Praxis:Praxis 1969 1-2:Uz pojam revolucije - Ernst Fischer
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ernst Fischer
Beč
Marx je prvi odredio bit velikih društvenih prevrata — kao rezultata protivurječja između napredujućih proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa koji su se pretvorili u kočnicu.
Na izvjesnom stupnju svoga razvitka dospijevaju materijalne proizvodne snage društva u protivurječje s postojećim proizvodnim odnosima, ili što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva, unutar kojih su se dosada kretale! Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. . . .
Nikada neka društvena formacija ne propada prije nego što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, viši proizvodni odnosi ne nastupaju prije nego što se materijalni uvjeti njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog starog društva. . . (Predgovor Prilogu kritici političke ekonomije).
»Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljenje rada dostižu onu tačku, na kojoj oni ne podnose svoju kapitalističku ljusku. Ona biva razbijena« (Kapital).
U toj se teoriji revolucija karakterizira kao proces, kao jedna epoha. Ponajčešće je potrebna sila kako bi se razbila stara ljuska; pa ipak, proizvodni odnosi rođeni u krilu starog društva ne moraju u svim okolnostima zamijeniti stare odnose nasilno, pomoću građanskog rata. Marx je smatrao da je u ekonomski naprednim demokratskim zemljama, kao što su Amerika, Engleska i Nizozemska, moguća i »mirna« revolucija. On je članove Internacionale upućivao kako na nasilnu, tako i mirnu mogućnost.
»Mi moramo vladama izjaviti: Znamo da ste vi naoružana moć, koja je upravljena protiv proletera; mi ćemo protiv vas nastupati mirnim putem, gdje će nam to biti moguće, a oružjem onda, ako bi to postalo nužno«.
Nasuprot tom pojmu revolucije kao procesa stoji njezin pojam kao akt, kao politička revolucija, kao nasilni ustanak protiv režima, koji je postao nepodnošljiv. Taj se nasilni akt gotovo nikada ne dešava na onoj tački, gdje koncentracija novih proizvodnih snaga ne podnosi više ljusku zastarjelih proizvodnih odnosa; do njega može doći prije nego što su se materijalni uvjeti egzistencije novog društva rodili u krilu staroga, ali i ne doći, ako ti uvjeti egzistencije odavno postoje. Za preuranjenu revoluciju — ako se uzme u obzir samo stanje proizvodnih snaga —nalazimo primjer u ruskoj Oktobarskoj revoluciji, za njezino zakašnjenje sa svim kobnim posljedicama u Sjedinjenim Državama Amerike.
Marx i Engels pretpostavljali su na osnovu svoje teorije povijesnog razvitka da će do socijalističke revolucije doći istovremeno u ekonomski naprednim zemljama, i da će se odatle proširiti na zaostale zemlje. Friedrich Engels: »Stoga komunistička revolucija neće biti samo nacionalna, nego će se izvršiti u svim civiliziranim zemljama istovremeno, to jest barem u Engleskoj, Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Ona će se u svakoj od tih zemalja razviti brže ili sporije, već prema tome, da li ova ili ona zemlja ima izgrađeniju industriju, veće bogatstvo i znatniju količinu proizvodnih snaga. Stoga će ona u Njemačkoj biti sprovedena najsporije i najteže, a u Engleskoj najbrže i najlakše« (Principi komunizma, 19. pitanje).
Treba, dakle, utvrditi da je spoznaja protivurječja između napredujućih proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa koji su se pretvorili u kočnicu poslije i prije fundament jedne moderne filozofije povijesti, da su međutim Mara i Engels u svojim revolucionarnim prognozama upadali iz zablude u zabludu. Mara je doduše 1882. nazvao Rusiju »prethodnicom revolucionarne akcije u Evropi« i smatrao je mogućim da će »ruska revolucija postati signal proleterske revolucije na Zapadu« — pa ipak on nije bio u stanju niti da anticipira Lenjinovu teoriju revolucije, niti da predvidi osobitost ruske revolucije.
Svjetska revolucija, koja je započela u oktobru 1917., ni na koji način ne odgovara predstavama, što su ih o njoj imali Marx i Engels. Ona nije izbila u naprednim zemljama Zapada nego u zaostaloj Rusiji. Ona nije bila signal za pobjedonosnu proletersku revoluciju na Zapadu, nego je, prije svega, probudila zaostale kontinente i ohrabrila ih i osposobila za ustanak protiv imperijalizma. Stoga doživljavamo privredni paradoks, da nisu neposredno napredujuće proizvodne snage one koje razbijaju stare društvene odnose, nego da novi proizvodni odnosi prethode još nedozrelim proizvodnim snagama, da nova ljuska stvara sebi svoje tijelo. Iz toga proizlaze mnogovrsni problemi, na koje treba odgovoriti ne citatima, nego samo marksističkim mišljenjem.
