Praxis:Praxis 1969 1-2:Marx viđen futurološki - Ossip K. Flechtheim
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ossip K. Flechtheim
Berlin
»De omnibus dubitandum« navijestio je kao svoj omiljeni motto Marx, koji je i za sebe rekao da nije marksist. A već kod mladog Marxa piše: »Ako konstrukcija budućnosti i dovršenje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko izvjesnije, što imamo u sadašnjici izvesti, mislim na bezobzirnu kritiku svega postojećeg, bezobzirnu kako u tom smislu, da se kritika ne boji svojih rezultata kao ni konflikta s postojećim moćima«. U Tezama o Feuerbachu ukazao je on naročito na »ljudsku praksu« i na »poimanje ove prakse«, na »zbilju i moć, ovostranost« ljudskog mišljenja, da bi naposlijetku interpretaciji (prošlog?) svijeta pomoću filozofije suprotstavio izmjenu (budućeg?) svijeta.
Da je Marx mjerilo radikalne kritike primijenio i na svoju vlastitu viziju, onda on ne bi prognozirao budućnost kao nužnost, nego kao mogućnost. On tada ne bi postavljao dogmatičke teze, nego bi morao postaviti opovrgljive hipoteze. On bi tada morao odustati od konačnog i zatvorenog sistema. Hegelovu dijalektiku s njenim shemama trebalo bi bilo uvijek iznova preispitivati i modificirati na osnovu materijala. On bi tada bar bio naslutio, ono što smo mi u međuvremenu gorko iskusili — da je upravo društveno-kulturna zbilja odviše protivurječna, rastrošna, kaotična, a da bi se dala sabiti u dijalektičku shemu. Povijesno-društveno područje ipak je puno razvoja, koji zastaje, puno napetosti, koje se ne razrješavaju, štaviše, puno katastrofa. Dijalektika ne garantira nikakav napredak, nikakvu pobjedu »bolje« antiteze — uvijek iznova mogu iznenada provaliti nepredvidljive protutendencije, nove snage mogu opovrgnuti ne znam kako plauzibilne prognoze. Ne znam kako dobro zasnovani zakoni, ma kako plauzibilne teorije daju se opovrgnuti. Nikakva teorija viška vrijednosti, akumulacije, kriza ili bijede nije nepogrešiva. To jamačno ne bi osporio ni jedan Marx, koji danas ne bi morao nadovezati na njemačku idealističku filozofiju i na englesku ekonomiju, nego na znatno zreliju društvenu znanost.
Usprkos izvjesnoj sklonosti spram dogmatičkog otuđenja, postvarenja i ukočenosti Marx je naravno ipak bio visoko iznad svojih epigona. Čak danas možemo iz silnoga torza, kojim je ostalo njegovo djelo, iščitati bezbrojne dragocjenosti. Marxovu kritiku ideologije moderni dubinskopsihologijski uvidi ne ispravljaju, nego prije produbljuju. Osim toga u njegovim (i Engelsovim) spisima nalaze se poneke prognoze, koje daju prepoznati neobični, čak genijalni pogled na svijet, upravo ondje, gdje se nije radilo o nadolasku proleterske revolucije i socijalizma — a time i o posljednjem smislu njihova života—, nego naprotiv o ograničenijim historijskim tokovima, nailazimo na konkretna predskazivanja trajne vrijednosti. Prognoze, kao primjerice ona o revolucioniranju Indije ili uspostavljanju republike u Kini, o premještanju ekonomsko-političkog težišta s Atlanskog na Pacifički ocean, o nadolazećim svjetskim ratovima, ali i o porastu proizvodnih snaga, o »automatskoj fabrici« s mogućnošću radikalnog smanjenja radnog vremena na nekoliko sati za vrijeme ograničene periode života u međuvremenu su se sasvim drugačije obistinile, nego li vjerski stavovi o propasti buržoazije, o pobjedi proletarijata, o nadolasku besklasnog društva. Marx i Engels zacijelo teško da su u svom sistemu ozbiljno uzeli u obzir spoznaje koje su ovdje sinule.
U jamačno najpoznatijoj tezi o Feuerbachu Marx je proklamirao: »Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome, da se on izmijeni« Filozofijska ili pojedinačnoznanstvena interpretacija ne može ipak ništa izmijeniti na »svijetu«, ukoliko se interpretacija odnosi na »mrtvu« prošlost ili na ove »vječno« iste, »bezvremene« elemente realiteta — ona utoliko mora ostati »nepraktička« teorija, koja se vrlo lako može ukočiti u ideologiju. Sasvim je drugačija priroda one prognoze koja se odnosi na otvorenu, »živu« budućnost. Ona odista može postati izmijenjenom praksom čovjeka. Ovoj praksi ne pripada naime samo djelovanje i planiranje, nego već i »čista« teorija i znanost, upravo u liku predskazivanja. Selffulfilling prophecy pri tome bi, da kažemo s Marxom, dokazala »istinu, i.e. zbilju i moć«, ovostranost njegovog (čovjekovog) mišljenja u praksi, budući da predumišljanje mijenja, formira, oblikuje realitet u njegovom smislu. Self-destroying prophecy demonstrira tome nasuprot paradoksalno nemoć iskaza. Budući da stanje stvari ovdje izmiče kontemplativnoj, objektivnoj, znanstveno jednoznačnoj formulaciji, praksa ovdje vodi teoriju ad absurdum. Oba tipa prognoze, — ona koja sebe samu ostvaruje kao i ona koja sebe samu negira — probijaju okvir tradirane znanosti. Možda se čak može reći, da one ovu ostavljaju iza sebe i da je dijalektički nadvladavaju.
Preveo B. D.
