Praxis:Praxis 1972 1-2:Budućnost napretka - Hans-Dieter Bahr

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

BUDUĆNOST NAPRETKA
Hans-Dieter Bahr
Berlin


Za sjećanje na H.   J. Krahla

Napredak znači: istupiti iz kolosijeka, pa i iz kolosijeka napretka. - Th. W. Adorno

Pitanje o tome, ima li »napredak« društvenog razvitka budućnost, pita prije svega: izražava li »savez, što ga je napredak sklopio s barbarstvom«^[1] unutrašnju zakonitost društvenog razvitka. Određenja i obrazloženja, koja pruža odluka u tom pitanju, čini se da um slijepo tjeraju baš u onu dijalektiku, koju je on svjesno poduzeo razviti: njegov vlastiti uspjeh stupa njemu u povijesti produkcijskih odnosa kao strani zakon nužde i nužnosti nasuprot te upravo tako dokumentira unutrašnju zakonomjernost ovog saveza; ili — kako je Nietzsche formulirao ovu svezu logike i ekonomije: »Sadrži li svaki uspjeh u sebi neku umnu nužnost, ako je svaki događaj pobjeda onog logičkog ili »ideje« — onda samo hitro na koljena i neka se sad otkleči čitava skala 'uspjeha'.«^[2]

Krug, kojem podliježe teorijska argumentacija, izražava određen način građanske sadašnjosti kao nepromjenljivu mjeru svih promjenljivih stvari, kroz što povijest kao prošlost i budućnost zadobiva apsolutno odnosište spram građanske klasne volje. Ono što izmiče ovoj klasnoj volji koja stvarnosno istupa u produkciji razmjenske vrijednosti, pojavljuje se ili kao »nesavladana« prošlost ili kao »neovladana« budućnost. Da je tome nasuprot sadašnjost ove klasne volje povijesno kvalitativno promjenljiva, iskušava ova volja stalno samo neprijateljski, kao podvrgnutost zakonu, koji ona sama etablira: zakon svoga opstanka kao kontrahent protiv sebe.

Ako se iz ove volje ustanovljuje »napredak« u povijesti, onda nije izrečeno ništa više do li određena relacija prošlosti spram sadašnjosti, koju ona sama predstavlja; — relacija, o čijoj je objektivnoj egocentričnosti Kant rekao: »Čudnovato ostaje uvijek pri tome, da se samo pričinja da starije generacije svoj mukotrpni posao vrše za volju kasnijih ... a da ipak same na sreći, koju su one pripremile, ne mogu uzeti učešća.«^[3] — Projicira li se ova misao napretka u budućnost, tada se sreća »kasnijih generacija« stalno iznova pokazuje kao »mukotrpan posao« za još kasnije generacije; stalno u tom napretku upravo opstojeća generacija deklarira prethodnu čovjekolikim majmunom sebe same.

Ujedno je budućnost, kao ono, što na nas nadolazi, puki predmet preradbe sadašnje klasne volje: subjekt se postavlja spram budućnosti kao »apsolut što istrebljuje vrijeme« (Hegel), ili kao netko u čekaonici, ili kao vjerovnik, što čeka rok, koji je on ostavio dužniku. — U takvoj se budućnosti zahvaća uvijek samo otrcana struktura sadašnjosti. Budućnost se shvaća i kao »vrijeme što leži pred nama«, ali kod onih, koji nju iskušavaju kao grožnju: naime kao vazdajednakost apstraktnog društvenog radnog vremena, što svako buduće vrijeme nivelirajući guta.

Dade li se, kako je to učinio Walter Benjamin, u fatalnosti ove dijalektike imenovati neki rajski vihor, što »anđela budućnosti nezadrživo tjera u budućnost, kojoj on okreće leđa, dok hrpa ruševina pred njim raste do neba«^[4]?

U oba odnosa subjekta spram budućnosti — kao povjerenika ili kao radne snage — ostaje slika o budućnosti pod kolosijekom postalog, umjesto u oslobađajućem svjetlu bivajuće sadašnjosti. Samo suhonjava logika jedne prirodne teleologije može se naći u tom odnosu, u kojem budućnost pouzdano ili tjeskobno iščekivana, biva učinjena subjektom, što će si svoja nesveta sredstva priskrbiti iz sadašnjosti; ili se sadašnjost, kao ovladana ili podjarmljujuća, čini subjektom, što budućnost sebi može prisvojiti samo kao sredstvo svojih borniranih svrha. — Listom je dakle odnos sadašnjosti i budućnosti, — da li gledano sa strane podjarmljivača ili podjarmljivanog, ovdje je sve isto, — mišljen prema modelu apstraktnog rada u formi zamjenljivosti njegovih produkata, rada, u kojem je prisutna samo forma jedne svrhovitosti bez svrhe, koji se dakle obavlja ili sam ali bez vlastite svrhe, ili kojeg se prepušta obavljati drugima u vlastitoj službi. To je ujedno jedna forma radnog odnosa, što ga je Marx obilježio kao bit građanskog načina produkcije: kao ekonomija sredstava, materijala i uzajamnosti ovaj je produkcijski odnos realna apstrakcija od »luksurirajuće« mnogostrukosti prirode i društva, kao što i logika predstavlja njenu idealnu apstrakciju; samo ova logika ne doživljava zakon kretanja svojih formi, kako je koncipirao Hegel, iz sebe same, kao što to važi za povijest produkcijskih odnosa. Naprotiv logičko-gramatikalne forme, u kojima se misli društveni proces — primjerice forme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti — već su pomoću uzajamnih odnosa društva postavljena mjerila, u kojima se — ako se one sa svoje strane navlače na odnose — od onoga subjekta što postavlja mjeru, dakle od vladajuće klasne volje, apstrahira; prisutnost mjereće volje u samom aktu se mjerenja zaboravlja i potiskuje, a tek tako može mjerilo oko sebe širiti privid svoje bezinteresne faktičnosti.

