Praxis:Praxis 1969 1-2:Shema igre čovjeka i igre svijeta - Kostas Axelos

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

SHEMA IGRE ČOVJEKA I IGRE SVIJETA
PREMA FORMIRANJU PLANETARNOG ČOVJEKA (11 OSNOVNIH TEZA)^[1]
Kostas Axelos
Paris

1. Napredujemo prema formiranju planetarnog čovjeka koji dovršava suvremeno doba i s kojim se mučno otvara nova era. Više nego nov, ovaj čovjek bit će planetaran: globalan i lutajući, kroz socijalizirajuću organizaciju pokretne zvijezde i bez vlastite svjetlosti kao što je naša zemlja, lišen stabilne ili pokretne istine, ovaj čovjek, ulazeći u XXI stoljeće i treći milenij (poslije Isusa Krista) morat će ostvariti jedan parceliran i totalni, univerzalan i lokalni proces.

2. Napredujući koliko je to moguće prema integralnom formiranju čovjeka i prema formiranju potpunijeg i svestranijeg čovjeka, a ne prema totalnom čovjeku, trebat ćemo shvatiti teorijski i iskusiti praktički — u jedinstvu isto kao i u dijalektičkoj i metadijalektičkoj proturječnosti između teorije i prakse, i unutar njih — da je čovjek predodređen da bude koliko »dobro« toliko »loše« integriran, a sve ono što jest i što želi biti integralnim ne prestaje da bude isto tako integralno fragmentarnim. Fragmenti upućuju na totalitet koji je sam otvoren, prolazan i fragmentaran, i kao takav, grobnica svakog totalitarizma.

3. Na putu prema ovom formiranju, formiranom i formirajućem, još ne možemo znati i živjeti oblike misli i života, koje budućnost zahtijeva od sadašnjosti. Oblici tradicionalne prošlosti ne zadovoljavaju. Do kojeg stupnja može revolucionirajuća aktivnost podnositi neoblikovane, a ipak oblikujuće kristalizacije? Sve figure čine nam se nemoćne: radi se ipak o orijentaciji prema ne figurativnim, već disciplinirajućim i discipliniranim konstelacijama koje osvjetljavaju naš put i omogućavaju podizanje otvorenih boravišta našeg lutanja.

4. Naša epoha ima sigurno urgentnih i praktičkih zadataka. Ali ona ne može biti bez jedne misli novog stila, koja misli sve ono što jest i što se događa, što se oslobađa i postaje. Više nego kritička, ova misao može biti jedino produktivna i interogativna, ispitivačka i stvaralačka, višedimenzionalna i anticipirajuća. Planetarni čovjek treba ući u školu planetarne misli.

5. Materijalizam i idealizam su — Hegel i Marx su to jednostrano pokazali — antagonističke i komplementarne suprotnosti — teorijski i praktički — spojene jedna s drugom i koje zahtijevaju zajedničko prevazilaženje. Marksizam propovijeda primat materijalnog, anticipirajući svijet u kojem će materijalno biti nadvladano. Istodobno on zahtijeva prevazilaženje idealnog njegovom realizacijom u realnom. Ostati pri materijalizmu — kakav god on bio — znači ostati vezan uz poziciju koja je odsada prekoračena. Pozivati se na idealizam — pa makar i u njegovu posljednjem i izvedenom obliku, tj. ideologiji — jest nedjelatno i otvara vrata lažnoj svijesti.

6. Ljudska aktivnost i misao nalažu nam također istraživanje etike koja prevladava svaki moralizam. Ne može se raditi ni o egoističnoj etici ni o apstraktnoj altruističkoj etici. Sve dok je kolektivizam samo generalizacija individualizma, problem ostaje potpun: on se čak još i ne postavlja. Hegelu i Marxu treba pribrojiti Nietzschea i Freuda. Nešto se pokreće u donjem sloju ljudskog života, nešto što traži pristupanje riječi i akciji. Perspektiva ekonomskog i političkog oslobođenja, rasnog i nacionalnog, spaja se s perspektivom oslobođenja žene, erotskim i seksualnim oslobođenjem, oslobođenjem ljudskih moći općenito, i s borbom protiv nerazvijenosti opće misli i posebnih misli, a ne samo protiv tehničke nerazvijenosti. I ovdje sloboda može samo značiti: preuzeto prihvaćanje nužnosti (s više ili manje »liberalizacije«). Svaka druga sloboda jest i ostaje osujećena.

7. Sva akcija i sva strast čovjeka odvijaju se kao igra. Igra nije suprotno od ozbiljnog, suprotno od riječi i misli, rada i borbe — pa bila ona i oružana — od ljubavi i smrti: ona je horizont u kome se razvijaju one elementarne snage koje povezuju čovjeka i svijet. Ove elementarne snage prožimaju velike moći koje se također razvijaju kao igra, čak ako ta igra — i njihova igra — nije prepoznata: motivi i religija, poezija i umjetnost, politika i filozofija, nauka i tehnika. Igra na taj način povezuje manifestacije logosa i manifestacije praxisa, riječ i djelo, akcije i propuste.

