Praxis:Praxis 1972 1-2:Ideologija kao stvarnost - Hotimir Burger

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

IDEOLOGIJA KAO STVARNOST
Hotimir Burger
Zagreb

Razmatranje ideologije i ideologijskog, posebno onda kada za temelj svog pristupa uzima Marxovo određenje ideologije, ne može mimoići filozofiju u kojoj je taj fenomen u različitim vi dovima uvijek već prisutan i kojom je, bez obzira na to da li samo negativno ili i pozitivno, njegova elaboracija u Marxovu djelu omogućena, kao što s druge strane to razmatranje ne može mimoići distaneiranje od filozofije, koja i sama u raspravi o ideologiji kao ideologijska biva raskrivana. To će reći: ideologija je u najboljem smislu kritički pojam.

U svojim razvodnjenim i pravog dosega lišenim značenjima ideologija je danas prisutna u raznim sferama, akademskim, političkim i svakodnevnim obično u značenju 'iskrivljene', 'ishitre ne' svijesti, ili u smislu neke ciljeve postavljajuće klasne i usko političke teorije. U svom prvom određenju ona obično biva shvaćena kao spoznajni problem, a u drugom manje više proizvoljno zamjenjivana s utopijom. I u jednom i u drugom značenju ideologija obično izaziva tek niz pitanja na koja se teško mogu naći zadovoljavajući odgovori.

Iako se čini kao da kvalificiranje teorije ideologijskom govori o njenoj neutemeljenosti, osnovni je problem upravo u tome da se pokaže kako je ta neutemeljnost teorije indeks neutemeljenosti svih sfera i relata koji određuju suvremeni opstanak, da teorija nije ideologijska, jer to želi biti, već jer takva mora biti; tek to daje nam za pravo da određujemo ovo doba kao doba ideologija ili, čak kao ideologijsko doba.

Određenja ideologije koja su dana prije nego što je njen fenomen sa punom sviješću uočen, da je ideologija učenje ili čak 'znanost o idejama' (Science des idée), pri čemu se ideje pretpostavljaju kao 'jednostavni fenomeni ljudskog duha' (francuski ideolozi) ili, da je to 'jedinstvo logike i metafizike' (Rosenkranz) nisu blizu tome da predmet osvijetle. Štoviše, pod svjetlom ove sistematike kao da ono bitno što ideologiju omogućava i čini onime što jest iščezava. Kao 'jedinstvo logike i metafizike' ideologija je apsolutna znanost i tako nešto neposredno drugo od ideologije kao nečeg bitno relativnog.

Ako bismo htjeli odrediti 'područje' ili sferu u kojoj ideologija kao takva opstoji, tada to ne bi bila priroda. Priroda i prirodno već na prvi pogled s ideologijom nisu u vezi. No, razmotrimo li naš odnos naspram prirode koji je teoretski fiksiran u tzv. prirodnoj znanosti i u tom odnosu otkrit ćemo nešto ideologijsko. Ono je nadasve prisutno u 'slici prirode' koju ta znanost proizvodi, rukovođena u svome pristupu sasvim određenim in teresima. Ta je slika 'apstraktna', jer apstrahira od svega onoga što tim interesima ne odgovara. U liku svojih najvećih predstavnika ta je znanost toga i svjesna: »Pojmovi života i duše ne pojavljuju se u atomskoj fizici, stoga se ne mogu niti indirektno kao komplicirane posljedice izvesti ni iz jednog prirodnog zakona« — tvrdi W. Heisenberg.^[1]

Prirodna znanost dakle nije prirodna, ili nije priroda sama. Upravo zato jer je i sama povijesna, moguće je i o njoj govoriti kao o ideologiji. Razmatranje ideologije moguće je stoga samo u povijesti i u eksplicitnom nadovezivanju na povijesno. To, dakako, ne na taj način da se čitava tema relativira, već da razmatranje pretpostavlja bar implicitan odgovor na pitanje o povijesti samoj.