I baš potiskivanje društvenog subjekta u mišljenje što mjeri budućnost jest potiskivanje kritičke dijalektike, koja bi bila sposobna, proizvoditi zbiljska mjerila budućnosti, time što ona razbija lažnu sadašnjost. Zaostaje štura skela jednog kauzalistički optočenog morala terorističke jednoznačnosti: budućnost je uvijek ono bolje spram lošijeg, odnosno obrnuto: čovjek ipak neće sam požnjeti, što je sijao. Budućnost i njeno mjerilo ostaju u ovoj koncepciji dohvatljiviji ili nedohvatljiviji uspjeh, koji se kao dobitak na mjerilu cijena dade izbrojati.

I odnos onog što se zbilo spram onog što se mora zbiti ili će se istom još desiti obara subjekt kao točku koncentracije sjećanja i preduzimanja, kao produkt prošlih iskustava, kojem se prošlo iskustvo samo kao iskušana prošlost zgrušava do zakona bivanja budućnosti. Stalno se subjekt kao mjera svih vrijednosti postavljao, kao novac, i on samoga sebe krivo razumije, tako kao što je Ricardo mjeru vrijednosti krivo razumio, kao nepromjenljivo; upravo kao subjekt što određuje mjeru ostaje građanska klasna volja slijepa i besvjesna. Marx je pojmio ovaj subjekt kao rezultat njegovih kontrahirajućih parcijalnih volja i interesa, rezultat, koji je kao sinteza ovih protivurječećih parcijalnih volja tek od istih kao novčana mjera svih vrijednosti morao biti isključen, kako bi parcijalna volja morala iskusiti, da se ona sama isključila od postavljanja mjere, tako kao što je novac degradirao ostale robe do jednostavne, slučajne, relativne forme vrijednosti. Upravo je ekvivalencija društva na taj način kao njegov stvarnosni produkt od njega samog bila izgnana, građanska povijest je povijest kriza i revolucija, što mogućnost planiranja vlastite budućnosti onemogućuju. — U kapitalu je naposlijetku bit stvarnosne građanske klasne volje zgusnuta do agirajućeg a ipak bezsubjektne nebiti, odnosno bezbitnosti povijesti građanskog društva. Samo se lukavo okreće volja za nepromjenljivošću postojećih odnosa i protiv samih vladajućih subjekata; nepromijenjeno kešenje u crtama maski očituje neugodnost budućnosti, prikrivajući bit sadašnjosti.^[5]

Pod vladavinom ove stvarnosne klasne volje kao mjere vrijednosti, putem čega je omogućeno ponovno procjenjivati, svagda proizvedeni racionalitet, to znači proizvedenu sintezu ekonomije i logike u povijesti — (ta »vrijednost« ne označuje naravno ništa drugo do li »važenje« određenih, do stvarnosnoekonomskih formi okoštalih odnosa jedne društvene formacije, koja je na prirodnoj bazi dividiranog prisvajanja konstituirala svoju uzajamnost) — pod tom vladavinom opstoji naoči budućnosti stalno željezni zakon, da će buduća sadašnjost ili čak prošlost biti uvijek ograničenija od sadašnje budućnosti; drugačije izraženo: rastrganost društva, tjerana od realne apstrakcije produkcije viška vrijednosti, proizvodi utopiju, koja bi imala šansu za realizaciju, uvijek samo kao idealnost, kao »čista« forma racionalno-racionalnog zaključivanja, u kojem se samo kvantificirajući i mjereći prekoračuje sadašnjost; ova idealnost postaje tada integriranim momentom realizirane »budućnosti«, koja se baš samo kvantitativno razlikuje od prošle sadašnjosti; kao moment nove zbiljnosti etablira ovo mišljenje faktičnost vladajućih odnosa kao faktičnost logičkih zakona.

Ali šansa leži upravo u tome, da — budući da je sužavanje budućnosti pomoću njenog realiziranja kao zakon izvedeno samo iz dosada iskušane prošlosti — ovaj zakon doduše izriče sve o prošlosti i sadašnjosti građanskog društva, ništa ili malo o pravoj budućnosti i ništa o napretku i njegovim šansama, da se pravost budućnosti kao slobodne iznese. Prošlo-sadašnja zbiljnost je tada stalno uža od onog mogućeg, ako je nasilje odnosa temelj njenog opstojanja; s gledišta »vladavine mrtvog, prošlog, popredmećenog rada nad živim« (Marxovo prvo određenje »Kapitala«) dade se ono moguće budućnosti pojmiti samo idealistički kao specifična zbiljnost; spriječena mogućnost dade se spoznati kao uvijekjednakost građanske volje potvrđivanja, što se postvaruje do ekvivalencije svih kontrahenata a budućnost zatvara u sirotinjski dom jedne vječno produžene sadašnjosti. — Ovaj lažni totalitet »vrijednosti«, — kojoj parcijalna volja postaje slučajnošću pojedinih egzistencija umjesto momentom konkrecije totaliteta, — skriva tajnu mehanike kao tradicionalna logika zaključivanja iz danih sudova, u kojoj se budućnost misleći baca na koljena pred lažnim totalitetom sadašnjosti. Ova prinuda je u gradanskom pojmu napretka samo voluntativno pretjerana.

