Praxis:Praxis 1972 1-2:Normativističko i materijalističko shvaćanje socijalističke transformacije - Helmut Fleischer
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Helmut Fleischer
Berlin
Opća je premisa slijedećih provedbi da i dalje opstoji povod branjenju materijalističkog načina promatranja u općoj socijalnoj teoriji, njegovog postavljanja kao instancije kritike idealističkih ili, možda bolje, ideo-logijskih načina promatranja; kako tradicionalno obličje historijskog materijalizma, kao i mnoga njegova preoblikovanja, trpi od toga da katkada na problematičan način ističe materijalistički motiv, tako da su na protivnoj strani time isključene samo opsolentne forme idealizma, vrlo aktualni idealizmi ipak opet slobodno ulaze na stražnja vrata; prije svega se, međutim, čini da se do sada nije uspjelo na zaista materijalistički način teorijski integrirati aktivni moment koji prožima čitavo tvorenje historijsko-materijalističke teorije, interes za »ljudsku emancipaciju«.
Ta je problematika zaključena već u izvorima historijsko-materijalističke teorije društva. Točnije rečeno u tomu da postoje dva izvorna stavka koji već kod osnivača teorije nisu skupa eksplicitno-elaborirano posredovani: pravo utemeljenje materijalističkog promatranja društva prolazi kod Marxa kroz fazu u kojoj je on sasvim prostodušno, teorijski ne naročito reflektirano, proklamirao stanovite norme emancipirane čovječnosti i procijenio ih kao mjerilo kritike od toga otuđene društvene zbilje. Pomoću razmišljanja o tomu da teorija u jednom narodu biva samo tako daleko ozbiljena koliko je ozbiljenje njegovih potreba, pa, dakle, nema smisla suprotstavljati svijetu princip koji nije njegov vlastiti, Marx je, međutim, došao do eksplicitno materijalističkog shvaćanja povijesti koje je, svakako, i dalje praktički zaintere sirano za emancipaciju, no svoju zadaću ipak ne vidi u tomu da desiderate te emancipacije proglašuje »idealnima«, nego u tomu da teorijski (znanstveno )obuhvati zbiljsko kretanje koje izrasta iz opstojećih, empirijski danih pretpostavki. Materijalističko je shvaćanje povijesti, prema tomu, teorija općih pretpostavki i načina funkcioniranja ljudskodruštvene životne djelatnosti i prelazi u kritiku političke ekonomije, dakle u teorijsku analizu sadašnjeg građanskog obličja socijalnog procesa.
Imperativi emancipacije — počevši s onim »kategoričkim« imperativom prevladavanja svih odnosa u kojima je čovjek poniženo, porobljeno i napušteno biće — gube svoju neposrednost na tlu konzekventnog materijalističkog promatranja društva.
