Praxis:Praxis 1969 1-2:Povijest i revolucija - Neka pitanja o revolucionarnoj antropologiji - Božidar Debenjak
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Božidar Debenjak
Ljubljana
(MEW 1) 369 »... Dovršenje idealizma države bilo je ujedno dovršenje materijalizma građanskog društva. Svrgnuće političkog jarma, bilo je ujedno svrgavanje veza, koje su držale sputanim egoistički duh građanskog društva. Politička emancipacija bila je ujedno emancipacija građanskog društva od politike, od samog privida nekog općeg sadržaja.
366 Feudalno društvo bilo je svedeno na svoj osnov, na čovjeka. Ali na čovjeka, kako je on zbiljski bio njegov osnov, na egoističkog čovjeka: »...čovjek kao bourgeois uzima se za pravog i istinskog čovjeka«.
360 »Politička demokracija je kršćanska, po tome što u njoj čovjek, ne samo jedan čovjek, nego svaki čovjek, važi kao suvereno, kao najviše biće, ali čovjek u svojoj nekultiviranoj, neso-cijalnoj pojavi, čovjek u svojoj slučajnoj egzistenciji, čovjek, kakav jest, čovjek, pomoću čitave organizacije našeg društva upropašten, za sebe izgubljen, izvanjšten, izručen vladavini neljudskih odnosa i eleihenata, jednom riječju, čovjek, koji još nije zbiljsko biće roda.«
356 Ova kritika »posljednje forme ljudske emancipacije unutar dosadašnjeg svjetskog poretka« (bitni sadržaj »Jevrejskog pitanja«) postavlja nas pred pitanje, kakva mora biti ona revolucija, koja istupa iz dosadašnjeg svjetskog poretka, koja u osnovi mijenja scenarij svijeta, budi »istinskog«, »pravog« čovjeka kao »zbiljsko biće roda« — u opreci spram čovjeka, »kakav on jest«, spram izgubljenog, izvanjštenog, upropaštenog čovjeka »dosadašnjeg svjetskog poretka«, spram egoističkog privatnog čovjeka. (Karakteristično je, da je revolucija u ovim stavovima gotovo uvijek gramatički subjekt a ljudi su gramatički objekt — politička revolucija emancipirala je ljude). »Demokratska« revolucija ne proizvodi temeljito revolu-cioniranje čovjeka — ona emancipira samo onog čovjeka, koji je bio temelj prijašnje forme društva — egoističkog čovjeka »kakav on jest«. Temeljita revolucija, koja treba da sjedini egoističkog »čovjeka« (homme) s moralnim »građaninom« (ci-toyen), kako bi etablirala čovjeka »istinske zajednice« (Njemačka ideologija) — to je dio Marxove vizije. I upravo ovaj dio možda najodlučnije prevazilazi vulgarno-marksističke simplifi-kacije, tobože strogo znanstvena učenja, da su revolucije samo poluga za odstranjivanje ekonomskih ograda i okova. Revolucija u permanenciji značila bi tada »permanentno revolucioni-ranje tehnologije« a ne, kao kod Marxa, proces nastajanja »istinskog čovjeka« kao »zbiljskog bića roda«. Ove simplifikacije potječu iz situacije, koja je povijesno krajnje tragična: »svrgavanje veza, koje su držale sputanim egoistički duh građanskog društva«, gotovo je dovršeno: logika moći prevladava, cinizam moći gotovo je neograničen, golotinju imperijalističkih ciljeva treba još samo polovično prikrivati u ruhu pseudohumanizma i pseudomorala; napalm bombe i otrovni plinovi ili jednostavno tenkovi moraju ulaziti u rat radi »mira«, »slobode« ili »socijalizma«; još kako dugo? Ako će tako dalje ići, uskoro će već biti dovoljna moć sama. I zemlje, koje su proizašle iz socijalističkih revolucija — iz revolta, kojem je sistem manipulacije i represije bitno stran, u velikoj su se mjeri »deformirale« i »konformirale« svijetu imperijalizma: i one su stupile — i to s uspjehom — u igru moći prema vani i permanentnog građanskog rata iznutra, i one su razvile najrafiniraniju tehniku u službi armije i policije.