Premisa u mišljenju o napretku biva vidljiva i s druge strane: otklanjanje ropstva i nezadovoljnog rada jest napredak spram iskorištavanja vrijednosti radne snage, koja sama ne treba da bude ništa više od troškova njene reprodukcije, dakle stalno isto; otklanjanje zaraza jest napredak spram mogućnosti bakteriologijskih ratova, otklanjanje opasnosti od gladi napredak spram izgladnjelosti zemalja što se drže u nerazvijenosti. Otklanjanje prirodnih katastrofa i kriza postavlja uvjet za preživljavanje, koji sebi kao u klase podijeljene društvene formacije iz ovih uvjeta sami uzimaju sredstva, da se podjarmljuju i izrabljuju. Preživljavanje je tako uvijek već premisa futurologije, koja ipak upravo uslijed nje ima da bude rezultat jednog u budućnosti svladanog društvenog čina. Pa ipak tko ne preživi ili preživi samo u ugroženosti, čija egzistencija nikakvim kritičkim sjećanjem ne preživi fizičku smrt, taj upravo nema niti budućnosti niti ono napredno.

Da li se krug napretka i stupanja-na-mjesto može samo teorijski probiti? Ili se on obrnuto može razbiti samo stupanjem u njega? — Kant je ironički dobacio vidovnjacima budućnosti: »No kako je povijest apriori moguća? — Odgovor: ako predskazivač sam učini i priredi događaje, koje on unaprijed najavljuje.«^[6] Rečenica je dvosmislena kao i sam građanski napredak; ona ima pravi ukus mrzovoljnog apela na vlastitu kritičku samosvijest, što se na predmetu za praktičku kritiku ima konkretizirati; ali rečenica ima i lažni vonj puke poslovne valjanosti, u kojoj je samosvijest samo rabijatni duh poduzetnika.

Friedrich Engels je, naoči Münzerovog pokreta u seljačkim ratovima, pojmio tvrdokornost, kojom se stvaranje oslobođene budućnosti ometa pukom apstraktnom negacijom sadašnjosti, kada revolucionarni subjektivitet ne nadilazi »samo sadašnjost, nego čak i budućnost«.^[7] S druge strane ne da se upravo ondje, gdje se ide protiv puko revoltirajućeg sanjarenja, izbjeći rezignativni podton u oprezu argumenata, primjerice ondje, gdje Mar:c piše o radništvu Pariške komune: »Ono nema ozbiljavati nikakve ideale; ono ima samo staviti u slobodu elemente novog društva, koji su se već razvili u krilu propadajućeg građanskog društva.«^[8] Pa ipak krug se zatvara upravo ondje, gdje se spram Marxove smjernosti ističe spontanost, što prije podsjeća na apstraktno nestrpljenje nego li na onu neposrednost, u koju se uposredovao naporni rad na sadašnjosti; tako naprimjer u važnoj kritici Marxove antropologije od Urlicha Sonnemanna, kada on piše: »Nikako se drugačije ne pomaže skokovima budućnosti revolucija nego li bezbrižnošću spram napretka.«^[9]

Pitanje, tako se čini, u čemu se sastoji ova mehanika prinudnog toka, rješava se samo u kritički mislećoj i djelujućoj odluci, što ova mehanika ne treba da bude bez volje ljudi koji hoće postati slobodni.

Mehanika — već kao samo fizikalna — praktički je odgovor na smrtonosnu nesigurnost, koja čovjeku prijeti od njemu jednakog i od prirode, isto tako kao što je ova mehanika kao ratni i produkcijski odnos postala sam temelj ugrožavanja te se iskušava kao ono anti-humano naprosto.

Kao mehanika neba, svedena od Newtona na pojam jednolikog kretanja, odražavala je ona ponajprije samo idealno, ono, što je naposlijetku postalo njenom realnošću: naime obličje ponavljanja i ponovljivosti, što je postalo skrivenom varkom svih prognoza o budućnosti; astrologija, kao rani odraz tek anticipiranih odnosa, uvela je samo ironički dijalektiku kapitalističkog iskorišćavanja: predskazati se dalo samo ono, što se izvršavalo kao sudbina, što se dakle neumoljivom jednolikošću vraćalo u obračunljivim, zaokruženim ciklusima. Prekidanje toga kruga postalo je naprotiv zajedničkim pojmom onog nepredviđenog, što je samo tek zakon prijeteće cikličke krize, dakle ne donosi ništa nova do li staro barbarstvo. Protiv njega se stalno iznova priziva samo neprekinutost pokretnih mehanizama mašinerije i upravljanja, kao jedinog u građanstvu postojećeg sredstva, da se garantira preživljavanje. Budućnost se dakle dala svladati samo time što su zakoni prošlosti uneseni u iskustvo bili produženi, to znači njihove su rupe zatvorene a sfera djelovanja proširena.

Prognoza — čak takva, koja velikodušno proklamira prevladanost privatnog vlasništva drugih — zadobiva dakle svoje sigurno nasljeđe u budućnosti samo pomoću baš ove biti privatnog vlasništva na moći stvarnosne društvene klasne volje u novcu i kapitalu. Jedino na trošak ponavljanja — to znači vječnog ponovnog uspostavljanja vrijednosti radne snage pomoću vrijednosti životnih sredstava što je održavaju — bilo je moguće »sigurno« napredovanje kao opstanak društva. Mehanika neba postala je u tom procesu mjerilo zemaljske mehanike: kao sat stoji ona odonda isto tako nasuprot apstraktnom društvenom radnom vremenu kao i novac kao nepromjenljivo mjerilo cijena ostalog robnog svijeta.

