Praxis:Praxis 1969 1-2:Povijest i revolucija - Revolucija i svijest - Eugen Fink
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Eugen Fink
Freiburg
Temi Simpozija »Revolucija i povijest« može moj prilog pridonijeti samo jedno skeptičko postavljanje pitanja. Uloga svijesti u povijesnom tijeku ljudskog roda mnogoznačna je te se koleba između širokoraspetih ekstrema, ponaša se sad kao projektivna snaga spram budućih događaja (po Nietzscheovoj Zaratustra-riječi: »Misli, koje dolaze na golubinjim nogama, upravljaju svijetom«), sad svijest kao parafrazirajući tekst prati tok svijeta, ipak odviše često i odviše puta zaostaje ona iza onoga, što se dešava, ili zalazi u slijepu ulicu nekog pojmovnog otuđenja. Već u »Njemačkoj ideologiji« govori Marx o »produkciji svijesti«, koja je tako dugo zbiljska produkcija nezbiljskoga, dok produkcijski odnosi ne dođu u sklad s produktivnim snagama, dakle dok ostaju vezani i okovani naslagama moći. »Svijest« producira tada religiju, pravni sistem, filozofiju, misli vladajuće klase i ujedno duhovne sisteme prinude za izrabljivane i tlačene. Pojam svijesti veže se ovdje na objektivne kulturne sadržine ljudskog duha — a ne razumije se jednostavno kao potencija čovjeka, da bude svijest predmeta i samo-svijest, sposobnost zora i mišljenja, razumijevanje bitka i jezik i također beskonačna refleksija. Zbiljnost humane svijesti obuhvaća isto tako gledanje i pipanje, sluh i čujenje, govorkanje svakodnevlja, materijal razgovora masa, prigodne vatrene riječi, koje u ovo prirodno tlo udaraju poput munja, obuzimaju ljude, zanose ih, oduhovljuju i oduševljavaju. Neka egzistenciju osvjetljavajuća svjetilja ili neka zapaljujuća revolucionarna parola može preskočiti iz jezika u svijest pojedinaca ili čitavih naroda. No svijest sa svojim uzburkanim morem predodžbi, polumisli, želja i prohtjeva, svojom neprestanom težnjom za novim, privlačnim i uzbudljivim može postati i elementom, koji misli razjeda, ruinira, ogovaranjem otklanja, prije nego su postale činom. Svaka smjelost za nečim istinski novim ima u tekućem jeziku, u njegovim uobičajenim kategorijama, u mislenom materijalu koji vlada sviješću svog najgoreg neprijatelja. Protivnici neke revolucije već su dobili prvu bitku, ako dotičnu mogu rubricirati, smjestiti u bilo koju vrstu iskazljivosti, razumjeti je iz prošloga, koje se naravno tobože negira, — dakle ako je denunciraju s odavna poznatim pojmovima i skrešu joj s Ben Akibovim stavom »ništa nova pod suncem«. Silna teškoća za svaku revoluciju leži u tome, da s jedne strane sebe formulira, da zadobije jednu intelektualno-refleksivnu prozirnost, neki strategijski planski profil, ali da s druge strane ostane za protivnika tako dugo koliko je moguće »nepojmljiva«. Odnos revolucije i svijesti jest ambivalentan. Ostaje otvoreno pitanje, da li moderna revolucija, koja ima za svoju duhovnu pretpostavku svijest kao stvaralačku invenciju novih mogućnosti čovječanstva, treba da svoje centralne misli plakatira, simplificira i dovede u opću svijest svih ljudi te u svačijoj svijesti ispostavi neki refleks i ideologijsku bazu ili da li ona treba da operira po znanstvenim metodama »psihologijskog vođenja rata«. Emocionalne provale i izljevi mogu sigurno uvijek još postići političku eficijenciju i pustiti da »Carmagnole« odzvanja na tisuće usana »Levee en masse«, narodni ustanak s užarenim srcima, aii loše naoružanim pesnicama djeluje kao romantični protest naoči oružanotehničkoj preciznosti i prezenciji etabliranih društvenih sistema. Marxov stav: »Oružje kritike jest kritika oružja« može prakticirati i reakcija protiv revolucionara. To čini naše pitanje gorućim, da li je svakidašnja svijest ljudi na prihvatljiv način nadležno mjesto, legitimno sredstvo ili čak cilj revolucionarne izmjene svijeta, da li je projektirajuća i konspirativna inteligencija samo avangarda jedne nadolazeće masovne svijesti, burevjesnik, koji leti pred oluju, ili je ona disciplinirani kadar, koji usmjerava i regulira kretanje. Polazeći od ovog pitanja razlikujemo dva pojma svijesti, svijest kao usputnu, više ili manje jasnu sliku društvenog bitka u ljudskom duhu, — i svijest kao nabačaj, nacrt mogućnosti, kao stvaralačku fantazijsku snagu mišljenja, koje postavlja, stvara pojmove bitka i mogućnosti iz onog dosad-nemišljenog i nigdjepostojećeg (Nirgendsvorhandene), osvaja jedno novo ljudsko razumijevanje svijeta, bitka i zajedništva.
