Praxis:Praxis 1972 1-2:Kriza avanture - Miroslav Jilek
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Miroslav Jilek
Zagreb
Realitet i utopija implicira nesumnjivo velik broj raznovrsnih podtema, a također i pristupa. Kao prvi u okviru ove tome, nameću se problemi odnosa povijesnog duha i realiteta, povijesnog duha i utopije, problemi revolucija i sistema, problemi onih mijena kada utopija kao vizija postaje prividno realitetom te kako i kada i iz čega se rađa uvijek nova nada itd., itd.
Ostajući u razmatranju na razini misli koja koliko uvažava ono što uvjetno nazivamo realnom nadom toliko i sam u-topos kao nepostojeće ili pak još uvijek ne postojeću nadu, nužno dolazimo do teme koja bi trebala biti ishodište, a to je problem osjećanja života.
Ako bismo mogli ukratko definirati (i to operacionalno) nadu koja je svakog trenutka prisutna i iskazuje se kao povijesna, onda je to očekivanje ne toposa, već vremena, kada će život postati samosvrhovit, a to znači kada će se moći i s njim samim slobodno raspolagati.[1]
Kao i svaka druga težnja koja rađa i nadu i ova je već odavno na djelu.
Svaka dosadašnja pobuna i revolucija kada je pretendirala na konačno događanje života naspram pukog trajanja, uvijek se iz barikada pojavljivala kao smrtonosna.
Smrt je tako uvijek iznova, što je doista paradoksalno, bila ulog života. No, to je fenomenologija realiteta, a šta je sa onim thanatosom koji je u jedinstvu s erosom također svagda i svagdje na djelu?
Da li parola: »Bolje grob nego rob«, ili pak svaka druga revolucionarna parola implicira u sebi nakon realizacije revolucionarnih htijenja, vječni život ili pak život kao najveću vrijednost u smislu njegove svetosti a za račun bilo kakve igre s njim, koja uključuje i rizik?!
To ni jedna revolucija ipak nije htjela a ako je htjela bilo je to implicirano u sasvim drugom svjetlu.
Revolucionar u samom činu revolucije koja kako se to obično kaže, traži žrtve, sam u sebi postigao je već i ono bitno post-revolucionarno koje dakle nije samo puko nadolazeće već je samim činom na djelu.
Revolucija je dakle čin budućnosti, ne samo po tome što hoće, već i po tome što faktički jest. Ona prema tome i ne može biti problem budućnosti ako njena htijenja nisu na djelu već u samom njenom uvijek sadašnjem događanju.
Ako revolucionarno htijenje ne implicira u krajnjem slučaju, što ujedno znači i prije svega, »raspolaganje s vlastitim životom«, onda sam revolucionarni prevrat i post revolucionarno razdoblje mora se reći pretendira samo na puko trajanje. A slobodno raspolaganje s vlastitim životom nije pitanje života već problem smrti.
Tako u kontekstu raspravljanja o realitetu i utopiji preko raspravljanja o osjećanju života i utopiji tog života koja kao i revolucija mora uvijek biti na djelu, može se raspravljati i o problemu smrti.
Stoga se na nešto drugačijoj, konkretnijoj razini teorijskog istraživanja mogu pojaviti slijedeće teze i izvodi.
1) Ono što nedostaje suvremenoj civilizaciji visoko industrijaliziranih i urbaniziranih društava jest dimenzija života kao avanture.
2) Avantura je tu shvaćena kao vid (optimalni i humani) vid igre sa smrću, odnosno životom.
3) Avantura je ona igra sa smrću koja je izabrana. Različite opasnosti ovodobne civilizacije su nametnute.
često se govori i piše da ljudi vole čitati tzv. šund literaturu i gledati kriminalističke i vestern filmove da bi se barem na trenutak identificirali tj. osjećali kao heroji, junaci događanja. Ovo obrazloženje bez dodatne analize pojma heroj površno je, pa čak i besmisleno. Herojstvo je rezultat podviga, akcije, u pravilu inspiriranog individualno, kao slobodna odluka u kojoj, tj. kroz koju (akciju, podvig) u pitanju je uvijek život heroja. Sam život je tu zapravo ulog za ishod akcije u kojoj treba ostati živ. Iz toga konsekventno proizlazi da je heroj nužno i avanturist.