Marxov pristup povijesti, što ga je on u okvirima klasične filozofijske terminologije odredio kao praktički materijalizam, ^[2] predstavlja pokušaj da se prevlada građanski i predgrađanski pristup povijesti koji povijesno vidi kao posebnu sferu ili 'rod bitka', koji započinje i završava djelovanjem i odlučivanjem, tako da filozofiji ili znanosti te sfere nije cilj istina kao takva već djelo (Aristotel), zatim kao pravnim i moralnim normama reguliranu volju (Kant), te kao razvoj duha, napredovanje svijesti o slobodi, tako da povijest svoj supstrat ima u filozofiji (Hegel). Ono što Marxov pristup bitno određuje, to je uzimanje za osnovu stava koji je u klasičnoj filozofiji svoje prvo, iako svih svojih aplikaeija još ne svjesno, utemeljenje dobio u Kanta, stava da je razlikovanje teorijskog i praktičkog (kao povijesnog) samo uv jetno i da je »svaki interes uma najzad praktički, pa je čak interes spekulativnog uma sam uvjetovan i potpun jedino u praktičkoj upotrebi«.^[3] Svojim stavom da je filozofija njezino vrijeme izraženo u mislima, a još više izvedbom svoje filozofije koja teorijsko i praktičko doista ne razlikuje, Hegel je već potpuno svjestan toga da je nestajanje te razlike povijesni rezultat. U svojem pristupu povijesti Marx to eksplicite izvodi. Ono što njega kao mislioca izdvaja, to je na vlastitim istraživanjima povijesti ustanovljeno uvjerenje da ima tako nešto kao materijalnost u poviiesti koja na određeni način njeno zbivanje omogućuje i određuje. Utoliko je njegov stav kao praktički ili povijesni materijalizam moguć.

Nije dakle slučajno što Marx u raspravi s njemačkom filozofijom (objavljenom pod naslovom Njemačka ideologija) a u na• mjeri da promišlja povijest ustanovljava da je ideologija »jedna strana povijesti«. ^[4] Ideologija za njega nije na ovaj ili onaj način shvaćena svijest, jer govori o 'moralu, metafiziei, religiji i o ostaloj ideologiji, te o njima odgovarajućoj svijesti'^[5] (podvukao H. B.), što ne znači da nema ideologijske svijesti.

Razmatrana kao način ili čak 'metoda' mišljenja, ideologija je 'proizvođenje ispravne (richtig) svijesti o postojećem'. ^[6] Ta 'ispravna' ili 'točna' svijest o postojećem proizvedena je na taj način što je ono 'fiksirano'.^[7] Time što je shvaćeno kao fiksno, nepromjenljivo, ono je izdvojeno iz povijesnog tijeka i na taj način apstraktno. Ideologija kao 'strana povijesti' iskrivljava povijest, jer je postojećim obuhvaćena i određena sasvim na način kako to Marx opisuje u Kapitalu: »Najprije je praktički tu njihov odnos. Drugo, budući da ljudi jesu, njihov odnos kao odnos jest tu za njih. Način, kako je on za njih tu ili se reflektira u njihovu mozgu, izvire iz prirode odnosa samog«.^[8]

Tim postupkom 'točnog' reproduciranja fiksiranog ili učvr šćenog postojećeg ideologija ispostavlja sebe kao 'iskrivljenu sliku', 'predodžbu' ili 'iluziju' o postojećem. Ne samo da ona na taj način određuje svoj predmet, već se na isti način odnosi i naspram sebe same. Osim što je fiksirala postojeće ona fiksira, učvršćuje i sebe samu. Ideologija je dakle rezultat ovog postvarujućeg, ukočenog, fiksirajućeg, apstrahirajućeg odnosa svijesti kako naspram predmeta, tako i naspram vlastitog proizvoda. Kako naspram svog predmeta, tako i naspram sebe same ona se odnosi kao naspram stvari, a da toga nije svjesna.

