Praxis:Praxis 1972 1-2:Kultura politike i socijalizam - Žarko Puhovski

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

KULTURA POLITIKE I SOCIJALIZAM (»SOCIJALIZAM I KULTURA«)
Žarko Puhovski
Zagreb

Pitanje o kulturi politike i socijalizmu moguće je, i uz postojanje niza nejasnoća što se stalno nameću, tek pod pretpostavkom stanovitih značenja naslovljenih pojmova i njihove teorijske »utemeljenosti« odnosno praktičke relevantnosti. Niz je nametljivih nejasnoća omogućenih s jedne strane »praktikom« događanja i »teoretičnošću« promišljanja (odnosno njihovim stanjem koje je do postojeće zbrke i dovelo) dan prvenstveno onom »praksom« koja je kulturu politike proglasila zbiljskom u društvu koje je nazvano socijalističkim već i samo zato što je ono tako prozvano i onom »teorijom« koja u krajnjim konsekvencijama, kulturu politike promišlja s obzirom na socijalizam, a socijalizam pak istovremeno s obzirom na kulturu politike. O teorijski mogućem »utemeljenju« i praktičkoj relevantnosti valja još dosta toga reći, polazište je međutim zadobiveno kritičkim pitanjima već spomenutim u povodu nejasnoća koje uokolo bivaju, put je određen željom da se naslovljena sintagma dovede do određenja koje bi se pokazalo jasnim spram upotrebljivosti i logikom ranije poduzimanih poduhvata interesantnih za samu temu. Stanovitost značenja pojmova ne proturječi automatski mogućnosti njihova raznolikog postojanja, radi se zapravo o tomu da je ispunjenje rečene pretpostavke moguće samo ako su značenja pojmova više ili manje jasna, definirana do u konkretne konsekvencije i određena spram mogućih teorijskih implikacija, što se uglavnom ovdje želi barem započeti, da bi se, tek kasnije, omogućilo djelovanje pojmova o kojima se govori, tj. da bi se ishodilo priznanje događanja koje ionako postoji i na razini razgovora što će značiti koliko i kritičko sagledavanje.

Ozbiljnija bi analiza pojma socijalizma zahtijevala niz obim-nih pred-poslova; ovdje se, bez »ulaženja« u opsežnu literaturu, a s obzirom na temu »pod kojom« se izvršilo okupljanje na ovom mjestu, ne ulazi, međutim, u izradu svih spomenutih pred-uvjeta. Uzme li se da socijalizam znači barem koliko i »u novu zajednicu organizirana kriza jedne historijske formacije društva«^[1] nije još, kako je slučaj i kod brojnih drugih definicija istog objekta, mnogo rečeno, ali je omogućeno razumijevanje tog pojma koje upozorava da se radi o zajednici uvjetovanoj historijskom unutarnjom krizom vlastitih historijskih prethodnika (pa je moguće shvaćanje svih deformacija i »deformacija« koje su se pojavljivale pod imenom socijalizma) i, što se čini isto tako značajnim, uzimanje u obzir svih prijeloma, kriza, slučajeva, skretanja i teškoća kojima ono što se uobičajeno naziva socijalizmom nedvoumno obiluje. Pri tomu se ne ispušta iz vida ona uporaba pojma socijalizam koja se zapravo odnosi na duhovni pokret,^[2] ali se ona ovdje ne tematizira, jer nema mogućnosti za sve tek ovlaš spomenute potrebite pred-radnje, a i zato što problemski sklop kulture politike i socijalizma ukazuje na reflekse s obzirom na sasvim konkretne situacije u kojima se upravo termin socijalizam koristi kao signum određenog društvenog uređenja.

