Praxis:Praxis 1969 1-2:Povijest i revolucija - Osam teza o djelovanju danas - Danko Grlić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Danko Grlić
Zagreb
1. Evropska filozofska tradicija kategoriju svekolikog ljudskog djelovanja (Handeln) najčešće svrstava u područje etike, uglavnom kao pitanje o biti moralne ispravnosti određenog djelovanja. Tako se npr. etičkom djelovanju pripisuju posebni kvaliteti stoga što ono ozbiljuje po sebi postojeće vrednote. Po drugima, štaviše, postoji samo jedna jedina temeljna karakteristika moraliteta koja je ista u svim vrstama djelatnosti. Stoga se po tom mišljenju djelovanje uopće zbiva zbog moralnog principa, ono se i poduzima da bi se postigao određen moralni cilj, određeno stanje. Tako je djelovanje postalo akcidens za moralnu supstanciju, ono se zbiva zbog smisla koje je s onu stranu njega samog. Da bi se navodno izbjegao kaos, besmislenost postojanja i djelovanja, iznađeni su fiksni moralni ciljevi koji, međutim, ne smanjuju već povećavaju — među ostalim i svojom iluzionističkom prirodom kao i historijski različitim i relativnim sadržajem — kaos koji se htio izbjeći apriorizmom vrednota. Zato se uvijek iznova obično mladim generacijama govori o nepostojanju cilja, besperspektivnosti, gubljenju kompasa, nestajanju ideala. Ali u strukturi takve zapravo aksiološ-ke valorizacije nalazi se pervertirani odnos između djelovanja i moraliteta. Djelovanje ne postoji po sebi, ono je, u takvom shvaćanju uvijek za nešto drugo, za ideale, za ciljeve, za buduća društva, za raj na nebu ili zemlji. Ali ne postoje vrijednosti po sebi koje čovjek tek dostiže djelovanjem, već je bit čovječnosti čovjeka djelovanje samo.
2. Tvrdnjom da je jedno djelovanje moralno ispravno ništa se drugo ne misli — po određenim teoretičarima — do činjenica da je to djelovanje prouzrokovalo u jednom ili više sudionika određenu psihičku reakciju (npr. osjećaj odobravanja, u-gode i sl.). U tom se smislu može reći da je u biti psihologistič-ko čak i ono preferiranje i vrednovanje djelovanja koje npr. dolazi do izražaja u riječima Goetheova Fausta: »Na početku bješe djelo«, koje je karakteristično uopće za faustovski (Spen-gler) zapadnoevropski osjećaj. Jer i tu se djelovanje promatra zapravo kao ono izvanjsko i akcidentalno bavljenje ljudske volje koja samo ozbiljuje, realizira određenu namjeru, tj. sreću, stanje blaženstva što se postiže radom.
U psihologističkoj interpretaciji uopće najčešće djelovanje sačinjava završni član voljnog procesa koji je upravljen na vanjski svijet. Onaj koji djeluje ima prije svega određen motiv i cilj, zatim donosi odluku i napokon pristupa izvođenju. Cilj je tako predodžba predmeta ili zbivanja koji može biti realiziran manje ili više primjerenim sredstvima. Djelovanje je pak konkretna realizacija sredstava zbog dostignuća cilja. Tako djelovanje nije samo odijeljeno od cilja, već i od sredstva, jer je ono tek realizacija sredstava, a ne npr. njihov izbor, njihova valorizacija itd. Pa ako djelovanje — u tragu evropske filozofske tradicije — shvatimo i kao antropološko pitanje koje proizlazi iz praktičnog čovjeka u najširem smislu te riječi što obuhvaća praksu od najjednostavnije radinosti do čistog duhovnog stvaralaštva, još se uvijek pitanje o djelovanju postavlja redovno kao pitanje o realizaciji jednog danog cilja, svrhe, nečega što postoji neovisno o njemu, što je, dakle, stvoreno bez stvaranja, i što ono samo aposteriorno ispunjava i tako potenciju pretvara u akt.
