Praxis:Praxis 1969 1-2:Riječ na otvaranju Korčulanske ljetne škole - Ernst Bloch
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ernst Bloch
Tübingen
Dragi prijatelji, zahvaljujem na vrlo prijateljskom pozdravu[1], u zemlji, uz koju se zahvaljujući »Praxisu« i zagrebačkom krugu već dugo osjećam vezan.
Poziv, da održim predavanje ili pak pružim neki nadomjestak za svečani govor, došao mi je unekoliko iznenada te mu se ne mogu u potpunosti odazvati. Morate se dakle zadovoljiti s nekoliko impromptusa.
Centar onoga, oko čega naše misli, želje, nade i djela, ako nešto vrijede, kruže, uvijek je socijalizam. U njemu je najveće ime Marx, čiji se 150. rođendan upravo slavio. Kako stoji s Marxom, kamenom spoticanja za neprijatelje, i trajnim, usmjeravajućim postavljateljem problema za njegove prijatelje! On nije problem u smislu strašljivaca i oportunista, koji marksizam rado odbacuju kao balast, pa im tada ništa drugo ne preostaje doli njihova vlastita praznina i oportunistička prilagodba. Drugačiji su, razumljivo, oni pravi problemi, kakvi su nastupili u daljnjem praktičkom razvitku marksizma. Ovdje je nužna jedna tačna analiza. Zašto marksizam ima tako težak porod? Za razliku spram proboja građanske revolucije, dakle buržoazije, s parolom citoyena; to je doduše bila ideologija, ali ona je ipak uspjela, bourgeois se pomoću nje probio. Kako brzo je buržoaziji uspjela njena industrijska revolucija, njeno oslobođenje ličnosti — skupo plaćeno doduše emancipacijom poduzetnika, sigurno, ali i s relativnim liberaliziranjem, s okončavanjem, suđenja vješticama i tome slične feudalno-klerikalne tmine. Zašto se ova revolucija tako dalekosežno probila, da je čak Bonaparte nije mogao spriječiti, nego je dobio počasni naslov, vojnik revolucije? Kako je lako tada bilo sve, kako sazrelo na vrijeme, ma kako i jako bilo otpadništvo od citoyena do bourgeoisa {prema Hölderlinovoj tužaljci u Hyperionu), ali usprkos tome ipak se desilo nešto, što je pravocrtno teklo dalje i nije moglo biti ugušeno strahovitom restauracijom nakon 1815: Naprotiv dođe 1848. A kada je 1848. opet bila ugušena, posredstvom Svete alijanse, koja je još uvijek živjela, s Fridrichom i Wilhelmom IV pruskim, s Franjom Josipom austrijskim, s carem, preobrazila se ova arhireakcionarna Austrija, Radetzkyjeva Austrija, u liberalnu bourgeois-državu, novo njemačko Carstvo moralo je čak pod Bismarckom uvesti opće, jednako, direktno i tajno pravo glasa, ovaj zahtjev Pavlove crkve u Frankfurtu 1848; to znači, građanska revolucija postala je neizbježnom. A imamo li mi slični blagoslov nakon 1918? Ta ne izranjaju li teškoće, za koje nije bilo ni najmanje prognoze? Nije li se marksizam mjestimice u staljinizmu promijenio, mogao promijeniti, sve do neprepoznatljivosti? Nije li se on i mjestimice promijenio do prepoznatljivosti? To je znanstveno pitanje, koje sociolozi i filozofi moraju postaviti hladno, da bi poboljšali, mijenjali, našli pravu liniju. Ne skriva li se u ovoj Ne-paraleli spram tako brzo uspijevajuće građanske revolucije jedan veliki problem, upravo problem marksističke dijagnoze, koji se tiče njene potpunosti? Nije li to anomalija, da se kapitalizam koji truli, iako privremeno, oporavio, dok se socijalizam trajno i postojano nalazi u teškoćama? Je li ono, što se u staljinizmu desilo, moglo desiti i tako mnogostruko dalje dešava, početak proklamiranog odumiranja države? Dakle, toliko mnogo toga se ipak ne slaže u uobičajenoj dijagnozi i prognozi, pa ako kapitalizam truli, kako to da se onda hoće Zapad sustići, čak prestići?