Pojam »revolucije« u svakom se od ovih načina svijesti reflektira različito. Oba doduše jamačno mniju jednu radikalnu i duboku izmjenu ljudskog svijeta kroz čovjeka, — kroz aktivnu grupu, koja uzima pravo na to da djeluje u ime sviju, ili kroz klasu, koja u dosadašnjem klasnom poretku društva-vlasnika nije bila nikakav stalež, nego je bila potlačena, ponižena i izrabljena, i sad — kako je Mara jednom formulirao, svoj negativitet, besposjedništvo, proklamira upravo kao konstitutivni princip novog načina društva, — ne da time svi postanu jednaki u neposjedu, ali jamačno, da izvršitelji produktivnih snaga ne budu učvršćeni i »fiksirani« nikakvim stranim i nametnutim sistemima moći u neslobodnim produkcijskim odnosima. Pojam »revolucije« potječe zapravo iz astronomije i označava vraćanje, obrtanje nebeskih zvijezda unazad na njihovim putanjama s vremena na vrijeme prema izlazišnim položajima. »Revolutio« jest obilježje cikličke strukture zvjezdanih puteva. Ali — tako se može začuđeno pitati — nalikuju li tokovi povijesti ljudskog roda uzvišenim, uvijek jednako kružećim kretanjima na nebu? Jesu li oni isto tako ustanovljeni čeličnim prirodnim zakonima — ili su putevi slobode nepredvidljivi — nepredvidljivi za ljude i za bogove? Pripada pak starom mitskom posjedu roda smrtnika, da vrijeme povijesti vidi kao pad i otpad, kao tok raspadanja, koji otpočinje negda u zlatno doba ili u raju ljudi kao skrovit, zdrav i miran, ali potom kroz razdor među braćom, spor, rat ili kroz prometejski ustanak, koji raspaljuje produktivnu snagu, pušta da nastupi progresivni raspad zajedništva, a u radu i borbi ne vidi nikakve bitne strukture egzistencije, nego ih naprotiv žigoše kao uzroke zapada. Nekoć — tako ide kaza — nije bilo nikakvog privatnog vlasništva, nikakvog porobljavanja, nikakvih gospodara i nikakvih robova, — svi su bili slobodni i u sloboštini jednaki. Ovo basnoslovno prirodno stanje hoće se ponovno zadobiti revolucijom, obratom izopačenog stanja natrag u čisto praštanje. Ovdje se povijesna budućnost revolucije fiksira u preobraženoj slici jedne hedonički mišljene »prošlosti«. Oba prva Discours od Rousseaua pokazuju ovu povijesno idiličku crtu. Drugačija, bitno drugačija je slika povijesti i pojam revolucije, ako »emancipacija« i prosvjetiteljski racionalitet treba da pretežno oblikuju i određuju krajnji smisao povijesti, ako ljudska sloboda kruto oslobađa svoj put od religioznog starateljstva ili od religiozno tabuiranih sistema vlasti »elita«. Emancipativna slobodarska borba građanske svijesti protiv omnipotentne države i eventualno protiv njenog sakraliziranja ostaje u osnovi polovična stvar, jedna jedva započeta, i već opet prekinuta revolucija. Emancipirani građanin negira moć države i negira ujedno svoju negaciju, jer on državu priznaje kao gospodara, koji slobodu daje ili uskraćuje. Takozvane »građanske slobode« jesu koncesionirane, jesu slobode oslobođenika, koji priznaju moć, od koje sloboštinu dobivaju u feud. Država još nije »moć ujedinjenih individua« (Mara). Sizeren građanske slobode ostaje država u povišenom smislu riječi apsolutne moći, kojoj stoji na volju, da sebe »ograniči«, kako bi u izvjesnom smislu pustila da nastanu »zabrani