3. Ono novo, što se nalazi u temelju revolucionarnih kretanja danas, (kako na Zapadu tako i na Istoku) sastoji se u tome da djelovanje ne bude više samo put nekog danog, pozitivno utvrđenog cilja (bilo božjih zakona, i zapovjedi, bilo etičkih vrednota ili pak zaključaka političkih partija, njihovih tzv. maksimalnih programa, dugoročnih deklaracija najviših foruma itd.), već da samo djelovanje, sam pokret u sebi nosi i svoj cilj i realizaciju tog cilja, da su te dvije strane zapravo jedna. I do sada se u stvari smisao i vrijednost pojedinih pokreta i političkih stranaka nije mogao odrediti samo ciljevima koje su zastupale (bili oni ne znam kako progresivni) već prije svega konkretnim historijskim djelovanjem, ali je svijest o tom jedinstvu karakteristična upravo za suvremene revolucionarne pokrete. Stoga baš nova evropska ljevica sve potpunije shvaća da biti revolucionaran u suvremenosti ne znači postavljati programe za daleku budućnost kojima ćemo se aproksimativno približavati već biti revolucionaran na djelu, danas i ovdje.
Zbiljska realnost njenih realnih mogućnosti ne znači za nju više tzv. realno političko taktiziranje s obzirom na dane uvjete koji navodno tek kao po sebi sazreli ostvaruju moguće kretanje spram unaprijed danih ciljeva, već ona realitet smatra i predmetom svog subjektiviteta kao samo mijenjanje uvjeta a ne njihovo sazrijevanje bez ili neovisno od subjekta revolucije. Jer — kao što je tačno rekao već i Hegel — niti je ideja istinita kao naprosto subjektivna misao, niti je istinito ono što je neovisno o subjektu. Čak i bitak samo za sebe, koji nije bitak ideje, osjetilni je, konačni, ograničeni bitak svijeta. Ideja samo pomoću bitka ali i obratno bitak samo pomoću ideje postaje ono istinito. Tako i djelovanje ne može svoj supstancijalitet zasnivati na onome na što djeluje: na svijet, na po sebi postojeće u-vjete, na proizvodnju koja teče u okvirima svojih zakonomjernosti. Djelovanje samo sebe mora shvatiti — kako bi doista realno bilo upravljeno na realitet — kao supstanciju novog svijeta a ne samo ostvarenje, provođenje, oživotvorenje nečega drugog za to drugo, ne dakle akcidens druge supstancije. Bitna je praktična konzekvencija takvog stava da se djelovanje samo pred sobom nalazi odgovornim, a ne ni pred tzv. objektivnim uvjetima ali ni pred ciljem u ime koga bismo mogli oprostiti njegove realne promašaje. Ako djelovanje nije akcidens za druge supstancije njegova kvaliteta ovisi prvenstveno o njemu samom, a ne isključivo o kvaliteti njegova okruženja niti o kvaliteti završetka na koji je upravljeno.
Uostalom, čekanje na sazrijevanje tzv. objektivnih uvjeta određenog djelovanja može upravo u svijetu moderne civilizacije postati kobno. Ne bi li već npr. i sama hronološka činjenica da se danas u visokoindustrijaliziranim zemljama raspolaže s više tzv. slobodnog vremena morala predstavljati objektivni, vanjski uvjet za očovječenje čovjeka i širu mogućnost za njegovo ljudsko djelovanje? Ali nije li rutiniranost života, masovna proizvodnja razonode ili uopće organiziranost slobodnog vremena taj objektivni uvjet (tj. slobodno vrijeme) pretvorila u svoju suprotnost pa je spremnost na akciju manja upravo tamo gdje postoje već i objektivni uvjeti za njeno spontano pojavljivanje.