No, ova dvostruka 'iskrivljenost' koju ideologijska svijest iz vodi kako na svom predmetu, tako i na svojem proizvodu nije uvjetovana i omogućena njom samom. Kao način svijesti ideologijska je svijest predodređena temeljnim odnosom bitka i svijesti što ga Marx određuje stavom: »Svijest ne može biti ništa drugo do svjesni bitak«.^[9] Aplieiran na problem ideologije, taj stav glasi: »Ako su u čitavoj ideologiji ljudi i njihovi odnosi pojavljuju kao u cameri opscuri, postavljeni na glavu, onda taj fenomen proizlazi (...) iz njihova historijskog procesa života«.^[10] Dakle, sam historijski proees života 'postavljen je na 'glavu', ako ideologija postavljajući odnose među ljudima 'na glavu', ispravno ili točno izvještava o postojećem. Štaviše, ona je neposred no primjerena tom postojećem ukoliko tu svoju sliku fiksira i 'osamostaljuje', jer na taj fiksni, osamostaljeni način opstoje sve sfere 'historijskog procesa života'.^[11] Radikalan zaključak koji iz toga slijedi glasi: svijest je ideologijska stoga jer svijet, jer odnosi među ljudima, jer historijski proces života, jer 'bitak ljudi' ^[12] opstoji ideologijski.

Naš pravi posao sastoji se stoga u tome da odredimo što i ka ko jest ideologijsko, koje omogućuje kako ideologijsku svijest, tako i ideologijske odnose, 'ideologijski bitak'.

Time što govori o 'bitku ljudi' (das Sein der Menschen) Marx čitav problem nedvosmisleno premješta u povijest ili u 'historijski proces života'. Povijesno za Marxa nastaje kao svestrano, mnogostruko prisvajanje (Aneignung) onog što je samoniklo (naturwüchsig);^[13] kao produciranje i reproduciranje u postavljeno, subjektom regulirano onog što samo sobom postavljeno (Marxov termin generatio aequivoca) kao samodovoljni oblik bivanja opstoji ili, što prirodno opstoji. Zbog toga jer se zbiva kao reproduciranje, prisvajanje samoniklog, povijest se od početka zbiva kao re-evolucija ili revolucija, rastvaranje i totalno preoblikovanje samoniklog.^[14] Marx ne upotrebljava termin priroda i pri rodno, jer samoniklim ne drži samo zemlju sa raznovrsnim živim i neživim bićima, već i ljude s njihovim odnosima, religijom, običajima itd. ukoliko su na nesvjesni način nastali i ukoliko na nereflektirani način reguliraju svoj opstanak. Samoniklo je nužni, samosvršni sklop bića i bitka zajedno s oblieima svijesti koji ga kao takvog reflektiraju. Odnos u kojem samoniklo biva revolucionirano, prisvajano, jest povijesni odnos ili proizvodnja koja se zbiva u svim načinima (duhovno-praktički, misaoni, umjetnički, religiozni; usporedi Rohentwurf, Einleitung), za što mladi Marx koristi i termin industrija (Ekonomsko - filozofski rukopisi, Njemačka ideologija); industrija je stoga »jedinstvo čovjeka s prirodom«^[15], a jedini mogući neideologijski stav stoga je onaj »dvostrukog odnosa — s jedne strane prirodnog, a s druge društvenog«. ^[16] Ono što u tom prisvajanju, revolucioniranju samoniklog u povijesno biva zadržano i kao samoniklo, prirodno, i dalje prožima povijesno jest život. Zato Marx govori o 'historijskom procesu života'; povijesni oblik života kao mijene ili razmjene tvari s prirodom (Stoffwechsel mit der Natur) jest rad ili proizvodnja. Tako se najopćenitije određenje rada u Marxa podudara s najopćenitijim određenjem života u takozvanoj znanosti o životu ili biologiji do kojeg određenja ona tek danas dolazi. I zbog toga jer je samoniklog, prirodnog, nužnog porijekla ta 'razmjena tvari' do kraja zadržava nužnu formu ili formu nužnosti, kako je to izvedeno u Kapitalu.