8. Ova igra čovjeka dopire samo sekundarno do onog što se površno naziva kulturom. Ona prvenstveno animira misao i riječ, poetičnost i plastičnost fenomena, njihovo upravljanje, njihovu naučnost i stručnost. Ljudi planetarne kulture ne smiju zatvoriti oči pred pozitivnošću i negativnošću proizvodnje, koje je kultura samo jedno učvršćenje, i kroz pobjedonosne pothvate moraju spoznati plitkost i poniženje koji prate njihove planerske napore, kao što sjena prati svjetlost. Otvoriti elementarne snage i velike moći igri, koja ih animira, moglo bi činiti već prisutan i još budući zadatak: govoreći ono što se radi i radeći ono što se govori, istovremeno znajući da se tišina i nedosljednost nalaze u svemu onome što se govori i što se radi. Bilo bi možda vrijeme da se oslobode jedna misao i jedna riječ koje su istovremeno razigrane, koherentne i odgovorne same za sebe.

9. Igra čovjeka ostvaruje se kroz revolucije. Kao igra revolucije i revolucija igre. Revolucija nije nikada potpuno stalna i u njenoj je historijskoj prirodi da bude nakon utopijskog i terorističkog razdoblja restaurirajuća. Kratkoj, ali blistavoj viziji permanentne revolucije kod Marxa treba dodati Trockijevu teoriju permanentne revolucije — iako je ta teorija vrlo nepotpuna. Radikalna kritika birokracije, koja se uvijek iznova javlja i blokira historijsku i društvenu igru — iako je ona i upravlja — može biti samo permanentna. Da li je otuđujuću razliku upravljači — izvršioci, moguće prevladati u potpunom samoupravljanju društva, tj. putem socijalizacije i komunizma, a ne putem nacionalizacija i etatizacija, ili se možda ovo samoupravljanje može igrati samo kao mit?

10. Misli i prakse planetarnog čovjeka — kojima su, čini se, potrebna ogromna pojednostavnjenja da bi se otklonile snažne kompleksnosti — ne mogu izbjeći suočavanje s problemom nihilizma koji sve nihilizira, na putu svog vlastitog uništenja. Antički »physis« je uništen. Bog također. Čovjek humanizma počinje da to biva. Čovjek prestaje biti centar svijeta, gospodar svemira. On se budi za svoju konačnost. Tri stara apsoluta i figure ozbiljnog — kod Grka, kršćana, buržuja — tj. physis, bog i čovjek s onu stranu njihove smrti i transgresije, usmjeravaju nas prema igri. Ona nije ni tragična ni komična, ni sveta ni profana; ona je istovremeno ozbiljna i podrugljiva. Igre u svijetu otkrivaju se jednoj drugoj igri, igri koja igra i izigrava sve ljudske i unutarsvjetske igre. Ova igra nije ništa drugo do igra samog svijeta: razvijanje igre kao svijeta, razvijanje svijeta kao igre. Jer igra svijeta ne pokorava se nikakvom reguliranju ili značenju koji bi joj bili izvanjski, već ih sve sadrži kao i njihovu kombinatoriku.

11. Zajednička shema sigurno povezuje igru čovjeka i igru svijeta. Čovjek je onaj koji podnosi i koji igra igru svijeta, koji je shematizira i koji je izražava. Ne čovjek humanizma, već čovjek koji je s ove strane i s one strane humanizma, čovjek koji kroz proces socijalizacije i univerzalnog križanja shvaća i dokazuje da biće svijeta, čovjek kao subjekt, temelj i sloboda ostaju zatvoreni. Započinje dakle veličanstveno iskustvo, iskustvo sa čovjekom i svijetom, fragmentarnim i fragmentiranim totalitetima, iskustvo kojim u isto vrijeme dominira ono čije je to iskustvo i eksperimentiranje, i na taj način nalazi se vraćeno u svoje granice. Igra svijeta koja čini se zahtijeva igru čovjeka, nije beskrajna, već neograničena i nedefinirana. Ona je ono što hrani sve igre čovjeka koji bi želio biti integralan, sama igra je kroz nas integralno fragmentirana — produktivno i negativno — našem (planetarnom) lutanju; ona nas obuhvaća i sadrži, čini da se pojavljujemo, postojimo, nestajemo i ponovno nastajemo, prestajemo postojati. Čovjek, igrač i igračka ove igre, igrajući je i izigran njome, shvaća rast i pad unutar svjetskih stvari, čiji je svijet kolijevka i grobnica. Igra svijeta potiče nas da govorimo i da djelujemo: da je izražavamo i da je prakticiramo. Ona također uključuje svoje vlastito pomračenje. Ukoliko su riječi i akcije, koje pokušavaju da izraze put što vodi od igre čovjeka prema igri svijeta, i simultano od ovoga onome, iskušene kao suviše provokativne, preostaje samo da se i one također izigraju.

Prevela B. C.

1. ↑ Referat je održan 9. januara 1968. na Kongresu kulture u Havani i 20. augusta na Korčulanskoj ljetnoj školi