Kultura politike, s druge strane, ne čini se naročito sretnom sintagmom; što bi se to naime kod politike imalo gojiti, obrađivati (uzme li se originalno značenje pojma kulture), ili bi se možda trebalo, kako to zahtijeva upotreba druge verzije razumijevanja pojma, poboljšavati, dorađivati, odgajati ili duhovno bogatiti politika koja se, budući u genitivu, i tako našla u pasivnoj poziciji? U izvoru je, međutim, ove postave problema nešto sasvim drugo — težnja da se pokaže upravo realno moguća upotrebljivost takve sintagme, ali i njena intencionalna nakaradnost, pa i bezvrijednost i neuporabivost. Spominjanje kulture politike, a ne, recimo, kulturne politike ili političke kulture, ovdje je, dakako, sasvim svjesno učinjeno; dok kulturna politika upozorava na resorsku razmrvljenost u cilju boljeg djelovanja upravnih rabota,^[3] a politička kultura na dopuštanja i zabrane specifično varijante bon-tona,^[4] kultura politike bi da propita spregu izvornih značenja i eventualnost novog razumijevanja koju je odatle moguće iznaći. Pri tomu se ne misli na puko kalemljenje raznorodnih značenja ili njihovo prisilno poistovećivanje nego prvenstveno na jasnoću osnovnog pojma i njegova odnosa spram tako nečeg kao što je socijalizam. I kulturna politika i politička kultura jesu (pored još mnogog) pretpostavke, ali i otežavajuće okolnosti; raspravljanje kulture politike, bez spomenutog upravnog tretmana i bon-tona (od kojih prvo karakterizira posebice onu varijantu koja se još uvijek najčešće spominje uz ime socijalizma, a drugo, u nešto većoj mjeri, takozvane liberalizirane verzije) ne može se doći dalje od popravljanja, stvarnog naime kultiviranja postojećim tokom već određene po litike. Jedva je, dakako, i potrebno spomenuti neminovnost da se ide dalje od rečenog, ali redoslijedom određenim prvenstveno mogućnostima razmišljanja o temi.

Kultura, bez obzira na etimologijske raspre i moguća različita razumijevanja, uvijek sadrži dvostrukost značenja; iz -radbu nekog procesa, dakle izvršavanje punoće njegova toka, a ne tek ove ili one parcijalne značajke i, shodno tomu, dovođenje ob jekta tog procesa do njegova istinskog obličja (klice do zrelog ploda, nepismenog poletarca do obrazovanog čovjeka, neorganizirane poluljudske horde do »visokoorganiziranog« društva suvremenosti). Kultura politike morala bi stoga »poraditi« na izradbi procesa kojim je politika odlučena (želi li se dovršenje punoće politike), dakle njenog dovođenja do obličja koje bi joj imalo biti »najintimnije« imanentnim. Proces kojim je politika (u bitnim naravno crtama) već uvijek odlučena — a u samorodnost »sfere« politike nije moguće vjerovati čak ni uz pretpostavku nekritičkog preuzimanja njenog samorazumijevanja (jer i tada se sve odigrava u ime još nečeg izvan) — postavljen je upravo nasuprot puta dovođen ja politike do oblikovanja vlastite imanencije, premda shema o kojoj je riječ ne može biti krajnje određena tek s dva »izlaza«, bez tematiziranja onog između. Ono između zato i jest ujedno i medij i objekt izlaganja bez obzira na različitost mogućih određenja, a uz stalno držanje na umu pretpostavljenih »izlaza« i svega što otvarajući se mogu razotkrivati.