Zbog toga jer na ovaj način vidi temelj povijesnog kao 'industriju', proizvodnju, prisvajanje, rad u svim njegovim oblicima i načinima, za Marxa je povijesno stajalište revolucionarno ili praktičko, a svako stajalište koje ovaj 'dvostruki odnos' ne pretpostavlja ideologijsko ili apstraktno; ukoliko sebe otemeljuje u jednome od tog dvostrukog, ono apstrahira od drugog. Stoga kao praktičko nije moguće stajalište prirode (Feuerbach) — jer priroda po sebi 'opstoji možda samo još na nekim australskim koraljnim otocima novijeg porijekla'^[17] — kao što nije moguće stajalište duha ili naprosto svijesti. Jedino moguće stajalište, koje može biti i jest 'misao svoga (ovoga) vremena', stoga je ono koje zna da je njegov temelj, kako Marx to oštro izražava, 'povijesna priroda i prirodna povijest'^[18] ili, to je praktično-materijalističko stajalište.

Praktički materijalizam kao pristup, dakle, zna da je zbilja postala praktička, proizvedena, povijesna ili društvena, da nema više ničeg što bi samo sobom postavljeno, ničim posredovano postojalo. Zato jer je zbiljsko ovo aktualno prožimanje prirodnog i društvenog, materijalnog i idealnog, nužnog i slučajnog, mogućeg i aktualnog, jer je u njemu subjektivitet uvijek na neki način na djelu, zbog toga i svaki sadržaj koji se tu aktualizira — bez obzira na svoje porijeklo i rang, bez obzira na to da li su to ljudi, stvari, ideje ili priroda — biva materijom u jednom novom smislu; to je povijesna materija, posredovani, proizvedeni, prisvojeni, vezanosti za samoniklo zajedništvo lišeni i time raspoloživi sadržaj, koji je materija ili čak materijal djelovanja, oblikovanja, revolucioniranja. Kao proizveden on je tek takvom nečem kao što je djelovanje dostupan. Zbog toga jer je zbilja postala praktička 'sve misterije koje teoriju tjeraju na misticizam nalaze svoje racionalno rješenje u praksi'.

Tako je industrija ono što je rastvorilo zajedništvo (Auflösung des Gemeinwesens), njegove elemente učinila dohvatljivim djelovanju i time »uništila ideologiju, religiju, moral itd., a gdje to nije mogla pretvorila ih je u dohvatljive laži«; ona je svemu »oduzela posljednji privid samoniklosti«, »uopće uništila samoniklost« i time »proizvela svjetsku povijest«.^[19]

U spisu Njemačka ideologija Marx još nije do kraja definirao oblik ili formu industrije, rada, proizvodnje koja povijesni element velikom efikasnošću ispostavlja, i to na taj način što samoniklo rastavlja, razrješava njegova prirodnog živog jedinstva i u tom ga rastavljenom odnosu reproducira. U predradnja ma (Rohentwurf) za svoje životno djelo Marx tu formu identificira kao Kapital. Stoga se čitav njegov kasniji rad ograničava na to da taj povijesni supstrat u svojoj kritici političke ekonomije povijesno i kategorijalno osvijetli kao totalitet.

U Uvodu u Rohentwurf ovu povijesnotvornu misiju kapitala on lapidarno izražava riječima: »U svim formama gdje vlada zemljišno vlasništvo prevladavajući je prirodni odnos (Naturverhältnis). U onima gdje vlada kapital, društveno, povijesno stvoreni element.«'^[20] Pri izlaganju povijesne geneze kapitala Marx ustanovljava da je »historijski proces bio rastavljanje (Scheidung) dotada povezanih elemenata, njegov rezultat nije stoga to da neki od elemenata iščezava, već da se svaki od njih nalazi u nega tivnom odnosu spram drugog«.^[21] Negativan odnos to je odnos koji zahtijeva posredovanje određene vrste da bi se pretvorio u zbiljski ili pozitivni odnos. Kao Hegelov učenik Marx to drukčije ne može misliti. (Za Hegeta negativno to je apstraktno, necjelovito i po tome dijalektičko; ono tek djelatnim nastojanjem uma biva preobraženo u pozitivno.)