To podvlačimo zbog činjenice što svaki avanturist ne mora postati i heroj, ma da to najčešće zapravo želi.
Ovaj izvod ima utoliko svoj smisao ukoliko u kontekstu ana]iziramo i suvremeni odnos život—smrt.
Era nauke oslobodila je život niza onih dimenzija smrti koje su bile fatalne odnosno neminovne. Život je bio ugrožavan sa svih strana naprosto npr. od bolesti. Mnoge bolesti pomoću današnje razvijene medicine, više nisu smrtonosne. Standard i nauka omogućuju visok nivo sigurnosti da se neće umrijeti od bolesti. Naprotiv i rak će biti svladan. Bit će svladane i druge u pojedinim vremenskim intervalima neizlječive i smrtonosne bolesti. Cijena ljudskog života raste-opada, dakle sa samom moći čovjeka. Čovjek nikada nije bio narcisoidniji no što je to danas. Dok bude svrha života užitak u potrošnji rast će i narcisoidnost ljudi.
No, da li je ova činjenica nešto što je »sasvim u redu«. Čini se da sve nije u redu i to ćemo pokušati dokazati. Život-smrt kategorija i vizuelno se doživljava kao s »tankom crvenom linijom« u sredini. Kroz niz epoha ovaj odnos bio je doista evidentan. I život i smrt bili su uvijek podjednako prisutni. Spomenutim razvojem tehničko-tehnološko-naučne civilizacije ova »tanka crvena linija« pomicala se postepeno u korist života, a na račun smrti.
Samim time i »tanka crvena linija« izgubila je svoje prijašnje značenje. Ona je ostala istoznačna samo u kategoriji herojstvo-ludilo. Rizik života u uvjetima skoro potpune sigurnosti u nje. govo trajanje počeo se karakterizirati kao ludilo.
No da se vratimo. Naše je glavno pitanje: Da li je ovaj proces pomaka u korist života normalan tj. biološki i psihološki prihvatljiv ili je on naprosto proces disharmonije osnovnih životnih (smrtnih) kategorija. Pitanje se mora postaviti i drugačije. Da li se čovjek u eri adaptacije (što mu je ujedno i najveći problem) može naviknuti i na sigurnost života ili to naprosto ne može. Odnosno da li se može živjeti bez blizine osnovne odrednice života-smrti.
Na kraju krajeva problem glasi: Da li se sadržaj kategorije život tokom povijesti naprosto mijenja ili se mijenja sadržaj tj. forme pojavljivanja njegovog antipoda — smrti.
Smatram istinitim posljednji dio alternative. Kategorija — život nije podložna povijesnim mijenama. Povijesnim mijenama podložno je samo pojavljivanje uzroka života—smrti.
Život-smrt kategorija ostaje i nadalje ontološkim problemom dok smrt sama postaje gnoseološki problem. Ali ne samo to, smrt postaje problem inspiracija što oduvijek nije bila.
Smrt se, kada je nje bilo u izobilju, prevladavala slavljenjem života. Danas se stavi smrt da bi život sam ostao sebe-smislen Život sam nije dakle životonosan. Ovu dimenziju prepušta on sve više smrti. Problem života postaje tako problemom izazivanja smrti. Problem života kao antipoda smrti došao je tako u krizu. Time je po našem mišljenju, konzekventno izvodu, došlo do krize avanture.
Život želi biti samo-izabran i sebe-izabran tek sebe igrom kao najvećim dometom igre same putem igre sa smrću.
Igru sa smrću pak nazivamo avanturom koja po tome postaje osnovnim problemom života.
Problem igre[2] tek time dobiva svoju pravu i bitnu dimenziju.
Igra sama time nije vrhunac sreće kao vizije budućnosti (ako se hoće i komunizma) ona je time vrhunac života samog koji sebe-hoće-kada-sebe-hoće i koji sebe-neće-kada-sebe-neće.
Valja nam pozabaviti se u ovom kontekstu i onim fenomenom što ga nazivamo potrošačkim društvom a koje je zapravo ishodišni okvir ovog mišljenja.
Uspjeh današnjih društava (namjerno ne govorimo ekonomija) mjeri se sumom dolara po stanovniku. Što je ta suma veća to je i veća sigurnost pripadnika danog društva. Po klasičnoj shemi mišljenja ekonomska sigurnost temelj je i psiho-emocionalne sigurnosti.
