naravno, i ne samo na toj razini! Ona pogađa čovjeka u cjelini. Razvitak proizvodnih snaga vodi i do svestranosti ljudskih moći i potreba, do čovjekovog obogaćenja. Ali u uvjetima građanskog društva istovremeno i do otuđenja tih moći i potreba. »U buržoaskoj e-konomiji — i epohi proizvodnje koja njoj odgovara — izgleda ovo potpuno razrađivanje čovjekove nutrine kao potpuno ispra-žnjenje, ovo univerzalno opredmećivanje kao totalno otuđenje, i razaranje svih određenih jednostranih ciljeva kao žrtvovanje samosvrhe jednom čisto izvanjskom cilju«. Znamo da se uzrok tog općeg otuđenja čovjeka nalazi, kako u opredmećenju društvenog bogatstva (kapital, tvornice, itd.) kao njemu strane sile kojom on individualno ne vlada, tako i u načinu kako Ce te potrebe zadovoljiti, jer njime manipulira u njegovoj najdubljoj ljudskosti. Na ovome mjestu Marx izriče jednu misao koja je podjednako značajna za građanski kao i socijalistički svijet:
»Buržoaski ekonomi toliko su zaglibili u predodžbama jednog određenog povijesnog stupnja razvitka društva, da njima nužnost opredmećenja (Vergegenständlichung) društvenih sila ra da izgleda neodvojiva od nužnosti otuđenja (Entfremdung) istih nasuprot živoga rada. Ali se ukidanjem neposrednog obilježja živog rada, kao naprosto pojedinačnoga, ili kao naprosto nutarnjega, ili kao naprosto vanjski općenitoga, s pojavom djelatnosti pojedinaca kao neposredno općenitih ili društvenih, oduzima se opredmećenome momentu proizvodnje ovaj oblik otuđenosti; one će biti postavljene kao vlasništvo, kao organsko društveno tijelo, u kojemu se pojedinci reproduciraju kao jedinke, ali kao društvene jedinke« (Grundrisse, str. 716). Uvjet ukidanja otuđenja je, dakle, promjena u vlasništvu nad sredstvima proizvodnje. »Isto je tako lako uvidjeti, kaže Marx, da strojevi neće prestati da budu činioci društvene proizvodnje, čim su, npr., postali vlasništvo udruženih radnika. U prvom slučaju (kapitalističkog vlasništva, RS) također je i distribucija, koja ne pripada radnicima, isto tako preduvjet na najamnom radu zasnovane proizvodnje. V drugom slučaju izmijenjena raspodjela proizlazila bi od izmijenjene, nove osnove proizvodnje koja je tek u povijesnom procesu morala nastati« (ibid., podvlačio Marx).
Misao je savršeno jasna: promjena u onom što danas zovemo tehnološki nivo proizvodnje, tj. sa mehanizacijom i automatizacijom, stvorila je takvu osnovu u proizvodnim odnosima (podruštvljenje radnih operacija) da se na njoj može pojaviti i novi oblik vlasništva i raspodjele koji sada pripada »udruženim proizvođačima« ili radničkom samoupravljanju. Ovu misao ne treba shvatiti sasvim mehanički, naime da se zahtjev za samoupravljanjem ne javlja i na nižoj tehnološkoj osnovi, na za-natlijskom ili mehaniziranom nivou industrijske proizvodnje. Misao je dijalektičke prirode, jer ukazuje da se ovaj zahtjev za podruštvljenjem rada javlja na jedan spontan i gotovo neizbježan način kod proizvođača. Nije li najbolji dokaz ove spontanosti, odnosno korespondencije objektivnog položaja proizvođača i oblika društvene svijesti, činjenica da se danas u visoko razvijenim zemljama sve više postavlja ovaj isti zahtjev u sindikalnom pokretu kako manuelnih tako i intelektualnih radnika, pojava kojoj neke radničke stranke, kao što znamo, ne posvećuju dovoljnu pažnju.
Razlog tome neshvaćanju leži, kao što znamo, još uvijek u onoj, ne toliko Marxovoj koliko Grossmanovoj i Staljinovoj teoriji progresivne pauperizacije radničke klase kao preduvjeta socijalističke revolucije u toku razvitka samog kapitalizma. Pau-perzacija se tumačila vulgarno-ekonomistički, a ne u skladu sa Marxovom teorijom otuđenja. Zaboravljalo se na njegovo upozorenje, koje on ističe upravo kad analizira razvojne tendencije najrazvijenijeg kapitalizma:
»Mi imamo sada (u kritici političke ekonomije, RS) posla samo sa neposrednim proizvodnim procesom. No, promatramo li građansko društvo u njegovoj cjelini i veličini, tada se pojavljuje uvijek (!) kao konačni rezultat društvenog proizvodnog procesa samo društvo, tj. čovjek sa svojim društvenim odnosima« (ibid. str. 600).