Kultura politike bi, uz prethodne naznake, mogla značiti u najmanju ruku pokušaj »da se čitava politička 'sfera' učini prozirnom«,^[5]jer upravo je to na tragu dovođenja do istinskog obličja i izradbe procesa (koji jest po nekom drugom događanju). Ujedno taj bi napor mogao, barem na prvi pogled, biti dovoljno neposredan s obzirom na bilo koju duhovnu i socijalnu situaciju. Pri tomu neposrednost ne znači laku dostiživost već, u prvom redu, mogućnost besposredovnog sagledavanja takvog nužno etapnog cilja. Prozirnost ima pri ovakvoj uporedbi dvostruko određenje, ona je zanimljiva s obzirom na mogućnost razotkrivanja osnovnih značajki mehanizma političke reprodukcije, ali je i u vezi s demistificiranjem spomenutom mehanizmu pripadne političke teorije. Realna provedba takvog razmatranja prozirnosti znači otkrivanje realno postojećih interesa koji su u pozadini političkih zbivanja, dakle procesa koji odlučuju političkom »sferom«, a o njoj nisu ovisni, nisu u njoj situirani izvan nje, niti njenom svijetu istinski podložni. Niz je raznorodnih doktrina odavno već progovorio o interesnosti u pozadini (ili čak »bazi«) čina politike, znatno su međutim rjeđa i uglavnom nedovoljno dorađena djela koja su, shvaćajući interesnu podlogu politike, uzela u razmatranje i konstituiranje obratnog procesa, onog naime koji se ne bi zadovoljavao izricanjem, naricanjem ili zgražanjem nad prljavštinom politike i mrklinom njenih poteza. Konsekvencija »otkrića« interesnosti političkog djelovanja jest interesantnost uspostavljanja takve politike koja bi, otvorena spram interesa koji u praksi bivstvuju, otvoreno izražavala te interese i njihove u političkoj borbi moguće konsekvencije. Na osnovu ovakvog stava dalo bi se, s različitih stajališta, progovoriti o opasnosti u kojoj se našlo samo prvo određenje politike u odnosu na težnju za direktnim izražavanjem interesa, jer politika je, oduvijek uostalom, određena posredovanjem što ga vrši, svojom u-metnošću u proces ozbiljenja zajednice koja je time onemogućena direktno priznati svoje počelo u svijetu rada. Valja dakle pripomenuti o dopustivim određenjima politike.

Najgrublja katalogizacija razumijevanja pojma politike pokazala bi da je moguće svrstavanje nazora o politici u one koji politikom smatraju (posredovano) nastojanje oko ideje zajedništva i one koji politiku određuju s obzirom na fenomen vlasti (odnosno kretanja motiviranog borbom oko nje). Moguća je, doduše, primjedba da je čitava podjela zasnovana u biti na teleologijskom odnosno eshatologijskom pristupu istom kompleksu, da je, zapravo, medij, procesu imanentna svrha, ozbiljenja zajednice vlast bez koje je zajednica neuspostavljiva, odnosno da je cilj korištenja vlasti zajednica koju tim putem tek treba omogućiti. No, dva pristupa pojmu političkog sadrže bitne odrednice ne samo razumijevanja nego i stvaranja politike, različite prve ideje i posljedice koje odatle proizlaze, pogotovu ako se u obzir uzmu određena historijska zbivanja koja, što je indikativno za stanovito ustrojstvo historiografije i historije, govore uglavnom o varijanti u kojoj je vlast neprestance osnovnom kategorijom, a uspostavljanje zajednice prvenstveno ideologijsko štivo. Kritika jednog od ovih pristupa s pozicije drugog, a posebno usko teorijska kritika, znači opravdanje ovakve njihove egzistencije, beskonačno natezanje o dopustivosti ili zabranjenosti ovog ili onog prevrata ili knjige, govora ili bitke. No, razlikovanje tih pogleda na politiku odistinski dolazi u pitanje (pa i čitav »opći« pojam politike koji je po njima dan) tek stavom koji je suprotstavljen prikrivačkoj biti politike, oba se do sada spominjana nazora baziraju na tomu da se govoreći o zajednici koriste sredstva koja joj nisu privrijedna, da se govoreći o sredstvima zadobivanja zajedništva pomišlja (ne samo teorijski) na zajednicu koja od okupljajuće intencije odudara ^[6]Skupa s koncepcijama politike u pitanju je i njeno osnovno izražajno sredstvo, ideologija na kojoj bi se toliko toga htjelo mijenjati shvaćajući da se ne radi o ideologiji samoj, već o proizvodnji interesa koje literarizira, pa se i kritika fenomenologije vlasti tipične za niz historijskih rasprava kao samo takva iskazuje ideologičnom.