Baš zato jer je historijski proees bio rastavljanje samoniklog zajedništva, koje Marx u ovom kontekstu određuje kao rad, njegovi rastavljeni elementi »prisutni su... kao slobodni fondovi na kojima su svi stari politički ete. relations utrnuli i koji nasuprot ovih lišenih i bezvlasničkih individua stoje u obliku vrijednosti, po sebi se čvrsto držeće vrijednosti«. ^[22] Oblik vrijednosti koji poprimaju elementi zajedništva otrgnuti iz njihova živog samoniklog sklopa ono je što ih stavlja u međusobno negativan ili apstraktan odnos, koji se najoštrije ispoljava kao kapitalski odnos među sredstvima rada. No, to nikako ne pogađa samo takozvane ekonomske odnose, jer tim se razvitkom »razrješavaju. . . politički odnosi različitih sastavnih dijelova (zajedništva — Gemeinwesen) koji mu odgovarahu: religije u kojoj je ono bilo idealizirano predstavljano (...); karakter, nazori itd. individua...« ^[23] Lišeni svoje neposredne veze ili živog odnošenja 'sastavni dijelovi zajedništva' apstraktno ili ideologijski opstoje u liku 'vrijednosti' (materijalne, kulturne, umjetničke, moralne etc. vrijednosti) kao uvijek razmjenljivi, nadomjestivi i time raspoloživi relati opstanka, i s druge strane kao 'osamostaljeni' sektori, područja djelatnosti. Tako da Marx može govoriti o »ideologijskim staležima#171;^[24], o religiji, pravu, moralu itd. kao o 'ideologijskim sastavnim dijelovima' građanske proizvodnje (Mehrwerttheorien) i zaključiti, da je ovo »učvršćivanje društvene djelatnosti, ta konsolidacija našeg vlastitog proizvoda u stvarnu silu iznad nas koja izmiče našoj kontroli jedan od glavnih momenata u razvoju« ^[25] (podvukao H. B.). Na ovaj apstraktni, negativni način opstoje dakle sve sfere povijesnog.

Taj apstraktni, negativni, izolirani odnos između elemenata zajedništva identificirao je Marx najprije na 'proizvodima svijesti' kao ideologijski odnos. U odnosima među ljudima taj je odnos najradikalnije na djelu i određen je kao otuđenje.^[26] Stoga on još u 'Ekonomsko-filozofskim rukopisima' ustanovljava: »To je zasnovano u biti otuđenja da svaka sfera postavlja meni neko drugo suprotno mjerilo...«^[27] Jedna od temeljnih konsekvencija takvog odnosa jest ideologijski, otuđeni, »apstraktni, izolirani individuum« građanskog društva, koji je takav jer živi u »od. nosima koji izoliranje proizvode«.^[28]

U takozvanim ekonomskim odnosima ideologijski odnos poprima svoj najizvedeniji oblik u fenomenu što ga je Marx nazvao 'robnim fetišizmom' a G. Lukács ga promislio kao građanski realitet duboko prožimajući 'fenomen postvarenja'. Ideologijsko 'iskrivljavanje', 'postavljanje na glavu', osamostaljivanje i fiksiranje zbiva se u toj sferi sa svakom stvari. Tako se 'ordinarna drvena stvar' kao što je stol, čim biva robom pretvara u nešto 'mistično': »Svojim nogama on ne stoji samo na tlu već se svim drugim robama nasuprot postavlja na glavu i iz svoje drvene glave razvija hirove mnogo čudesnije nego kad bi sam od sebe počeo plesati«.^[29] Stoga je građansko društvo kao 'sfera potreba i njihova zadovoljavanja' i po tome 'pravo poprište i ognjište svake povijesti« ^[30]sâmo taj »začarani, izokrenuti i na glavu postavljeni svijet gdje Monsieur le Capital i Madame la Terre kao socijalni karakteri i istodobno kao puke stvari plešu svoje kolo«. ^[31]