4. Često se tzv. novoj ljevici zamjera da nema izgrađeni program, jasni cilj, da zna samo što neće a ne zna šta hoće. Smisao kretanja u kretanju doista nije nešto relevantno za kretanje samo ali i »neprestana negacija onog što prijeti da će u-kinuti »slobodu« (Hegel) može biti isto tako — kako god se na prvi pogled pričinja kao puki negativitet — i pozitivni sadržaj smislenog i autentičnog ljudskog postojanja. Pri tom također ne treba zaboraviti i to da upravo po sebi postojeći, zapravo od djelovanja neovisno postavljen čvrsti program, koji se ne traži da bi se pokret uopće mogao pozitivno legitimirati (tj. da bi kao programski uopće mogao aktivno i ozbiljno egzistirati u već doista neozbiljnoj poplavi političkih programa) da takav tzv. jasni cilj stalno upućuje na to da mu podredimo sva sredstva, da za njegovo ispunjenje sve žrtvujemo, da djelovanje supsumiramo pod nešto što je iznad ili čak izvan djelovanja, da ga degradiramo na puku realizaciju sredstava. Siguran, čvrst, nepromjenljiv, fiksiran program također sa sobom donosi fiksnu hijerarhiju onih koji su najpozvaniji da ga ispune, pa zbiljsko djelovanje, praksa nije kriterij za valorizaciju ljudi i pokreta već naprosto jednom donesena, u biti često formalna odluka za cilj (dakle pripadništva osobe organizaciji, partiji koja ima takav cilj ili pristajanje pokreta uz međunarodne institucije koje su jedino pozvani čuvari takvih ciljeva) pa zatim i čvrstina, beskrupuloznost, oštrina, tzv. principijelnost, sigurnost kojima se taj cilj realizira. Iz tog aspekta, po kojem moramo gotovo ropski slušati za našu buduću sreću, svaka se demokratizacija ili tzv. liberalizacija, ne može predstaviti drugačije do razvodnjavanje pokreta, razbijanje monolitnosti, nediscip-liniranost spram težnje za ispunjenjem cilja a svaka se ozbiljnija kritička riječ proglašava u najboljem slučaju neshvaćanjem historijske uloge tzv. najprogresivnijih snaga. (Jer u odnosu na koga i s kakve platforme, s kakvog programa, netko može biti kritičan kad samo određena organizacija ima najprogresivniji program, pa tako mora biti ono spram nje kritično u-vijek i nužno reakcionarno, a to mora objektivno »voditi« stvaranju novih partija, opozicionih foruma, novih programa itd. Sve se drugo uporno odbacuje kao nemoguće. Kakva spontanost, kakva kritika, kakva demokratizacija, kakav humanizam, kakav socijalizam, to su priče za malu djecu, mi iskusni, znamo šta iza toga zapravo stoji — organizirana zavjera, kontrarevolucija koju treba ugušiti).
5. Kad kažemo da djelovanje ne shvaćamo kao put k ostvarenju nečeg što je izvan njega već i kao cilj i kao sredstvo za dolazak tome cilju tada ujedno mislimo da se samo tako i cjelokupna povijest ne može shvatiti kao ispunjavanje nekog njoj unaprijed zadanog programa, već da sama, ljudskim sadržajem ispunjena povijest postaje program. Ne čekamo da sutra dođe na koncu našeg puta nego djelujemo tako da ono sutra ostvarujemo već danas.
Samo se tako, uostalom, može i dokinuti ono sve šire i sve razumljivije nepovjerenje koje se kao tipično javlja u odnosu na sve programe, deklaracije, principe kao na šuplje fraze, puste riječi što se nikad ne ispunjavaju i u koje više nitko ne želi vjerovati, osim možda, a i to iznimno, samo oni koji ih pišu.
6. U suvremenom je svijetu postalo neophodno da se djelovanje u najširem smislu te riječi rehabilitira. I to ne samo kao nešto što se suprotstavlja pasivitetu (jer bi tada mogli ostati na individualno psihologističkom planu) već kao izvornija, e-sencijalnija, u stvari konstitutivna ljudska moć koja tek čovjeka čini čovjekom, koja je dakle prije pasiviteta pa čak i omogućuje odluku da se bude pasivan. Ljudska djelatnost kao kategorija apsolutnog totaliteta ljudskog postojanja omogućuje sve: ne samo tzv. tipično ljudske moći kao što su apstraktno spoznavanje, umjetničko kreiranje ili praktično konkretno mijenjanje svijeta već i svijet sam. Svako odnošenje spram svakog predmeta koji ima istinski karakter ljudskosti nije ništa drugo do djelovanje. Stoga je njegova rehabilitacija potrebna upravo zato kako bi čovjek ponovno zadobio sam dignitet ljudskosti. I to čak i prije ocjene kakvo je djelovanje u danom momentu potrebno i smisleno (npr. na historijsko socijalnom planu da li aktivno rušenje ili pasivna rezistencija — koja je značajan oblik djelovanja, premda je »pasivna« ili pak reforma postojećeg itd. itd.). Rehabilitacija je dakle djelovanja potrebna ne samo u odnosu na metode koje se upotrebljavaju ili na cilj kojem se teži već u odnosu na sebe samo.