Sigurno je, da riječi o »svrgavanju veza, koje su držale sputanim egoistički duh građanskog društva«, sadrže i zahtjev za nadvladavanjem ovog egoističkog duha. I ovdje bi mogli postojati vulgarno marksistički korijeni, kada se tvrdi, da je ekonomija jedina poluga za to nadvladavanje egoističkog duha. Ekonomija je u posljednjoj instanciji odlučan moment — ali kako bi povijest mogla biti alternativna u smislu »ili komunizam ili barbarstvo« ili, u Engelsovoj formulaciji (Anti Dühring) »DA CIJELO MODERNO DRUŠTVO NE PROPADNE, toga radi mora se dogoditi prevrat načina produkcije i raspodjele, koji odstranjuje sve klasne razlike.« Alternativa: zbiljska zajednica, i-nače barbarstvo ili propast — pokazuje se i kao alternativa moralne odluke. Pa uvjeravale vladajuće ideologije još tako glasno, da je moral lažna ideologija i da je svaka moralna pozicija filozofijski već odavna passé, ostaje istina, da upravo u razvalinama moralne svijesti valja tražiti jedan od neophodnih sastavnih dijelova revolucionarne negacije. Marx i Engels bazirali su kako je poznato bitan dio svoje polemike protiv Bakunjina na tome, da su sredstva Internacionale bila moralna, a sredstva anarhije jezuitska. (Usp. i Marcuse: »Das Ende der Utopie«, str. 57—58.)
Pouka je to povijesti, koju su Marx i Engels izvukli, da je moralna pobuna uvijek postajala materijalnom snagom, kada su neprilike i cinizam moći dosizale vrhunac: revolucije su izrastale uvijek iz svijesti ništavila, vlastite ništavnosti individua i socijalnih klasa, a cinizam moći jest najsigurniji znak »nezbiljnos-ti« moći. Ili to danas možda više nije stiina?
To je diskusija koja nikada nije dovršena, da li je Marxovo učenje o revoluciji danas zastarjelo, jer industrijsko društvo više ne poznaje nikakvu militantnu radničku klasu, ili kako se pitalo Herberta Marcusea, da li revolucija danas još ima nekoga tko je za nju »prijemčiv«. S jedne strane valja primijetiti, da je Marx govorio o ljudskoj emancipaciji te je u proletarijatu vidio koncentriranu ništavnost; da proletarijat ima osloboditi cijelo društvo. Kao drugo moramo ustanoviti, da ni u Marxovo vrijeme najrazvijenija industrijska zemlja — Engleska — nije poznavala nikakav jaki radnički pokret, da bi se dakle s istim razlogom smjelo tvrditi da Marxovo učenje o revoluciji nije moglo zastarjeti, ta ono nije nikada ni bilo suvremeno. Ovaj je zaključak nužan, ako Marxovo učenje izoliramo od njegove revolucionarne antropologije i preobrazimo ga u neku sociologiju.
Poznato je, kakva »sociologijska« nesigurnost vlada u Marxo-vim djelima u određenju »proletarijata«: kako je on neodređen u »Njemačko-francuskim godišnjacima«; da je u »Njemačkoj ideologiji« riječ čak o »milionima proletera ili komunista«, da su proleteri dakle identificirani s komunistima; da se proleteri obično razumiju kao »radnička klasa koja je svjesna sebe same«; i konačno, čovjek može pomoću svijesti postati proleter. Engels je pisao Internac. kongresu socijalističkih studenata (1893): »Neka vašim naporima uspije, među studentima probuditi svijest, da iz njihovih redova mora proizaći intelektualni proletarijat, koji je pozvan, da na strani i usred svoje braće, manualnih radnika, odigra značajnu ulogu u revoluciji koja se približava«. Izgleda da je moguć samo jedan, i to ne pretežno sociologijski, rezime ovih određenja: proleter je Onaj, tko je svjestan toga, ili bar osjeća, da mu je u dio pala ništavnost, da je on kao on sam, ne kao njegovo drugo, ne-moć i ne-kapital; da se on, što čini baš on sam, izvanjštuje u svoje drugo, da on, ako smijemo parafrazirati Grundrisse str. 357-8 »svoju vlastitu zbiljnost ne postavlja kao bitak za sebe, nego kao puki bitak za drugo, i otuda kao puki drugobitak ili bitak drugoga protiv sebe samoga«; da on sama sebe objektivno postavlja samo, time što on svoj »objektivitet postavlja kao svoj vlastiti nebitak ili kao bitak svog nebitka«. A to je po mom shvaćanju antropologijski fundament Marxovog učenja o revoluciji.
Preveo B. D.