Slijedi li se misaoni razvitak koji su doživjeli osnivači historijsko-materijalističke teorije utvrdit će se da se akcent sve više udaljavao od proklamacije emancipatornih ciljnih normi, a približavao naglašeno teorijskoj analizi onih spojnica koje opstoje između pretpostavki i diverznih efekata društvenog životnog procesa. Iz toga su, u praktičko prevedeni, nastali hipotetički imperativi praktičkog realizma; praktički je interes, koji se s time povezuje, više interes realne efektivnosti nego humanog digniteta mjera koje se ima uvesti. I kod nasljednika se obličje do kojeg je Marx zaključno doveo svoju teoriju (s Predgovorom kritici političke ekonomije iz 1859.) očuvalo prije svega kao forma mišljenja praktičkog realizma u društvenoj politici — ili barem onog što se u stanovito vrijeme držalo realizmom — a i to u okvirima različitih strategija (od Kautskog i Cunowa do Buharina, Lukcsa i Korscha). Granica je razumijevanja društva koje se kreće u tim teorijskim koordinatama svratila na sebe pozornost kad je na završetku I. svjetskog rata nastupila epoha revolucionarnih mogućnosti: u onom teorijskom kanonu koji je ocrtan u Marxovom Predgovoru nedostaju upravo one kategorije u kojima se misleći izvršuje revolucionarno djelovanje — historijski je materijalizam tako kod nekih svojih branilaca fungirao upravo kao historijski kvijetizam. I u svojoj je kasnijoj konstelaciji ta ista granica iznova svratila na sebe pozornost: u koordinatama su tradicionalnog historijskog materijalizma nedostajali i kriteriji na osnovi kojih bi se imao prosuđivati emancipatorni napredak promijenjene prakse (odnosno, tomu nasuprot zaostajanje i nazadovanje). S umetnutom se krizom one forme prakse koja je bila uobličena pod Staljinovom egidom neotklonljivo postavilo pitanje o praktičkoj sadržajnosti i, posebno, o emancipatornoj kvaliteti. Tijekom humanističke obnove socijalizma (i marksističkog nauka) humano-emancipatorne smisaone sadržajnosti su novom neposrednošću trebale postati mjerom promijenjene prakse. Pritom su materijalistički uvidi ipak prečesto dospijevali izvan vidnog polja teorije; ova se humanistička obnova izvršavala, takoreći, pomalo izvan historijsko-matarijalističke legalnosti.
U toj bih situaciji mogao ponuditi neka razmišljanja o aktualnoj razvojnoj perspektivi historijsko-materijalističke socijalne teorije. Čini mi se da »odlučujuća karika u lancu« opstoji u pitanju kako se može izvršiti teorijska integracija oba ova »izvora«, aktivno-emancipatornog i više kognitivno-receptivnog stava koji analizira uvjete. Pitanje se da dalje ovako razjasniti:
Kako mora biti postavljen historijski materijalizam da može ujedno primiti i motiviranost »ljudske emancipacije«? — I: kako mora biti teorijski artikulirana motiviranost emancipacije da bude primjerena uvidima materijalističkog promatranja društva?
Najvažnije je područje primjene, ukoliko bi se materijalistička teorija društva uopće, a posebno materijalistička integra. cija programatsko-normativnih sadržajnosti, imale pokazati valjanima, danas svakako historijski fenomen socijalističkog pokreta, posebice u fazi nakon njegovog političkog osvajanja vlasti. Upravo to mi se područje primjene čini do danas najmanje historijsko-materijalistički zaključenim. U svojim ću provedbama, međutim, ukratko dodirnuti samo neka pitanja koja se postavljaju u tom području primjene i moći ih uzeti u obzir u poglavito meta-teorijski sadržano razmišljanje. (Sadržajno to dalje izvesti, bitnim je dijelom moga daljnjeg radnog programa).
Kakvog specifičnog smisla može danas imati usvajanje »materijalističkog« stajališta u stvarima društva nasuprot jednog drugog — idealističkog ili spiritualističkog?
Kritika te forme materijalizma nazora-vanjskog-svijeta ujedno je pledoaje za poziciju koju bih (kao i neke bliže i dalje suputnike) mogao označiti kao poziciju praktičkog materijalizma. Idejno-povijesno izlazište tvori prva Marxova teza o Feuerbachu svojim pozivom da se zbilja ne obuhvati samo kao objekt nazora, nego kao »osjetilna praksa« (dakle i »subjektivno«). To bi značilo, formulirano do opće metodologijske direktive, teorijski prikazati sve odnose o kojima se historijskomaterijalističkoj, teoriji radi —između društvenog bitka i svijesti, proizvodnih snaga i proizvodnih odnošenja i dr. — kao nastojanje djelatne sveze u djelatnim pojmovima (u pragmatologijskim kategorijama), — ili sve kao takve da uvijek ostaju transparenti u odnosu na takve pojmove i da su u njih prevedivi. Odatle i dodatno ime »praktički«. U kojima se onda koordinatama taj način promatranja afirmira kao »materijalizam«?