Kako fatalno već u izboru svojih pojmova futurologija pripada fetišizmu prahistorije — kao mjerila apstraktnog radnog vremena, što je hipostazirano do povijesnog vremena uopće, — pokazuje njen nereflektirani afinitet spram fizikalno-mehaničkog u prirodnim znanostima. U kržljanju preciznosti dijalektike do statike matematičke apstrakcije ponajviše se još kritičarima natovaruju stanja koja su oni otkrili.^[10] Tako Flechtheim piše: »Da je Marx mjerilo radikalne kritike primijenio i na svoju vlastitu viziju, tada on budućnost ne bi prognozirao kao nužnost, nego kao mogućnost. On tada ne bi postavljao dogmatičke teze, nego bi morao postavljati opovrgljive hipoteze.«^[11] Razlika između, navodno od Marxa dogmatički ustvrđene, nužnosti određenih povijesnih procesa, što se tiče njihove budućnosti, i opovrgljivo hipotetičke mogućnosti tako je velika kao i razlika između Newtonove i Planckove fizike, naime razlika mehanike izvjesnosti i mehanike vjerojatnosti; pri čemu pri prenošenju razlike na društvenu znanost teoretičari vjerojatnosti ukalkuliraju samo trivijalnu »nužnost« niza zabluda; pomoću pogrešnih zaključaka zadobiva protuavionska artiljerija sigurnost da će pogoditi cilj.

Prognoza, na bazi infinitnog jednolikog kretanja, koja pomoću fiksiranih točaka primjerenih volji poprima karakter kružnog toka što se ponavlja, — ona može važiti kao fizikalna baza deduktivnog zaključka, dok se ono »nepredviđeno« dade prepoznati istom u induktivnom eksperimentiranju i u provedbi strategija. U kategorijama dedukcije i indukcije skriva se dakle i antagonizam krize i volje za nepromjenljivim odnosima; one se ne mogu nesvjesno primjenjivati na poimanje biti budućnosti, kako to čine futurolozi.

Upravo decizionizam M. Heideggera nije nesličan konstrukciji, odnosno mislenom oponašanju one mehanike vjerojatnosti, pod kojom budućnost sama ostaje anonimni subjekt što odlučuje o odlučujućim situacijama za budućnost društva; tako kod Heideggera stoji: »No ako sudbina konstituira izvornu povijesnost tubitka, tada povijest nema svoje bitno težište niti u prošlome, niti u današnjici i njenoj »svezi« s prošlim, nego u zapravom zbivanju egzistencije, što proizlazi iz budućnosti tubitka.«^[12] — U društvenom poretku, u kojem se garancijom na preživljavanje brižljivo i nebrižljivo upravlja, »briga« nije samo jedan egzistencijal, nego i rezultat one ugroženosti, bez koje se »poredak« preživljavanja ne može održati u vladajućem smislu.

Već u svom samoraščlanjivanju odlučuje futurologija konzervativno o budućnosti, time što ona obnavlja opstojeće antagonizme između idealnosti i realnosti, između bitka i trebanja: budućnost jest uvijek ono, što leži sasvim s onu stranu sadašnjosti.^[13] Ona postaje statistička vrijednost s obzirom na prognozu, bezotporna šupljina s obzirom na planiranje, apstraktna trebanje-vrijednost s obzirom na ono, što valja činiti. »Eksplozije pučanstva, iscrpljivanje izvora sirovina, zagađivanje okolnog svijeta, bujanje razornih snaga, kržljavljenje ličnosti« — ne poimaju se kao ono, što su već sada: bijedna svojstva stalno sadašnjih građanskih produkcijskih odnosa.^[14] Navodno ugrožena budućnost skriva sadašnjost ugroženosti još u tome, da ipak sve još nije tako loše, da se šteta još može otkloniti. To može biti razlog, zašto jezik futurologa rijetko poriče, da se radi o zadobivanju posjeda, da neugodnost budućnosti leži u iskustvu i slutnji, da je ona već sada potajno privatno vlasništvo sadašnjosti. Rijetko je sublimirana pohota za dobitkom i uspjehom skrivena, kada se ocrtavaju tehnički i institucionalni noviteti.^[15] I futurologija mora učiniti pretpostavku, čije opravdanje nipošto nije dokazano, naime pretpostavku, da će ljudski rod preživjeti; »samo ako se katastrofa globalnog rata izbjegne«, posjeduju prema Flechtheimu određeni futurologijski iskazi stupanj vjerojatnosti što graniči sa sigurnošću^[16]; isto je tako i kod Steinbucha: »Naša razmišljanja ima da isključe slučaj, da će ljudska kultura biti putem nekog velikog rata s atomskim oružjem totalno uništena ili natrag bačena na primitivni stupanj.«^[17] U ovim se pretpostavkama skriva tautologija, da se, ako čovječanstvo može održati stanje svog razvitka, ono može upravo na bazi tog stanja razvijati.

Futurologija kao državna znanost^[18] stavlja težište na nužnost dugoročnijeg planiranja naspram anarhije u konkurenciji^[19] utoliko učestvuje futurologija u dijalektici napretka^[20] kao njen moment: time što se ona bavi podruštvovljivanjem svih parcijalnih odnosa sadašnjosti, konzervira ona lažni totalitet društvene formacije njenim vlastitim racionalitetom. Time se futurologija samo većom apstraktnošću njenog predmeta razlikuje od tehnologijsko-ekonomskih znanosti.