No da li je tome tako?
Da li se u tome iscrpljuje temelj čovječnog, i da li je stoga u tome budućnost svekolikog čovječanstva?!
Za sada samo slijedeće: U tome ne vidimo razrješenje temeljnih ljudskih problema. To je rješenje samo za onu budućnost koja je zapravo za mnoge već prestala.
Materijalna i duhovna bogatstva što karakteriziraju putem potrošnje suvremenu civilizaciju doista su život učinila ekonomski sigurnim. Strah za biološkim održanjem, za ekonomskom sigurnošću doista nije tako prisutan kao nekad. U skladu s tim može se reći da je u osnovi svih napora ljudi kroz cjelokupnu povijest klasnih društava ležala težnja za osiguranjem, tj. za sigurnim životom.
Želimo ovdje reći da standardna marksistička interpretacija koja glasi da zadovoljenje jedne potrebe rađa nekoliko novih, nije više dostatna za interpretaciju suvremenih visoko razvijenih društava i društvenih slojeva.
Problem biološkog održanja života za mnoge prestao je da postoji.
A što sada? Da li su, da se upitamo još jednom, time riješeni i ljudski ili, konkretnije rečeno, psihički problemi čovjeka?
Dajemo tu odlučno negativan odgovor. Ljudski problemi tek sada započinju. Započinje, već je zapravo odavno započeo problem psihičkog održanja života. Po mnogim simptomima ovaj problem daleko je teži nego svi u povijesti dosad poznati.[3]
Opasnosti se više ne rješavaju izvan ličnosti. Naprotiv, ličnost je poprište nametnutih i stvaranja novih problema.
Jedno od rješenja psihičkog održanja života jest nova avantura života. Ako to doista jest rješenje onda i neke temeljne postavke suvremene interpretacije čovjeka postaju bezvrijedne.
Težnja za sigurnošću nije dakle stabilna i nepromjenljiva dimenzija ljudske intime, ona je u najmanju ruku podložna epohalnim mijenama. Ljudski psihički fundament ima dakle svoju svojevrsnu dijalektiku. Na djelu počinje biti suprotnost sigurnosti a to je svjesni rizik to je avantura.
Što se događa s ličnošću u potrošačkom društvu? Čini se da je ličnost potrošačkog društva destruirana u svojoj vlastitoj biti. Potrošnja i to svaka ili potrošnja uopće uspavljuje ili pak razara ličnost. Ličnost se između ostalog konstituira na sistematizaciji ne-reda izvanjskog svijeta. Individua od nereda vanjskog svijeta stvara umjetni red, umjetnu interpretaciju svoje životne okoline. Potrošačka društva pak nude red izvana. Nude red-poredak koji svaku individuu čini sigurnom kao potrošača. Potrošač postaje bezlična masa inputa i outputa. Svaki otpor opasan je za proizvodnju i poredak. Sistem namjerno i po svojoj biti razara ličnost, on je ne treba.
Ličnost se tako gubi i iz suvremene književnosti, iz teatra. Suvremeno slikarstvo daje nered boja i elemenata. Destrukcija ličnosti je potpuna.
Destruirana ličnost očitava se i preko gubitka nade. Nada za nju postaje besmislica. Na prvi se pogled čini da je preduvjet svakog avanturizma upravo nada. Tko ne posjeduje nadu čini se ne može biti avanturist. Za onoga tko ne posjeduje nadu svaki novi iskustveno neapsolvirani korak, poduhvat jednak je samoubojstvu.
No, bit problema čini nam se ipak je u drugom, odnosno obrnutom. Upravo gubitak nade kao jedne od temeljnih dimenzija čovjeka a uzrokovan izvana sistemom potrošačkog društva može uzročiti potrebu za svakim rizikom tj. avanturom.
U slučaju gubitka nade narušen je totalitet ličnosti. Avantura je tu novi konstituens psihičkog totaliteta.
Bez obzira kojim se aspektom ličnosti bavimo u okviru potrošačkog sistema, možemo generalno konstatirati da je industrijska civilizacija inaugurirala ideologiju promjene samog ljudskog temelja. Shodno dosadašnjem tekstu stojimo na stanovištu da je ista ideologija lažna i da su promjene ljudskog temelja privid koji treba odlučno odbaciti.