Okret ka materijalizmu nije kod Marxa imao smisao, ostajući na apstraktnoj razini suprotstavljanja materije i svijesti (duha), samo obrnuti prioritet. Zbilju se ne da pojmiti drukčije nego kao kompoziciju materijalnih i idealnih »faktora«. »Frazama o svijesti« nije suprotstavljena apstrakcija »materije« (pa bilo to i materijalno u svojem društvenom načinu pojavljivanja), nego integralni pojam ljudsko-društvenog bitka kao »zbiljskog životnog procesa«, točnije kao životne djelatnosti; to ovdje tvori kategorijalnu konstitucijsku formulu, takoreći kao transcendentalno jedinstvo apercepcije koja je predmetno-praktička apercepcija.
Praktički se materijalizam time kreće — umjesto u apstraktnoj konfrontaciji materije i duha — u dvostrukoj korelaciji subjekta i objekta kao i subjekta i subjekta. Kao praktičke korelacije one nisu primarno korelacije odražavanja, nego korelacije interesa (koji u sebi, kao moment, uključuje reeeptivne akte). Materijalnost opstoji na obje strane korelacije, a opstoji u nedjeljivosti svih karaktera ponašanja bivstvujućeg od njegove tjelesnosti odnosno ljudske tjelesnosti. (To znači povratak od rafiniranog pojma materijalnosti jednostavnom pojmu materijalnosti.)
Konfrontacija je s idealističkim načinima promatranja dvostruka: ona se upravlja, što se tiče bitka praktičkih subjekata, protiv odvajanja ideje od interesa; i ona se upravlja, što se tiče praktičkih odnošenja subjekt-objekt, protiv odvajanja djelatnosti subjekta od uvjeta ozbiljenja na strani objekta. Konfrontacija s materijalizmom nazora-vanjskog-svijeta nastaje zbog toga što ovaj jednostrano ističe prioritet objektne strane, a subjektivno predstavlja kao funkciju objektivnog utoliko što materijalno postavlja na stranu objekta i pušta ga da se odatle »širi« na subjekte, dok se u praktičkom materijalizmu isto toliko radi i o vlastitoj materijalnosti subjekta i zaključenom modusu samostalnosti.
Prije svega se sada ima promatrati kako se orijentacija praktičkog materijalizma pokazuje valjanom na polju filozofijske analize ljudskog podruštvljenja i kako ona može postići teorijsku integraciju praktičkog interesa za emancipaciju.
U praktičko-materijalističkoj teoriji društva pažnja je upravljena na to da se odrede materijalno-proizvodne i socijalno-formativne sile individua i socijalnih grupa, u stanovito vrijeme, u općem grupnom i klasnospecifičnom nivou njihove aktivnosti tematizirati i praktička odnošenja koja ljudi proizvode, proizvedena na toj bazi — promatrati odnošenja subjekt-objekt kao i, posebno, odnošenja subjekt-subjekt — kao interesa odnošenja i koordinacijskom sistemu uvijek historijsko-praktički omogućenih razvoja potreba i zadovoljavanja potreba. Sintetičko jedinstvo tih dimenzija ponašanja mogao bih ukratko nazvati formom prakse koja je specifična za svako društvo. To što je promatranje mate rijalističko ne implicira samo determinacije koje dolaze iz materijalnog — materijalnost ljudskog tijela, njegovu upućenost na materijalne uvjete i materijalno-predmetna posredovanja proizvodne djelatnosti koja odatle izrasta dolično cijeniti; ono također znači empirijsko polažnje od zbiljskih ljudi i njihovih zbiljskih dispozicija za ponašanje. Materijalistički pojmiti zbiljski životni proces ljudi, znači pojmiti djelovanja ljudi iz njihovih uvjeta nastajanja, njihovih zbiljskih motivacija i okolnosti, a ne sub specie bilo kakvih normi trebanja. (U tomu leži, kako će se još kasnije govoriti, važno razmeđivanje normativizma suprotstavljenog socijalnoj teoriji.)