Iz teorijskog modela političke ekonomije uzeta je predodžba, da je »planiranje« na bilo koji način raspolaganje vremenom — naposlijetku linearno i »progresivno«, to znači formalno-feleologijski mišljeno.^[21] Buduće vrijeme pojavljuje se kao predmet rada kojeg valja ekonomizirati; ono se ne smije primijeniti niti se njime ne smije raspolagati bez »racionaliziranja«, to znači ovdje: bez štedljivog i promišljenog odmjeravanja. Uopće je štednja vremena postala općim pojmom građanskog načina života; njena opreka, uzimanje-sebi-vremena ili dopuštanje-sebi-vremena, ostaje njegova apstraktna utopija isto kao što on parcijalnu egzis. tenciju ove opreke mržnjom ispunjen progoni kao »lijenost« i »dokonost«. »Planiranje« se smije kretati samo u već postoje ćoj opreci između konkretnog i apstraktno društvenog radnog vremena, koje ono ipak ujedno ima ukinuti. Sam protustav prikriva se pod jedinstvenim mjerilom »vremena«^[22], tako da se on kao bezprotivurječno planiranje samo »produžuje« u budućnost. No ako se pod mjerilom »vremena» samo produljuje forma sadašnjih odnosa kao planiranje, onda je subjekt ovog »perpetuiranja« baš ono, što je mjerilo postavilo: klasna volja građanskog društva kao princip iskorištavanja, koja vlastite odnose nastoji potvrditi kao »nepromjenljive« u budućnost, to znači preko vlastitog područja utjecaja upravo te volje. Upravo time odsijeca sama buržoazija kao subjekt planiranja mogućnost izmjene opstojećih potreba, čija se lažnost očituje u prilagodbi proletarijata na građanske načine života.^[23] Čitav karakter ovog planiranog napretka biva munjevito jasan u primjedbi Pierrea Bertauxa: »U neotehničkom svijetu sutrašnjice ( )prinuda više neće biti potrebna; tu se svatko rado uklapa.«^[24] Da svaki pojedinac od sebe i svojih potreba ima još više odustajati u budućnosti, u izjašnjenju je futurologa Haseloffa, zašto se budućnost do sada uskraćivala zahvatu planera, odmah suisporučeno kao tajna nared. ba: »Zacijelo najvažniji razlog zato smio bi ležati u činjenici, da su se tradirani pokušaji mislenog svladavanja budućnosti stalno dali voditi od želja i osjećajnih potreba osjećaja.«^[25]

Upravo Haseloff, kao tehničar mišljenja planiranja, očituje nesvjesno, da planiranje stalno obećaje samo ondje uspjeh, gdje je budućnost već odavno odlučena; realiziranje planiranog ovisi samo još o nekim statistički obračunatim momentima, koji kao sasvim odlučeni momenti već sada sačinjavaju cjelinu budućnosti; gdje se budućnost tome nasuprot otvara mogućnostima oslobođenja, ona je nepouzdana, neproračunljiva, apstraktno-utopij• ska. No upravo zbog toga javlja se u planskom modelu budućnost samo kao ugrožavanje sadašnjosti, izgovaraj: privatnog vlasništva, pa i onda ako je ovo ugrožavanje kao »rizik« već odavno postalo »varijablama u decizionističkom modelu što se mogu precizirati te su afektno neutralne«.^[26] Budući da se ovaj rizik ipak može svladati samo, ako se prethodno već »jednoznačno od futurologa postulira«, »što treba da bude i što ne treba da bude«^[27], onda čak niti teror spram zbiljskog napretka nije za isključiti od strane onih, koji imaju sredstva, da budućnost ponovno oblikuju samo prema svojoj borniranoj volji i interesu. — Zbiljski egzistirajući »decizionistički model« ipak nažalost nije nikakvo iznašašće futurologijskih planera; to je model, pomoću kojeg se fiksira način postupanja, prije nego li nastupi sam događaj koji ima isključiti odluku, time što dakle jedna prolongirana metoda apriori utječe na predmetnu formu sadržaja a time modificirano i na ovu samu. Ovaj model je sam kapitalistički pogon, u kojem je metoda, naime konkurencija, već odavno odlučena, prije nego li ona prigodice nastupa kao »novi rizik«; slično je u svakom vojničkom razračunavanju. Decizionistički modeli, u kojima su strategije već unaprijed ustanovljene, pojavljuju se u futurologijskoj teoriji kao opterećujuća činjenica, da se niti u budućnosti metode neće promijeniti.

Od futurologije se dosada može preuzeti samo to, da napredak nema nikakvu budućnost, jer budućnost odstranjuje samo »nedostatke« u zatvorenom sistemu sadašnjeg društva, time što se ujedno izlazi zazidavaju. Daljnji tok u budućnost, ako se on nekritički i bez revolucioniranja odnosa prepušta samome sebi, stupa na mjesto pustošne jednojakosti vladajuće sadašnjosti, čijoj je ciničkoj dijalektici Hegel dao ovaj izraz: »U tome se pomalja, da pri prekomjerju bogatstva građansko društvo nije dosta bogato, to znači, ne posjeduje dovoljno sebi svojstvenog imutka, da bi krmanilo prekomjerjem siromaštva i proizvođenjem svjetine.«^[28]

Ako Flechtheim suprotstavlja marksističkoj teoriji: »Dijalektika ne garantira nikakav napredak.«^[29], onda se u tome ipak izražava samo jedna istina građanske teorije u njenom slijepom protivništvu: dijalektika i garancija, vrh svega statička izvjesnost isključuju se isto tako, kao i mehanika pukog daljnjeg toka i napretka koji je impliciran kritikom odnosa. U tome protivurječju začinje se ujedno produktivna neizvjesnost, upravo jer napredak, kako Adorno primjećuje, »ne opisuje samo opseg onoga, što ima dijalektiku, nego je dijalektički u vlastitom pojmu<<.^[30]