Upravo nam zbog toga ovi problemi tako silno bodu oči, jer znamo, pravilno zbrinuta budućnost pripada socijalizmu, marksizmu. Samo ovo pitanje opstoji: Je li on dakle već otpočeo? Ili je to tek prethodno čarkanje? Ili u Rusiji, koja nije poznavala nikakvu građansku revoluciju, nego samo svoj carizam, ima odviše historijske baze za reakciju, koja sprečava iskivanje zbiljske biti socijalizma? Ipak uvijek iznova eto proboja onoga, što je u socijalističkoj revoluciji spoznato i što se u njoj htjelo, jedno proljeće u oktobru 1956. u Poljskoj — što je iz toga postalo, znamo doduše, ali sada i u Pragu, gdje je opet došlo do proloma bez sumnje iz odanosti socijalizmu, ne kapitalizmu.
To su dakle pitanja, pred kojima stojimo, koja su primjerena ekonomijskom i sociologijskom prelomnom vremenu, u kojemu Staro ne prolazi a Novo neće postati, iako je jednom i drugom odavna došao rok.Još nešto spada k tome, na čemu se otpočetka nije dovoljno radilo. Ja razlikujem u marksizmu dvije struje, jednu hladnu i jednu toplu struju. Marksizam hladne struje neobično je koristan, detektivski, detektorski, u njemu se više ne može neko X prikazati kao Y, u njemu se zbiva ekonomijska analiza, u kojoj nema više nikakve sljeparije, nikakvog ideologijskog zastiranja čistih profitskih interesa, trijezan pogled kroz dosadašnje klasno društvo, shodno Marxovom stavu: »Ako se neka ideja sukobi s nekim interesom, svagda je ideja ta, koja se blamira.« To znači, revolucionarni proletarijat ne da se više ničim obmanjivati.
To je hladna struja; no uz to ima u marksizmu nešto, što ima svoju moralnu pozadinu, koja zadire u fantaziju, i pomoću svog oživljavajućeg morala kao i fantazije sačinjava toplu struju u marksizmu. Ona je ta, koja izaziva revolucionarno oduševljenje, koja ljude tjera da ne prezirući smrt odu na barikade za prelaz iz carstva nužnosti u carstvo slobode, u kojem nasilje i moć mogu postati suvišni, u kojem vladavina nad osobama prelazi u upravljanje stvarima, te konačno ima mjesta za važnije brige što ih imamo, kad namjesto slobode zarade može nastupiti sloboda od zarade, kada dokolica i muza postaju sestre slobode. Provala jedne čežnje čovječanstva za svjetlom, od vremena proroka, Isusa, heretika, od vremena seljačkih ratova, njemačkih, talijanskih, francuskih, engleskih, svi vodeni jednim ciljem slobode, koji je lebdio pred očima, i koji doista nije imao samo moralnu pozadinu, nego je moćno zadro u fantaziju, religiozno obojen, ipak ne na to ograničen, ovaj prolom ide dalje, teče kroz 19. stoljeće, kroz veliku rusku literaturu, ukazuje se u Rosi Luxemburg kao osobi, u konkretnoj utopiji, koja se zove marksizam.
Preveo B. D.
- ↑ Peto zasjedanje Korčulanske ljetne škole s okvirnom temom MARX I REVOLUCIJA održano je od 14. do 24. VIII 1968. Otvarajući zasjedanje umjesto odsutnog predsjednika Škole R. Supeka (koji je zbog bolesti stigao na Korčulu u toku zasjedanja) G. Petrović posebno je pozdravio Ernsta Blocha. Tekst koji ovdje objavljujemo predstavlja Blochov odgovor na taj pozdrav. Nakon govora G. Petrovića i E. Blocha pri otvaranju je pročitan tekst R. Supeka »Marx i revolucija«. U toku dana što su slijedili rad Škole odvijao se u obliku predavanja, simpozijskih saopćenja i diskusija. Uz predavanja i saopćenja koja su doista pročitana na Korčuli, u ovom dvobroju objavljujemo i priloge autora koji su zbog bolesti otkazali sudjelovanje, ali su poslali tekstove (R. Berlinger, E. Fischer, E. Fromm), kao i priloge autora koji su sudjelovali na zasjedanju, ali su zbog preopsežnosti programa odustali od čitanja svojih priloga (M. Kangrga, G. Petrović). U rubrici »Dokumenti« objavljujemo dva teksta što su ih učesnici Škole donijeli na dan okupacije Cehoslovačke, kada je redovan rad Škole bio prekinut. Napominjemo da ćemo u idućem broju objaviti izvod iz diskusije. (Prim. red.)