slobode«. Kada Hegel u »Filozofiji prava« (§ 270) kaže: »Država je božanska volja, kao sadašnji duh, koji sebe razvija do zbiljskog obličja i organizacije jednog svijeta«, tada očigledno moraju sakrosanktnoj državi prkosom i lukavstvom izmamljene slobode emancipativnih revolucionara izgledati kao neznatne, baš kao ograničena svojeglavost sebičnih individua, koji sami sebe ne mogu uzdići do istinske forme uma, koja forma jest država, i koji svoju beznačajnu slobodu proizvoljnosti pretpostavljaju supstancijalnom gubitku. Ipak sloboda oslobođenika stalno živi u strahu od gospodara te je »nesretna svijest« ljudske slobode.
Razumijevanje revolucije, koje gleda unazad na imaginarno stanje savršenstva ljudskog bića u odavna izgubljenim rajevima, crpi impuls povijesnog čina iz ANAMNEZE, prošlost uzima kao uzorak jednog romantičnog sna budućnosti, može riskantni način bitka čovjeka u slobodi smatrati samo prolaznim sredstvom, kako bi se iznašlo put unazad u skrovito stanje, gdje čovjek živi u nesmetanom skladu s prirodom, i ne djeluje kao njen uznemiritelj, — ali tada se principijelno odriče realiziranja svog rada i borbeništva. Razumijevanje revolucije, koje prepoznaje svoj krajnji smisao u takozvanim »građanskim slobodama«, živi od pretpostavke, da je ono do čega je odlučno stalo razvitak i očuvanje individualnog bića pojedinog čovjeka, da je svatko jedna jednokratna, nezamjenljiva »monada« te da se pomoću države mora očuvati od svake »alienation«, od svake promjene po drugima i kroz cjelinu polisa. Pri tome se ne vidi, da je najgora alijenacija, nekog čovjeka istrgnuti iz veza koegzistencije i izolirati ga. Sloboda sopstva egzistira u zajedništvu, — svakako ne u nekom puko statičkom uklapanju u neki statički poredak zajedništva, — nego naprotiv u aktivnoj kooperaciji, u koegzistencijalnom provođenju humane produktivne snage. Ako se sloboda radikalno razumije kao produktivna snaga, to podaje jedan dinamički pojam revolucije. Doduše čovjek se nikada ne može potpunoma uspostaviti i odstraniti svako tlo neke prethodne zbiljnosti, mi neizbježno ostajemo stvorenje prirode, nikad se ne odvajamo od mesa, u kojem smo se pojavili, ostajemo smješteni u tijelu, tako dugo dok dišemo. Ipak na ovoj podlozi našeg fizičkog života možemo mi proizvesti cijeli povijesno-društveni ljudski svijet. Čovjek nije utvrđen kroz sebe samoga, okrug njegovih stvaralačkih mogućnosti nije apriori ograničen i sužen. Budući čini i djela ljudske slobode nisu prethodno predeterminirani od neke društvene supstancije. Naše činjenje ne ističe iz nekog predležećeg bitka, ne ističe iz nekog »intelegibilnog karaktera«, naša djelovanja nisu vremenite pojave neke bezvremenske biti. Ne postoji nikakva providencija ljudske slobode, i to ne samo za nas, nego niti za nadljudsko biće. Na konačni način stvaralački čovjek jest neprogledljiv izvor, iz kojeg proizlaze svi likovi, forme i djela kulture. Čovjek producira u polju rada, u našoj epohi u jednoj gigantskoj tehnici, koja više nije vezana na vječne uzorke platonovskih ideja i gdje ono sačinljivo više nije apriori pregledljivo, — čovjek producira u polju moći, kao narodnosuverena politika, koja državu radnika radno uspostavlja, — a on