7. Nepokretnost, inertnost u nekim suvremenim lijevim pokretima rezultat je upravo negativnog odnosa spram mogućnosti djelovanja. Općenito se »realno«, »razumno«, »neavanturistički« uviđa da se u ovom svijetu totalne tehnifikacije, savršenih gigantskih armija — a zatim dakako i rafinirane policije, galame političkih partija, masovnog trovanja idiotskom i dirigiranom štampom itd. — ne može ništa veće, značajnije, bitnije izmijeniti pa se smatra da je djelovanje svedeno na minimum. Na Istoku pak koji upravo u odnosu na djelovanje poprima i neke karakteristike Zapada, i gdje je za neke djelovanje svedeno na to da sve ide bez trenja i što glađe (da npr. samo raste proizvodnja), konzervativnost se mnogih postojećih organizacija također temelji na pretpostavci svođenja čovjekova bitnog zadatka na izvršavanje a ne na djelovanje. Čovjek tako naizgled ništa ne omogućuje, ne kreira, njega omogućuje uvijek nešto drugo: stupanj razvoja proizvodnih snaga, dobrohotnost ili pak radikalnost političkih partija, tzv. objektivna svjetska situacija, mudrost rukovodstva što nam pruža ili će nam pružiti sretan život. Samo kao onaj koji je shvatio tu povijesnu nužnost i kao organizirani izvršitelj takvih njemu zadanih odredbi, koje govore iz samog bitka realnog svijeta, a koje su na koncu često i dobrovoljne obaveze (kad smo se jednom odlučili na taj historijski put), čovjek i sam shvaćen kao kotačić, može navodno jedino tako, ugrađen u postojeće, pomalo i uporno vući veliki, glomazni kotač historije naprijed. Čovjek, a zatim i čitavi pokreti pa i zemlje potpuno su bespomoćni, gotovo smiješni (ako već ne i otvoreni neprijatelji) kad misle djelovati neinstitucio-nalizirano, ako ne teku u jasno zacrtanom i duboko izbrazda-nom koritu rijeke koja jedino vodi u more buduće sreće. Zato su npr. češki događaji kao i pokreti studenata na Zapadu postali za neke neviđena i nepredvidljiva senzacija: usprkos tako savršeno i gvozdeno uređenom i »uhodanom« svijetu nešto se ruši običnom ljudskom djelatnošću: bez ustaljenih putova, ali i uopće bez vojske, bez velikih organizacija, bez tajnih policija, automatskog naoružanja, svijet se najednom mijenja izvornom ljudskom moći naprosto spontanim ljudskim djelovanjem. Studenti npr. — a tome se ne mogu načuditi parlamentarni lideri na Zapadu — uopće ne žele stvoriti svoju političku partiju (što bi im čak omogućilo da sjede u najvišim organima vlasti) a konzervativne snage na Istoku zgražaju se nad sumnjivim, nekontroliranim i necenzuriranim pokretima u socijalističkim zemljama. Doista, kao što je i rečeno, novi bauk kruži Evropom: bauk da čovjek i dan danas može još nešto učiniti. Nema ničeg strašnijeg: stoljećima se u svijetu grade institucije da bi se u najrafiniranijim oblicima takvih organizacija danas konačno izgubio svaki trag ljudskom spontanitetu. I sve to šačica avanturista, bez prava, bez moći, bez vlasti, bez tradicije ruši preko noći. No da bi se to spriječilo, da bi se onemogućilo ovo buđenje, ova nova perspektiva ljudskom djelovanju, pokreće se izvanredni aparat i pri tom se, i u ideologiji i u praksi, ne preza ni od čega. Za neke je već i sama riječ pokret postala do konca odiozna. Desnica trlja ruke. Ona je uvijek tvrdila da je nein-stitucionalizirano, nepredviđeno, ni od koga blagoslovljeno djelovanje, djelovanje bez pozivanja na autoritete, na tradiciju, na uzvišene ciljeve, paklensko i podlo djelo Lucifera.
8. U suvremenom svijetu postoje samo dvije temeljne alternative: prepustiti se naprosto utvrđenom historijskom toku ili historiju uzeti u svoje ruke i djelovati. Treće ne postoji.
- ↑ Ovo su teze pisane neposredno pred okupaciju Čehoslovačke.