Kapitalski odnos, dakle, osnova je koja međusobno negativni ili ideologijski odnos među dijelovima zajedništva reproducira; on reproducira gradansko društvo s njegovim apstraktnim pojedincima, apstraktnom znanošću, apstraktnom filozofijom, apstraktnom umjetnošću i apstraktnim odnosom naspram prirode. Tom je društvu zato »kršćanstvo sa svojim kultom apstrakt nog čovjeka, naročito u svom građanskom razvitku, protestantizmu, deizmu itd., odgovarajući religijski oblik«,^[32] a »mjerilo njegove 'društvenosti'«^[33] stoga je prometna vrijednost. Njegov zbiljski medij tako je stvarnost, stvarnosnost (Dinglichkeit, Sachlichkeit), jer mu je sve što jest dohvatljivo samo kao 'stvar', bez obzira da li su to ideje, pravne i moralne regule, umjetnine i božanstva ili je to priroda.

Temeljni uvid do kojeg ovako široko povijesno utemeljeno dolazi Marx stoga je isti do kojeg spekulativno, već prije njega, dolazi Hegel. Ovo posvemašnje negativno odnošenje mladi je Hegel identificirao kao 'iščezavanje živog odnošenja među suprotnostima' koje su okoštale u svojoj suprotstavljenosti. U tome je on vidio potrebu filozofije koja suprotnosti treba pomiriti tako da ih ponovo objedini, jer religija više to nije u stanju, i time je filozofija u Hegela bitno praktički određena. Već u Hegela filo zofija nije aparatni dodatak u svemu zadovoljenom životu, već njegova prva potreba; jer je život shvaćen i određen kao zivot duha. Baš je na ovom mjestu odlučna razlika Marxova uvida, relevantno postaje njegovo određenje temelja kao dvostrukog odnosa. Zato jer život nije samo život duha, njegove opreke ne može pomiriti niti filozofija, niti dijalektika — pa ma koliko duboko i spekulativno mišljena. Zbog toga jer zna da je dijalektika tek surogat života, jer zna da ona ne može zamijeniti život sâm, govori Marx (Rohentwurf) o granicama dijalektike. Njegovo određenje građanske filozofije kao ideologijske pogađa stoga njenu subjektivnu i subjektivističku bit, koja praktičkom materijalizmu biva očigledna, kao što mu je očigledna takva bit građanskog opstanka.

Marxovo određenje zbilje praktičkom inaugurira ovo moderno doba kao u temelju političko a time i ideologijsko. Ono je političko po tome što su sve regije zbiljskog — ne samo ljudi kao pojedinci, slojevi ili klase — upravo zbog svog apstraktnog, fiksiranog, ideologijskog ali proizvedenog karaktera pokrenute težnjom, 'pripremljene' da uspostave novo 'zajedništvo' svih povijesnim procesom proizvedenih i rastavljenih elemenata. Zbog toga govori Marx (Zur Kritik der politischen Ökonomie) da 'čovječanstvo postavlja sebi samo one zadatke koje može riješiti; jer pogleda li se bolje, vidi se da su ta rješenja već pripremljena'. I komunizam se stoga razlikuje od svih pokreta po tome 'što obrće osnovu svih dosadašnjih odnosa proizvodnje i saobraćaja i što sve samonikle pretpostavke po prvi puta svjesno promatra kao tvorevinu dosadašnjih ljudi'.^[34]

Time što je zbiljsko praktičko ili političko moguće je i nužno to da sve, od subatomarnih istraživanja do letova u svemir, od kazališnih 'predstavu, poezije i religije do ekonomije i prirode, u posljednjoj konsekvenciji ima svoj politički značaj.