producira i u sferi svijesti, nabacuje ondje mjerila i normativne slike za neke epohu, producira upravo ono, što je inače važilo kao »ograda« ljudske moći, on zasniva »vrijednosti«, po kojima društveno sjedinjeno čovječanstvo odmjerava svoje ponašanje. U svom revolucionarnom elanu ne dopušta ljudska sloboda da opstane išta od predaje, samo zato jer je staro i dostojno poštovanja i potvrđeno uporabom mnogih generacija ne priznaje u ljudskom svijetlu nikakvo pravo, čiji korijen ne bi bio čovjek, i nikakve ograde, koje bi postavile nadljudske moći. Sve tome slično istrže ona iz prastarog nimbusa i dovodi pred sud njenog iskušavajućeg uma i njene društvene volje. Ona traži trag čovjeka i u onome, što je inače važilo kao izvan — i nadljudsko Da li ona pri tome trči za fantomom, za nekom iluzijom i uobraženim samoprecjenjivanjem, ako ona kuša realizirati marksovsku tezu »čovjek jest korijen čovjeka«, da li ona pada kao žrtva jedne Hybris, koja je užas za sve smjerne i blagonaklone među ljudima i bogovima, ili, da li se nadaje jedna mogućnost, kao još nikada do sada, da se čovjek razumije kao biće koje samo sebe producira, ne da se drugačije odlučiti negoli u jednom takvom pokušaju. I bilo bi potrebno više od nekog filozofijskog teorema, bila bi prije svega potrebna jedna nova praksa ljudskog roda, jedan društveni revolucionarni život i eksperiment, da bi se iskušalo, da li čovjek kao stvoritelj i onaj koji je odgovoran za cijelu kulturu sebe podnosi, spoznaje i potvrđuje. Mara i Nietzsche su svaki na drugi način prodrli u područje odvažnosti za takav eksperiment.
Kritička a i planirajući-projektivna funkcija takve preobrazbe svih ljudskih stvari može se izvršiti samo u svijesti. Pa ipak u kojoj svijesti — to je pitanje. Je li filozofija, koja negira svoju vlastitu metafizičku prošlost, valjana instancija svijesti — ili znanost, koja je odavna probila svoje zbirno ime te se razišla u mnoštvo scijentifičkih disciplina. Znanosti nisu samo odbacile integrale, koji su ih nekoć spajali u njihovom porijeklu, one su se na čudovišni način uzdigle nad individualnu moć shvaćanja i upravljanja (bili individui još tako genijalni) i tvore u svojim vezama same jedan kibernetički problem.
Obična svijest, koja je pridana svakom čovjeku, ukoliko je on duhovno biće, intuitivna i misleća inteligencija te poznaje okrug činjenica, ima zbir mnijenja, nepobitno je jedna značajna struktura, ali jamačno ne moć, koja provodi odlučno revolucionarno oslobođenje čovjeka. A da je ona još uvijek važna, pokazuje ponašanje kapitalizma naše epohe, kojeg bi se moglo nazvati »prosvijećenim kapitalizmom«, jer on s izvjesnim blagostanjem sviju producira onu konzumsku snagu, koja daje da sistem prosperira — i jer se upravljanjem sviješću masa u mnogostrukim »industrijama svijesti«, isporukom informacija, iluzija i »materijala za razgovor« uopće, polje može držati pod kontrolom, gdje bi se forme otuđenja nove vrste mogle probiti do pojma.
Obnovljeno promišljanje mnogoznačnog pojma svijesti izgleda da je predradnja za pojam revolucije — te da pogađa i pitanje, kako valja misliti »glavu« revolucije u današnjem vijeku, za koje nemamo još nikakvu dostatnu formulu.
Preveo Branko Despot