Sve veća integriranost društvenih funkcija kako u proizvodnji tako i u općoj društvenoj organizaciji, danas daleko manje dozvoljava nego u toku 19. vijeka da područje proizvodnje uzmemo izolirano od čitava društvenog kretanja, jer ne samo da su znanost i proizvodnja, proizvodnja i potrošnja, potrošnja i kultura, kultura i politika, postale neodvojivi dijelovi jednog općeg društvenog proizvođenja, nego se i sama svijest suvremenog čovje ka nužno kreće u svim ovim oblastima, te na isti način nalazi u njima razloge za vlastitu degradaciju i za pobunu protiv nje. Tako se nužno i proširila oblast revolucionarnog htijenja i djelovanja, iako toj proširenoj osnovi revolucionarnih virtuel-nih energija niti izdaleka na zadovoljavajući način ne odgovara suvremena revolucionarna teorija onako kako je zastupaju radnički pokreti ili radničke partije. Još uvijek nemamo zadovoljavajući odgovor na pitanje: koji su to sve elementi razvijenog društva, objektivni i subjektivni, koji ulaze u socijalnu i političku revoluciju, na koje se progresivne snage moraju osloniti, ne samo u kapitalističkom nego također i u socijalističkom društvu, kad je ono iz »društva oskudice« prešlo u »društvo obilja«?
Jedan od tih elemenata, od prvenstvenog značaja, jest svakako i ideja društvenog i radničkog samoupravljanja! Kakav je njezin značaj za suvremeni radnički pokret? Što su nam u tom pogledu pokazali nedavni studentski i radnički pokreti u Evropi? Ideja se samoupravljanja prividno čudnom koincidencijom javila spontano i u radničkom i u studentskom pokretu, najjasnije u nedavnim događajima u Francuskoj. Iako nikakve uže koordinacije između ovih pokreta nije bilo, vidjelo se da postoji konvergencija u ciljevima: zaposjednuvši tvornice radnici su tražili upravljanje njima; zaposjednuvši fakultete studenti su tražili da ih se ne pretvara, pomoću jednostrane izobrazbe (»fach-idiotizam«), u pomagače onih koji to radnicima sprečavaju. Radnički je proletarijat našao saveznika u intelektualnom proletarijatu, u onom dijelu »podruštvljenih proizvodnih snaga« koje se tek spremaju za proizvodnju, koje nužno istupaju protiv »sistema« kao takvog i sa kojim razvijeno društvo kao sa novom pojavom mora sve više računati, a također i radnički pokret.
Ideja samoupravljanja, kod jednih i drugih, uperena je bila protiv goleme koncentracije i monopolizma društvene moći koju danas predstavlja sprega velikih proizvodnih snaga i države, protiv etatizma, birokratizma i tehnokratizma, protiv providnog formalizma i nemoći parlamentarne demokracije, a za oblike »neposredne demokracije«, za društveno samoupravljanje, za samoupravni socijalizam.
Izvanredno je važno da je prvi put došlo do otvorene pobune protiv velikih društvenih »posrednika« (posjednika masovnih sredstava komunikacija), koji su na području oblikovanja društvene svijesti i kulturnih potreba potpuno sebi podredili u-logu stvaralaca kulturnih dobara i građana kao njihovih potrošača ili primalaca, podredili ih da bi njihovom sviješću i potrebama manipulirali u cilju njihovog udaljavanja i stvarnog o-tuđenja kao građana, koji su pozvani da odlučuju o svojoj sudbini, i kao ljudi sa potrebama. Izopačenje društvene svijesti ide usporedo sa izopačenjem individualne svijesti. Stoga je čovjekovo »slobodno vrijeme« postalo isto toliko predmet revolucionarne akcije kao i čovjekovo »radno vrijeme«. Socijalna revolucija je danas nedjeljiva u akciji proletarijata od kulturne revolucije, od »proizvodnje čovjeka sa svim njegovim društvenim odnosima«!
Zanimljivo je da ova nova »revolucionarna situacija« koja se rađa sve izrazitije u razvijenom građanskom društvu (a i socijalističkom), sa raznovrsnim i mnogostranim temama socijalne revolucije kao neposrednog dijela političke revolucije, nije načinila marksizam nemoćnim u susretu sa novim pojavama, već je naprotiv pomogla njegovoj punoj afirmaciji, rehabilitaciji njegove autentičnosti.
Doista, raznovrsne pozitivističke varijante marksizma, a naročito ona koja se oblikovala u periodu staljinističke vladavine, pokazale su se potpuno nesposobne da se uhvate u koštac sa novim pojavama, da ih objasne i iskoriste kao elemente revolucionarnog htijenja i kretanja. Pozitivistički marksizam nije sposoban za to jer mu manjka bitna dijalektička dimenzija u kojoj se odigrava ova socijalistička revolucija, a to je humanistička i antropološka osnova marksizma, pomoću koje je jedino moguće objasniti složenu dijalektiku klasne borbe, oblikovanja socijalističke zajednice i komunističke ličnosti, dijalektike koja u političku stranu socijalističke revolucije unosi sa humanizmom i personalizmom »socijalnu dušu« socijalističkog preobražaja društva, koja etatistički kapitalizam i etatistički socijalizam zamjenjuje samoupravnim socijalizmom.