Postvarivanje građanske klasne volje provelo se u etabliranju društvenih odnosa, iz kojih su apstraktivne forme razumskih funkcija, kao forme kvantiteta, mjere, relacija i modaliteta itd., isto tako izrasle kao što su one sa svoje strane isporučile razvitku društvenih odnosa u formama apstrakcije uvjet zato, da su procesi podruštvljavanja zadobili opći lik; logičko-ekonomske forme razuma, čiji je lik proizašao iz prakse, to znači iz apstraktivnog odnosa producenta i posjednika robe u radinom društvu, već su uvijek ujedno suodredile daljnji tok upravo istih odnosa društva spram sebe samih i spram prirode. Nikada nije — kako se to pričinja da se dade deducirati iz nekih partija Marxovske teorije — logika društvenog razuma pretežno stajala u puko izvanjskoj vezi ili u vezi postavljenoj naglavce spram materijalnih temelja društvenih odnosa; iako se ona — kao znanost ili čisti rad glave, to znači kao svjesna djelatnost razuma ne iscrpljuje samo u pojmljenim stvarima, nego je sama moment izvanjskosti ili kao spekulacija ili u formi ideologije i kritike. Ne tek tehniziranje ove logike u industriji computera^[31], nego cijela povijest rada glave bez obzira da li ona kao znanost relativno samostalno opstoji ili je ostala moment produkcijskog i cirkulacijskog iskustva, egzistira samo u isprepletenosti idealne i realne apstrakcije. Ona kao mjere i odnose ukrućujuće društvene funkcije razuma što postaju stvarnosnim, one — jer se besvjesno proizvode, njihova se kristalizacija zbiva »iza leđa« vlastitih producenata, — one su u ekonomiji sredstvo točno onih funkcija, što nadasve sačinjavaju bit sve društvene apstrakcije. Baš u ovim formama leži tajna mehanike, što svaki napredak u povijesti stalno najavljuju samo kao u svakom slučaju kvantitativni uvjet i izvanjsku svrhovitost mogućeg napretka u povijesti. No iz budućnosti biva subjekt što se hoće osloboditi stalno iznova bacan nazad u okove sadašnjosti, tako dugo dok građanska klasna volja neprepoznata obitava u formi i kao forma i metoda mišljenja što strši u budućnost koja se dade planirati, tako dugo dok volja djelatnog razuma sebe samu krivo razumije kao mjeru nepromjenljivih odnosa, jer u zbiljnosti ona sama istrajava kao nepromjenljiva mjera stvari.

No ako je društvo samo u svojim odnosima predmetna forma svog slijepog znanja, što se etablira kao forma njegovih uzajamnih, njegovih upravljajuće-normirajućih i tehničkih relacija i modaliteta, onda to znači također, da proletarijat u borbi za nadnicu protiv buržoazije sebe samoga nužno čini pukim momentom apstraktne građanske klasne volje, naime novčanom vrijednošću vlastite radne snage, što se prema vremenu, kao ekonomijskom mjerilu građanskog izrabljivanja, mjeri i jedino u tome posjeduje svoju vrijednost, to znači svoje društveno važenje. Borba za nadnicu uzeta za sebe samo je borba jedne »etike« jednostavne produkcije roba N-R-N protiv kapitalističke robne produkcije u njenom specifičnom obrtanju i osamostaljivanju akumulacije apstraktnog bogatstva. Lako se ono treće zajedničko klasa buržoazije i proletarijata samo u ovoj borbi prekriva: racionalnost stvarnosne građanske klasne volje, što u svom proboju kao vrijednost ne postavlja samo lažni totalitet slijepih odnosa, nego i onaj slijepog društvenog mišljenja.

Kritika ekonomijskih formi razuma imala bi pokazati, da inteligencija, kao tehničar, obrazovnik, menadžer, znanstvenik itd., provodi isto tako represivnu apstrakciju opstojeće diobe rada, kao instrument i uvjet iskorištavanja, kako je to pokazala kritika političke ekonomije da proletarijat u dnevnoj borbi za puko održanje vrijednosti svoje radne snage etablira napredak samo kao lukavost slijepog daljnjeg toka, koji prelazi preko pojedinih članova društva, da bi lažnu cjelinu društva, njenu vrijednost kao važenje njenih zakona, održao i poveo naprijed.

Bez borbe kritičke inteligencije protiv mehanike ekonomijskih formi razuma što se etabliraju postaje mogući prevrat društvenih odnosa putem proletarijata kao jednog pola lažnog totaliteta isto tako slijepo zarobljen u apstraktnom napretku produktivnih snaga, kao što se i bez borbe proletarijata opstojeća dioba rada i time građanska struktura društvenih potreba stalno samo reproducira. — Upravo je sindikalna organizacija radničkog pokreta provodila dosada samo posao apstraktnog, latentnim ostalog podruštvovljavanja; kadrovska partija, čak tamo gdje ona provodi rušenje kapitalističkih odnosa, ostala je samo političko ogledalo sindikalnih interesa; njen uspjeh smjerao je samo na odstranjenje forme N-R-N, da bi jednostavnu produkciju roba ponovno preuzeo u većem poopćenju; lažni totalitet bio je samo reproduciran na »višoj« razini. — Kadrovska partija, prenesena na uznapredovale kapitalističke nacije, provodi uz to lažnu integraciju inteligencije u opstojeći sistem proleterskih potreba. U tome od inteligencije stalno poricani vlastiti interesi, što u diferenciji spram proleterskih ne moraju tek, kako se stalno podmeće, opstojati kao građanski, odveli su putem u međuvremenu etabliranog pokreta inteligencije, do apstraktnog identificiranja — ne sa proleterskim interesima, nego s metodama prošle borbe radničkog pokreta u povijesti; time ona slijepo pada u protivurječje, da inteligencija, što se kao »malograđanski saveznički partner« nudi proletarijatu, ne može ujedno biti njegov »cjelokupni teoretičar«, do čega se ona ipak uznosi.