Kritika bilo kojeg razumijevanja politike, pa i kultura politike (jer dovođenje objekta do istinskog obličja, izradba procesa, mogući je upravo na način kritike, dakle vještine prosudivanja, ako se radi o bilo kakvom zbivanju koje je misli podložno), odnosno njen prvi »korak« označen pokušajem provociranja prozirnosti politike, mogu i sami biti poduzeti tek u ime nekog interesa koji ih inspirira. No, kultura politike bi, kritički, imala upravo razotkriti ideologijski skrivenu interesnost što je moguće postići samo pod pretpostavkom u čitavoj igri nesudjelujućeg interesa. Interes (intersum, interesse) iskonski znači koliko i sudjelovanje, pa je govor o nesudjelujućem sudjelovanju već odmah besmislen, no »izlaz« je označen poimanjem paradoksa koji je označen tek prividnom igrom riječi kao izraza istinskog prekida protežnosti čitave jedne logike. Ustvrdi li se mogućnost postojanja interesa kojem bi djelomičnim ciljem bila opća protuinteresnost (ili, barem, ogoljenje igre interesa do krajnjih konzekvencija) politike, posljedak nužno postavljenog pitanja o krajnjim ciljevima takvog protiv-s ebe-sama-orijentiranog interesa jest neminovnost izbacivanja samog medija — političkog posredovanja — iz svjetsko-povijesne igre, pri čemu je kultura politike, naravno, tek realno-epohalno-propedeutičkog karaktera, ona prijelazna faza koja se da uvesti u diskusiju prije no što je na »dnevnom redu« istinska kultura zajedništva, najviši doseg dan posebnom obličju kulture u početku njenog bezobličnog, postojanja, naime svuda-prisutnosti, pa, dakako, i utopičnosti (bez-mjesnosti).

Bez obzira na mogućnosti empirijsko-sociologijskog i svakog drugog (i drugačijeg) iznalaženja subjekta koji bi u dosluhu s rečenom intencijom haračio svijetom u kojem je posredovanje iščašeno u bitnu djelatnost nad čovjekom, sve je jasnije da je priznavanje postojanja svakog interesa koji je bio u-kut-otjeran mogućnost puta tragom želje koja se pojavljuje. Ne znači to ravnodušnost spram modusa identificiranja vjerojatno postojećeg subjekta mijena koje mišljenje nužno traži, čak ni razočara nje dosadašnjim »postignućima« s time u vezi, već svijest o mogućnosti da se nabasa na još jedan, daljnji, element ovog teorijskog bavljenja politikom. Iskrenost priznavanja igre interesa nije značajna tek zbog kakve ćudoredne zasade koliko zbog uvjerenja da se bez iskrenosti kao načina govora istine, njenog, dakle, jezika, ne može izići iz oblasti pukog brbljanja koje se određuje (i vrednuje) kvantitetom i kvalitetom zabašurivanja vlastitog izvora. No, istina, pa ni objektivnost nisu dani politici (kakvu je poznamo), znano je već naime da »je ideja samo s pomo ću bitka i, obratno, bitak samo s pomoću ideje ono istinito.«^[7] To pak već više nije prirođeno politici,^[8] njeno je stoga govorenje istine ograničeno na iskrenost kao medij kojim je do samozatajnosti, naime razumijevanja vlastite promašenosti, moguće postići. Iskreno, neposredovano iznošenje onog što se misli, »što na umu to na drumu« (a »drum« je svakako signumom stanovitog razumijevanja saobraćanja) znači idejno inauguriranje drugačijeg oblika komunikacije (»Komunizam se od svih dosadašnjih pokreta razlikuje po tome, što preokreće osnovu svih dosadašnjih proizvodnih odnosa i odnosa saobraćanja, i po prvi put svjesno postupa sa svim stihijnim pretpostavkama kao sa proizvodima dosadašnjih ljudi, lišava ih njihove stihijnosti i podređuje moći ujedinjenih individua.«^[9]). Pri tomu je u pitanju upravo način nadilaženja puko idejnog uspostavljanja ovog obličja novuma, omogućenje obustavljanja stihijnosti (kojoj je i opet politika izrazom). Stihijnost o kojoj je riječ i jest ta što je uvjetovala krizu s obzirom na koju je ovdašnje razumijevanje socijalizma i moglo biti uvedeno, ona koja svojom osnovnošću (stoiheion=ono osnovno, počelo, pratvar) govori o u sebi prisutnoj potrebi za drugačijom, od nje radikalno odvojenom osnovnošću novog.