Pri bližem će se određenju onoga što se ovdje zove »formom prakse« društva polaziti prije svega od toga da se proizvodna od nošenja pojme kao nešto što se ne »nadaje nužno« i nekako jednostavno iz materijalnih proizvodnih snaga, kako to glasi osobito u dikciji materijalista svjetonazora, nego mnogo prije kao nešto što ljudi proizvode vlastitom spremnošću na akciju, dakle i u znaku specifičnih interesa. »Ulaženje« se proizvodnih odnošenja ne određuje more geometrico iz materijalnih sredstava za proizvodnju (premda to kod Marxa može katkada tako izaći), nego more practico iz materijalnih proizvodnih snaga individua, pri čemu su sredstva za proizvodnju samo moment zajedno s proizvodnim sposobnostima samih individua. Materijalne su proizvodne snage ujedno i socijalne formativne snage koje se pokazuju pri proizvodnji socijalnih odnošenja (počevši s proizvodnim odnošenjima) ukoliko individue (naravno uvijek u grupnim odnosno klasnim formacijama) na osnovi mjerila tih zbiljskih snaga etabliraju svoje odnošenje spram ostalih kao odnošenje kooperacije, konkurencije, subordinacije (u uvijek određenim kompleksima i odnošenjima mjera) i pri pomicanju nanovo definiraju tu bilancu snaga. To je polje pravih praktičkih pitanja čije su dimenzije odnosi subjekt-subjekt kao odnosi interesa i odnosi moći u kojima odnosi subjekt-objekt, posebno tehnički, ulaze kao moment.
Forma prakse kao određena koordinacija različito kvalificiranih, autonomnih i heteronomnih, međusobno nadređenih i pod ređenih djelatnosti, uvijek uključuje u sebe određenu emancipatornu bilancu, čak odnošenje mjera društvene distribucije autonomnih i heteronomnih djelatnosti.
Time bi ova predistraživanja smisla historijsko-materijalističkog materijalizma smjela biti dovedena do točke na kojoj mogu prijeći na drugi aspekt uvodno postavljenog dvostrukog pitanja: kako se teorijski da artikulirati motiviranost emancipacije tako da bude privrijedna uvidima materijalističkog promatranja društva. Pritom opet idem u aktualno-polemičko zaoštravanje.
Motiv emancipacije — pledoaje protiv ideologijskog normativizma, a za materijalističko razumijevanje ciljnih projekcija.
Kako je već rečeno, čini mi se da emancipatorna tendencija, koja je neupitno svojstvena proletersko-socijalističkom pokretu, nije bila integrirana u marksističkoj teoriji ni kod utemeljivača ni kod epigona. Različiti su historijskopraktički razlozi mogli biti određujući za to što su Marx i Engels skoro odustali od toga da razvijaju i znanstveno-teorijski reflektiraju emancipatornu smisaonu sadržajnost dolične promjene svijeta i što su te sadržajnosti u kasnijoj školskoj verziji historijsko-materijalističke teorije dopale do potiskivanja. Prvo ću govoriti o tomu kako se ta problematika danas predstavlja u sastojinama teorijskih iskaza.
Dvije se tendencije — sa pobočnih linija sagledane — prije svega ističu:
Na jednoj strani, gdje se opća teorija društva odlučujuće oslanja na historijski materijalizam, desiderati i kriteriji »ljudske emancipacije« odsada kao i dosada stoje na istaknutom mjestu teorijskog interesa. Čini se da su oni, mnogo prije, potpuno investirani u sistem posredovanja gdje se uvijek radilo o konkretno-praktičkim, najviše naglašeno tehničko-praktičkim »najbližim zadaćama«. Te zadaće imaju u okviru teorije izrazito normativni status i konkretiziraju se u sistem objektivnih zahtjeva i praktički obvezatnih »principa« koji se na razini djelujućeg aktualizira kao sistem obveza; čak moralnih zapovijesti. Samo, norme nisu baš direktno pričvršćene za određenje sadržaja ljudske emancipacije. I kontrola procesa ozbiljenja sub specie najviših normi ne čini se baš posebno neodložnom; mnogo prije vlada uvjerenje da sve ide svojim osiguranim hodom i treba se samo brinuti o modalitetima provedbe. Tu, takoreći, vrijedi aksiom o faktičkoj snazi normativnog.
