Praxis:Praxis 1969 1-2:Zagrade za Marxa - Kurt H. Woff

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

ZAGRADE ZA MARXA
Kurt H. Wolff
Newton

Ono što želim reći pristaje u ovaj simpozij jednako loše ili jednako dobro kao i u preostala tri, jer se tiče pitanja koje im logički prethodi svima. Počet ću s primjedbom koja mi je prvi put pala na um kada sam čitao Praxis. Ona je bila potvrđena tim što sam dosad mogao saznati o ovoj konferenciji. Primjedba je da se Marxova misao, ma kako se ona interpretirala, uzima kao neosporna osnova od koje i s kojom treba početi — bilo da je riječ o početku razmišljanja ili o početku djelovanja. Drugim riječima, Marxov vlastiti de omnis dubitandum, na koji nas s pravom podsjeća profesor Flechtheim, ne uzima se ozbiljno u obzir. Ni profesor Petrović — da navedem još jedan primjer — u svojoj knjizi Marx in the Mid-Twentieth Century^[1], nije postupio, u onoj mjeri u kojoj bi to činilo izuzetak u odnosu na moju primjedbu, prema svom vlastitom zahtjevu da se dopusti praksi da dovede u pitanje teoriju. Čak i tako, Flectheimovo upozorenje i daljnja analiza i Petrovićevo insistiranje na neodvojivosti teorije i prakse pripadaju među dokumente koji se kreću od pretpostavljani a do dovođenja u pitanje, od prihvaćanja kao premise sine qua non do suspenzije ili do stavljanja u zagrade (da upotrijebim Husserlov izraz).

No, da li bi trebalo, i zašto bi trebalo, suspendirati ili staviti u zagrade Marxa? Kao odgovor na to rekao bih da sama praksa koju smo iskusili i u kojoj smo sudjelovali čini to neophodnim. Među elementima te prakse nalaze se, u socijalističkim zemljama, brojni razvojni procesi koji pokreću pitanja o pouzdanosti nekih dijelova marksističke misli; a u kapitalističkim zemljama, razvoj samog kapitalizma, napose društveni, politički i ekonomski položaj većine radnika i ona nevoljkost, bolest ili nezdravost svijesti. Upravo to stanje svijesti — vi primjećujete da sam ja iz jedne kapitalističke zemlje — zahtijeva da uzmemo ozbiljno naše nezadovoljstvo tradicijom ili prihvaćenim pojmovima, uključujući Marxovu misao. Čineći tako mi bismo, po mom mišljenju, također mnogo svesrdnije proslavili Marxa, jer bismo ga uzeli ozbiljnije i pokazali više poštovanja prema njemu nego na bilo koji drugi način. Primjerenije bismo se suočili s njim kao s velikim i izvanredno utjecajnim misliocem kakav je bio.

Drugo je pitanje da li je danas najhitniji zadatak da se tako radikalizira Marxov dubitandum. Sklon sam misliti da jest, ako nas praksa, to jest današnje čovječanstvo, navodi više na teoretiziranje nego na daljnju praksu. Da li bi trebalo da budemo vođeni ka teoriji ili daljnjoj praksi, to je treće pitanje. Na to pitanje nemam teorijski, nego praktički, to jest lični, egzistencijalni odgovor — o čemu svjedoče i ove primjedbe. Možda bi se neke od praktičkih implikacija i konsekvencija ovih primjedbi mogle raspraviti u diskusiji.

Preveo B. P.

1. ↑ Pod ovim naslovom objavljen je engleski prijevod knjige G. Petrovića Filozofija i marksizam (Prim. prev.