Samokritika inteligencije mogla bi ovdje ponajprije odvesti do kritike građanskih organizacionih formi proletarijata; jer zbiljski nadmašiti vlastito pograđančenje mogao bi proletarijat samo pomoću proširenja praktičke kritike produkcijskih odnosa putem kritike građansko-instrumentalnih formi razuma, što su oni sebi pomogli etablirati. Zbiljska budućnost jednog oslobađajućeg napretka mogla bi tada biti sadašnjost.

Preveo B. D.

1. ↑ S. Freud, Der Mann Moses, Frankfurt 1964, str. 71.
2. ↑ F. Nietzsche, Vom Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben, Frankfurt 1968, str. 233.
3. ↑ I. Kant, Idee zu einer Allgm. Geschichte in weltbürgl. Absicht, u kleine phil. Schriften, Leipzig (o. Z.) str. 222.
4. ↑ »Ono, što mi nazivamo napretkom, jest ovaj vihor.«, W. Benjamin, Geschichtsphil. Thesen, u: Zur Kritik der Gewalt, Frankfurt 1965, str. 85
5. ↑ »Robe su stvari i otuda bezotporne spram čovjeka.... Da bi se ove stvari kao robe odnosile jedne na druge, moraju se skrbnici roba jedni spram drugih odnositi kao osobe, čija volja obitava u onim stvarima, tako da jedan samo s voljom drugoga, dakle svaki samo pomoću jednog, obojici zajedničkog voljnog akta prisvaja sebi tuđu robu, time što vlastitu izvanjštuje«. (K. Marx, MEV-23. str. 99) i: »Ali samo društveni čin može neku određenu robu učiniti općim ekvivalentom. Društvena akcija svih drugih roba isključuje otuda neku određenu robu, u kojoj one svestrano prikazuju svoje robe.« (isto, str. 101) i: »Tijelo robe, što služi kao ekvivalent, važi stalno kao otjelovljenje apstraktno ljudskog rada.« (isto, str. 72) — Tipični znak renesanse vulgarnomarksističke ekonomizerije u etabliranoj studentskoj ljevici jest potiskivanje pitanja o subjektu i volji društvenih odnosa.
6. ↑ I. Kant, Der Streit der Fakultätet, u: Kleine phil. Schriften, Lepzig (1961), str. 242.
7. ↑ F. Engels, MEW-7, str. 346.
8. ↑ K. Marx, Der Bürgerkrieg in Frankreich, MEW-17, str. 343.
9. ↑ Usp. U. Sonnemann, Negative Anthropologie, Reinbek 1969, str. 99.
10. ↑ »Nužnost« (njem. Notwendigkeit) može se pojmiti i kao nužda koju valja obrnuti (zu wendende Not), mogućnost kao ograničenost sadašnjosti!
11. ↑ O. K. Flechtheim, Marx-futurologisch gesehen, u Praxis, int. izd. 1-2, Zagreb 1969, str. 82.
12. ↑ M. Heidegger, Sein und Zeit, Tübingen 1960, str. 386, usp. i: »Ono sada ne zatrudnjuje s onim još-ne-sada, nego sadašnjica proizlazi iz budućnosti u izvornom ekstatičkom jedinstvu vremenovanja vremenitosti.« isto, str. 427.
13. ↑ G. Picht razlikuje između »prognoze-utopije-planiranja«, R. Jungk između »prediskaza-predizgleda-nabačaja«, Flechtheim između »prognoze-planiranja-filozofije budućnosti«. Usp. Der Griff nach der Zukunft, hrsg. v. R. Jungk u H. J. Mundt, München 1964; O. K. Flechtheim, Futurologie --Möglichkeiten und Grenzen, Neue Rundschau 2, 1968.
14. ↑ Usp. O. K. Flechtheim, Futurologie — Herkunft und Umrisse einer neuen Wissenschaft, Hessischer Rundfunk, Mai 1968, Manuskript, str. 30.
15. ↑ »Istraživanje budućnosti nastoji zadobiti informacije o budućim tehničkim, privrednim, društvenim ili političkim stanjima.« K. Steinbuch Zukunftsplanung als politische Aufgabe, u: Die neue Gesellschaft, MärzApril 1968, str. 123. — Usp. i: O. K. Flechtheim, Von der Wissenschaft der Zukunft zur Futurologie, u: Die Mitarbeit, Heft 1. Febr. 1968.
16. ↑ Usp. Flechtheim, Futurologie, navedeno djelo, str. 30.
17. ↑ K. Steinbuch, nav. dj., str. 125.
18. ↑ Ima da glasi: samo kao »iluzijski ukupni subjekt« (Marx), u državi, ima građanstvo interes za unaprijed planiranu budućnost, što nadilazi konkurirajuće parcijalne interese.
19. ↑ »Kratkoročnije i ograničenije ljudsko predviđanje i pretplaniranje postaju tako 'ukinutim' momentima dugoročnijih i obuhvatnijih ljudskih vrednovanja i postavljanja ciljeva, nabačaja i vizija.« Flechtheim, Von der Wissenschaft —, nav. dj., str. 20.