Smisao djelovanja sastoji se stoga u tome da nasuprot 'prividnoj zajednici'^[35] uspostavi zbiljsko zajedništvo, da radu odstrani njegov apstraktni karakter i pretvori ga u 'neposredno općeniti',^[36] da prirodi ne pristupa više kao 'pukoj stvari korisnosti', 'spremištu sirovina, instrumenata i predmeta rada' već da je ponovo prepozna kao svoje 'realno tijelo' i da time omogući poje dince 'kao konkretne, osobne, bogate' pojedince.

Ovo isto toliko misaono koliko i djelatno nastojanje ka ponovnom prisvajanju i objedinjavanju povijesnim procesom razriješenih i proizvedenih relata ima stoga određenje komunizma.

1. ↑ W. Heisenberg, Wandlungen in den Grundlagen der Naturwissenschaften, 9. Aufl., S. Hirzel Verl. Stuttgart 1959, S. 157.
2. ↑ Marx — Engels, Njemačka ideologija, Naše teme br. 5, 1967, str. 882.
3. ↑ I. Kant, Kritika prakt. uma, Kultura, Zagreb 1956, str. 142.
4. ↑ Njemačka ideologija, ibid. str. 875.
5. ↑ ibid. str. 880.
6. ↑ ibid. str. 898.
7. ↑ ibid. str. 926.
8. ↑ K. Marx, Kapital I (prijevod I izdanja), Naše teme br. 7, 1969, str. 1233.
9. ↑ Njem. ideol., ibid. str. 880.
10. ↑ ibid.
11. ↑ Zato Marx može reći: »Svi odnosi mogu u govoru biti izraženi samo kao pojmovi. To da te općenitosti (Allgemeinheiten) i pojmovi važe kao misteriozne moći nužna je posljedica osamostaljenja realnih odnosa čiji su oni izraz.« (Marx—Engels, WW Bd. 3, S. 347, Dietz 1962).
12. ↑ Njem. ideol. ibid.
13. ↑ Prevodilac izvornog teksta I dijela Njemačke ideologije, Ante Pažanin, prevodi naturwüchsig sa 'iskonski'. Nama se 'samoniklo' čini primjerenije, a i jednostavnije za prevođenje derivata istog korijena kao što je Naturwüchsigheit i sl.
14. ↑ Samoniklo ili prirodno zbiva se za Marxa i građansko društvo, koje on stoga voli nazivati 'drugom prirodom' u kojoj zakon vrijednosti regulira odnose, kao što zakon sile teže regulira poredak stvari u prirodi (Usporedi Kapital I).
15. ↑ Njem. ideol. ibid. str. 883.
16. ↑ ibid. str. 886.
17. ↑ ibid. str. 884.
18. ↑ ibid. str. 883.
19. ↑ ibid. str. 910.
20. ↑ Grundrisse d. Krit. d. polit. Okon. Rohentwurf, Dietz. Berlin 1953, S. 27.
21. ↑ ibid. S. 403.
22. ↑ ibid. S. 402.
23. ↑ ibid. S. 439.
24. ↑ Njem. ideol., ibid. str. 913.
25. ↑ ibid. str. 889.
26. ↑ »... 'otuđenje' da bismo ostali razumljivi filozofima...«, (ibid. str. 890).
27. ↑ Marx—Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1961, str. 257.
28. ↑ Njem. ideol. ibid. str. 912.
29. ↑ Marx, Kapital 1, ibid. str. 239.
30. ↑ Njem. ideol. ibid. str. 891.
31. ↑ Marx—Engels, WW, Bd. 25, S. 838, Dietz, Berlin 1964.
32. ↑ Kapital I, ibid. str. 1234.
33. ↑ ibid. str. 1229.
34. ↑ Njem. ideol. ibid. str. 917.
35. ↑ ibid. str. 918.
36. ↑ Rohentwurf, S. 440.