Treba zapravo shvatiti da u temelju svake ideologije do sada leži prije svega koncept ekonomiziranja života sa ciljem njegove biološke sigurnosti.
Što pak, uvjetno rečeno, nosi ideologija hipi-pokreta? Ona nosi ideju upravo napuštanja takvog svijeta ekonomske tj. eg. zistencijalne sigurnosti. Tu se očito radi o dvije pojave. Prva pokazuje nedostatnost, neprimjerenost i stoga napuštanje ideologija u klasičnom smislu riječi.[4]
Druga pojava, koja je zapravo rezultat prve, tendencija je propadanje takvog svijeta. Prestaje, dakle, postojati problem suvremenog svijeta kako se obraniti od protivnika da bi se zaštitila vlastita egzistencija. Prestaje postojati problem tko će prije baciti atomsku bombu. Istok ili Zapad.
Novi problem o kojemu se ovdje želi misliti jeste kako se zaštititi iz sebe samog od sebe samoga. Preduvjet za takvo razrješenje leži očito u odbacivanju sistema mišljenja suvremene zapadne civilizacije, što dakako znači i destrukciju te civilizacije.
Da li postoji izlaz?
Da, on možda postoji. Postoji u takvoj organizaciji života kojoj će se moći istovremeno iscrpljivati upravo svi pojedini aspekti čovjekovog temelja[5] a takve tendencije u potrošačkom, ekonomiziranom svijetu još uvijek ne naziremo.
- ↑ To dakako pretpostavlja situaciju relativno sigurne egzistencije koju već pruža građansko društvo svojim gornjim slojevima. Pobliže smo to naznačili u drugom dijelu teksta.
- ↑ Na momente se naime može zaključiti da igra koju promišlja K. Axelos nije ništa drugo do kompenzacija odnosno bijeg od visoko organiziranog vanjskog svijeta. U tom smislu igra koja u krajnjim konsekvencijama ne bude pretpostavljala i igru subjekta sa samim sobom, može se iskazati kao novi vid otuđenja. Igra se za sada očituje kao igra sa drugim odnosno drugima tj. sa izvanjskim okolnim svijetom.
- ↑ Problemi se pokazuju kroz pad produktivne motivacije u omladine što pripada najbogatijim slojevima društva. Model ponašanja što dovodi do tzv. uspjeha u društvu za ovu generaciju očito je neprihvatljiv. Za razliku od njihovih očeva, za ovu djecu težnja za napredovanjem i socijalnom promocijom, što čini bit građanskog društva, postala je beznačajnom i besmislenom. No drugačiji svijet još se ne nazire. On se još ili možda uopće ne da filozofski artikulirati. Stoga se ova idejna (ideološka) praznina ili kriza utopijskog u čovjeka iscrpljuje u svemu onome što nazivamo bolestima zapadne civilizacije a što prije svega karakterizira bijeg od životnog realiteta pomoću različitih droga i drugih racionalno destimulativnih ponašanja.
- ↑ Ako se može posumnjati u budućnost ideologije u klasičnom smisla riječi može se posumnjati i u mogućnost klasične revolucije. Postavlja se naime pitanje da li je hipi-pokret ili pak avantura (grupna avantura?) revolucija ili to nije. Smatramo da je avantura post-revolucionarna i post-ideologijska tekovina. Prema tome avantura nije niti revolucija niti je posljedica ideologije. Avantura ne sadrži bitne pretpostavke niti jednog niti drugog. Ona naime ne može biti grupna po tome što bi činila grupu koja zajedno ciljno-racionalno misli i prema tome se ponaša. Ona dakle nije a priori grupna time što nije organizirana a nije ni revolucija po tome što nema racionalan cilj. No, po svijetu koji ona negira ne može biti ni kontrarevolucionarna.
- ↑ Pretpostavka istovremenog iscrpljivanja svih aspekata ljudskog temelja jeste neprestano čovjekovo nastajanje. Ovu dimenziju čovječnog suvremeni način proizvodnje ne omogućuje. Isti način proizvodnje i potrošnje inaugurira filozofiju neprestanog nastavljanja i »pozitivnog razvoja« čovjeka. Smatramo ovu »filozofiju» i neistinitom i nemogućom. Avantura ruši ovu filozofiju svojom vlastitom biti. Avantura je izraz težnje za novim nastajanjem čovjeka.