20. ↑ Adornovo je mišljenje određeno iskustvom, »da se opustošenja koja uspostavlja napredak, u svakom slučaju s njegovim vlastitim snagama daju opet popraviti, nikada ponovnim uspostavljanjem starijeg stanja, koje je bilo njegovom žrtvom«. Usp. Th. W. Adorno, Fortschrift u: Stichworte, Frankfurt 1969, str. 42. — Dok Hentig kaže: »Ako planiranje vodi k termitskom mentalitetu, onda ono ukida svoje vlastite uvjete: termiti ne mogu planirati.« Tako teza ipak pretpostavlja jedan nerazderani društveni subjekt, koji bi kao cjelina bio pogođen. Cijepanje u one koji planiraju i u one koji su planirani ipak zabranjuje ovaj optimizam ex negativo. — Usp. H. v. Hentig, Planung entwickelt eine neue Mentalität, u: Der Griff nach der Zukunft, nav. dj. str. 158.
21. ↑ Za Steinbucha se metoda planiranja sastoji u »ekstrapolaciji dosadašnjeg toka jedne vremenske funkcije« (nav. dj., str. 124); G. Anders kaže: »Planiranje nam preobražava vrijeme u raspoloživ 'vremenski prostor' (G. A., Was ist Planung, u: Der Griff nach der Zukunft, nav. dj., str. 47). Pa ipak se ne da vrijeme preobraziti, ta 'vrijeme' nije drugo do li mjerilo, što se postavlja na različite procese promjene; ovi kvalitativno različiti, na kvantitativno usporedivi nazivnik svedeni procesi skrivaju, kao i vrijednost, subjekt usporedbe. Anders pak pravilno misli, da planiranje, to znači učvršćivanje jednog modusa promjene, koju tek treba odjeloviti, već retroaktivno učvršćuju i određuju sadašnje djelatnosti.
22. ↑ »Rad broji još samo prema svojoj vremenskoj mjeri« (K. Marx, MEW-23, str. 210). To je i tajna Blochove tvrdnje: »Ostala historija pak ne poznaje niti problem varijabilnih mjera vremena.« (E. B., Tüb. Einl. in die Philosophie I, Frankfurt 1963, str. 128). Kant je eksplicirao svezu vremena i odnosa brojeva, koja kod Marxa nije navedena: »Dakle broj nije drugo, do li jedinstvo sinteze mnogostrukog jednog jednovrsnog zora uopće, time, da ja vrijeme samo proizvodim u aprehenziji zora.« (I. K., Kritik der reinen Vernunft, Leipzig 1956, str. 241) usp. i : Alfred Sohn-Rethel, Geistige und körperliche Arbeit, Frankfurt 1970, gdje se Kantovska transcendentalnost ovog proizvođenja apstrakcije pokušava izvesti iz forme razmjene.
23. ↑ »Aspiracije nacionalne države i privrednog društva donose dakle sa sobom, da ne određuje ono socijalno poželjno, nego industrijski i militarističko-tehnički spravljivo odlučno određuje napredak znanosti u njenoj cjelokupnosti.« (Claus Koch, Staatliche Forschung und Planung, u: Der Griff nach der Zukunft, nav. dj., str. 386/7) — Inteligencija nije izvan ove racionalnosti zakona vrijednosti.
24. ↑ P. Bertaux, Denkmaschinen, Kybernetik und Planung, u: Der Griff nach der Zukunft, nav. dj. str. 75 — P. B. proglašava po skraćenom postupku odluku o tome, da li će u budućnosti pojedinačni kapitalist ili tehnokrat biti vladajući minoritet, pitanjem vjerovanja, dakle »privatnom stvari« (isto, str. 73). U formi, da kapitalist kao davalac kredita može postati povjerenikom, B. uopće nije tako daleko od istine.
25. ↑ O. Haseloff, Strategie und Planung, u: Der Griff nach der Zukunft, nav. dj. str. 124.
26. ↑ Haseloff, str. 144 i: »Strategijske dispozicije pripravljaju predviđajući sredstva za buduće djelovanje. Odluke koje se može izabrati unose se u sistem alternativa. Instrukcije o informacijama i uvjetima ustanovljuju, da li i kada prigodice jedna ili druga alternativa sa svim svojim konzekvencijama stupa na snagu. Isto, str. 148.
27. ↑ Apstraktna opreka bitak-trebanje, kojom je propita futurologija, tjera je do njenog samorastvaranja: »U zbiljnosti sadrži pak najmanje svaka društvena znanost s jedne strane induktivne iskaze vjerojatnosti, s druge strane deduktivne iskaze o sigurnim svezama. Utoliko se futurologija uopće ne razlikuje toliko načelno od sociologije ili ekonomije, pa čak niti od psihologije ili biologije« Flechtheim, Futurologie, nav. dj., str. 28; gornji citat str. 39.
28. ↑ G. W. F. Hegel, Enzyklopädie Hamburg 1959, str. 201.
29. ↑ Flechtheim, Marx futurologisch gesehen, nav. dj., str. 82.
30. ↑ Adorno, Fortschritt, nav. dj. str. 40.
31. ↑ P. Bertaux ima pravo, što se tiče šanse nekritičkog mišljenja, kada mni, da će putem mislićih mašina mišljenje kao »intelektualna djelatnost, biti sve manje stvar pojedinca, a više stvar organiziranih grupa« (nav. dj., str. 57) — Čak u takvim tvrdnjama teorija hrama iza zbiljnosti: odvajanje ruke i glave i razvitak znanosti nije s obzirom na rezultate nikad bio mišljenje »pojedinaca«.