Prvi bitni zaključak: Nema općevažećeg, paradigmatičkog modela revolucije. Neki marksisti prave razliku između »klasičnih« i »ne-klasičnih« revolucija, pri čemu se jakobinska revolucija za razliku od ruske ili kineske ili kubanske priznaje kao »klasična«. Mislim da bismo se trebali odviknuti od takva shematiziranja: nema klasičnih revolucija, nego je svim revolucijama zajedničko da su društvene prilike postale za mase nesnoš-Ijive, tako nesnošljive, da su mnogi spremni u ustanku protiv njih staviti život na kocku, i da oni koji vladaju nisu više sposobni izići na kraj s gorućim problemima.
Drugi bitni zaključak: Revolucijom boljševika 1917. započela je epoha, proces svjetske revolucije. Ne neposredno, no posredovano je sjedinjeno protivurječje između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, kao i ono najrazličitijih revolucionarnih i reformatorskih pokreta u svjetsku revoluciju. To je protivurječje između onoga što bi moderne proizvodne snage bile kadre da učine za napredak čovječanstva i koliko se njihova zloupotreba od strane gospodara koji njima upravljaju pretvara u nesreću za narode, ne samo za siromašne nego i za bogate. Na osnovu tog sve očitijeg protivurječja došli su izgladnjeli, poniženi i povrijeđeni narodi »trećeg svijeta« do svijesti da njihova bijeda nije neka neumitna sudbina, nego krivnja imperijalističkih ugnjetača i gotovana. Akumulacija bogatstva u malo zemalja i akumulacija bijede u većini naroda ne osjeća se samo kao nebu vapijuća nepravda, nego se spoznaje i kao besmislena i savladiva.
U bogatim zemljama postaje prije svega za jednu misaonu i upornu mladu generaciju nepodnošljivo protivurječje između preobilja kupovnih stvari i ispražnjenosti onoga što ima da se doživi, između materijalne potrošnje i idealnoga kržljavljenja, između riječi i zbilje. Vijetnam, agresija bogatih protiv siromašnih, Golijata protiv Davida, ubistvo naroda u ime jednog manipuliranog svijeta, koji se isprsava kao »slobodan«, pretvorio se u izgled nepodnošljivog protivurječja. To su duhovne, moralne proizvodne snage koje se revoltiraju protiv neljudskih odnosa, protiv vlasti aparata i slobode licemjerstva. Borbeni pokret mladih intelektualaca, s kojima se udružila radnička klasa u Francuskoj i Italiji, pretvorio se u element svjetske revolucije koji uznemirava svijet očeva.
Treći bitni zaključak: Svjetska revolucija, koja se nezadrživo širi, jest kao znanstveno-tehnička revolucija, ubrzani razvitak sredstava za proizvodnju i proizvodnih snaga, tako i borba naroda i slojeva koji se bude do društvene svijesti za puno iscrpljivanje svih mogućnosti, za prisvajanje svih materijalnih i idealnih proizvoda ne samo od strane privilegiranih, nego od cjelokupnog čovječanstva. Ta borba za punoću života zahtijevat će silu svagdje tamo, gdje privilegirani primjenjuju silu, ali svoj revolucionarni karakter ne dobiva ona po sili. Nejednakomjerni razvitak, raznovrsnost pretpostavki i situacija zahtijeva najraznovrsnije napore i metode, i nije broj žrtava mjerilo revolucionarne akcije. Shematsko suprotstavljanje: sila ili nenasilje navodi na zamjenjivanje sredstava sa ciljem koji se ima postići. Nikada ne želimo silu za volju nje same; mi težimo, gdje je moguće, za radikalnim reformama i nastojimo ih postići bez sile; ipak je više nego potrebno izjaviti upravljačima: »Mi ćemo protiv vas nastupati mirnim putem, gdje će nam to biti moguće, a oružjem, ako bi to postalo nužno«.
Dimenzija znanstveno-tehničke revolucije već bi danas omogućila jedan svijet bez gladi i represije. Mi stojimo pred izborom: ili primjena proizvodnih snaga na dobrobit svih ljudi, ili katastrofa koja izbija iz njihove zloupotrebe. Odgovornost je dosuđena vladajućima. Neka se nasilnici ne zaprepaste, ako im se suprotstavi sila.
Preveo Milan Kangrga