Odnos je kulture politike i socijalizma dakle nuždan, iako možda ne i samim sobom jasan, njegovo je osnovno određenje u težnji za novim oblikom saobraćanja, za istinskim izražavanjem već kod svakog dogođene misli. Raspor koji postoji u odnosu na neku (ili čak svaku) realnost označuje potrebu djelatnosti za održavanjem tako stečene kritičke pozicije, jer »i izmiješani se napitak razdvaja, ako se ne mijena«.^[10] Konstrukcija koja je ovdje tek ovlaš iznesena pri-državana je misaonim naporom istraživanja unutarnjih značenja već zadane sprege. Praktičko jamstvo tako zamišljenog odnošenja, još uvijek nedvoumno nemogućeg, određeno je povijesno-prevratničkom ulogom stanovitih društvenih događanja; ovdje je, međutim, bilo namjereno tek upozoriti na niz filozofijskih kategorijalnih sveza^[11] koje će, pretpostavljivo, sudjelovati i u novoj igri koja je, možda, još u potrazi za akterima.

1. ↑ Pri čemu kriza (krisis=odvajanje, preokret, ali i sud) i ovdje znači preokret historijske formacije njeno odvajanje od dotadanjih pretpostavka.
2. ↑ Jasno je, da bi konsekventno korištenje Marxovih i Engelsovih termina zahtijevalo upotrebu pojma komunističko društvo na mjestu na kojem se danas ponajčešće nalazi kategorija socijalizam, no zbog naslova jedne sekcije Korčulanske ljetne škole za koju je izlaganje spremno, a i zbog učestalosti ovakvog korištenja pojma socijalizam (koji je izvorno bio mnogo bliži bitnoj oznaci zapravo političkog pokreta) ovdje je dopuštena spomenuta pojmovna nepreciznost.
3. ↑ Usporedi, primjerice, diskusiju M. Nemanjića u »Kulturna politika u samoupravnom društvu«, Gledišta, Beograd, 4/1971., str. 596 i dalje.
4. ↑ Usporedi poseban broj časopisa Politička misao (Zagreb 1/1970.), posebno Z. Tomac, »Politička kultura i društveno-političke organizacije«.
5. ↑ Z. Puhovski, »Kultura i ideologija«, Gledišta, Beograd, 4; 1971., str. 626.
6. ↑ »Demokracija kao stvar po sebi, kao formalna apstrakcija, ne postoji u društvenom životu. Demokracija je uvijek određeni politička pokret koji nose određene društvene snage i klase što se bore za određene ciljeve. Demokratska je država stoga država u kojoj vlast ima demokratski pokret.« (A. Rosenberg, »Demokratie und Sozialismus«, Verlag Allert de Lange, Amsterdam, 1938., str. 337). I ovo, zapravo pukim nazivljem određeno poimanje demokracije indikativno je i za razumijevanja okupljajućih intencija koje uspjehom borbe »prerastaju« u obično preimenovanje.
7. ↑ G. W. F. Hegel, »Enciklopedija filozofijskih znanosti«, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965., str. 94 (§ 70).
8. ↑ Kod politike je »ideja« tek slika njoj ne sasvim srodnog događanja, alegorijski naime jezik, a ne govor smislenosti uma.
9. ↑ K. Marx i F. Engels, »Rani radovi«, Naprijed, Zagreb, 1967., »Njemačka ideologija«, str. 421 (kurziv Ž. P.).
10. ↑ Heraklit, »Svjedočanstva i fragmenti«, Matica Hrvatska, Zagreb, 1951., Fr. 125, str. 53.
11. ↑ Pri tom je, dakako, tek eventualnim događanjem bezinteresne politike moguća djelatnost bilo koje i bilo kakve filozofije politike. Bez i prije toga ona — kako se to i ovdje, barem kao težnja, vidi — nije, jer po osnovnim pretpostavkama (mudrost nije sudjelujuća — interesna — nego tek post festum »djelatna«) ne može biti drugo do u zabranu »idejnosti« zaostalo filozofiranje o politici.