A sada o onoj drugoj strani, na kojoj je otvorena kritička revizija praktičke bilance kao i teorijski račun o izgradnji socijalizma. Bilanca tako nije nađena sasvim pozitivnom, a zahtjevi ljudske emancipacije koji su ostali neispunjeni dostižu neodgodivu aktualnost, doduše u različitim načinima izražavanja: kao pravi smisao Marxova nauka, kao neporecivi karakter socijalizma i, najzad, fundamentalno-antropologijski, kao istinsko biće čovjeka kao bića slobodno-stvaralačke prakse, dijalogijske komunikacije i sl. Kako je već primijećeno, tijekom tog humanističkog pokreta obnove ne brine se više posebno mnogo o teorijskom kanonu historijskog materijalizma. »Zbiljski pokret«, čini se, ne daje mjere u ruku, komunizam postaje opet idealom spram kojeg se treba upravljati zbilja.
U kutu gledanja mog trenutnog razmišljanja, koje se upravlja ka historijsko-materijalističkoj teoriji i specijalno ka historijsko-materijalističkom svrstavanju programatskog (emancipatornog )stremljenja cilju, iskrsavaju, dakle, obje pozicije — doktrinarno govoreći — kao normativističko ogrešenje o materijalističku liniju. Imamo doduše jednom posla s apologetskim, a drugi put s protestirajućim normativizmom, no moja je namjera ovdje pokazati barem obrise materijalističkog ispravka.
Normativističkima označujem one forme predstava (ili načine izražavanja) u kojima su ciljna usmjerenja i određenja mjera povijesnih aktivnosti predstavljena u terminima principa, ideala, programatskih ideja — bili oni, dakle, obuhvaćeni kao sadržajna određenja bilo kakvih doktrina (humanizam, marksizam, moral, znanost, razumijevanje demokracije itsl.) ili kao bitna određenja socijalnih sistema (kao, primjerice, implikacije onoga što je zaista »socijalizam«), — a da se pritom ne vodi ra čuna o realno-praktičkim, socijalnim supstratima takovrsnih normativnih sadržajnosti, tj. o zbiljskim ljudima u čijim je zbiljskim (a ne normativno propisanim) pozicijama djelovanja sadržajnost normi uvijek praktički realna; a da se ne ispituje da li je i gdje je ona tako realna.
Normativizam je vrlo široko rasprostranjena forma mišljenja. Njegov se »nematerijalistički« karakter sastoji u tome da odvaja »ideju« od »interesa«, da povijesne procese misli uređene u nekim hipostaziranim »objektivnim zahtjevima«, da doktrine određene kao dobre čini mjerom praktičkih realizacija i u slučaju nepodudarnosti dolazi do toga da čitave socijalne formacije i zemlje ideologijskim terminima klasificirane kao možda »revizionističke«, da socijalne grupe, organizacije i individue promatra kao agente programa, bilo to u afirmativnom ili neispunjeno-zahtijevajućem smislu. U te se okvire pada također i kad se »tvorenje svijesti« tjera kao apartno upošljavanje, kad se jedinstvo teorije i prakse uzdiže do norme — kao da oni nisu ipso facto uvijek jedinstvo (pita se samo: koja teorija s kojom praksom ...) ... I još mnogo toga, tako i model »kritike« »frankfurtske škole« u Adornovoj formulaciji.
A da sada u pojedinostima ne mogu dokumentirati kako se normativistički način promatranja očituje u obje vrsti sadržajnosti, u »katoličkoj« i u »protestantskoj«, pri teorijskom računu o postalom, budućem i teškom i deformiranom socijalizmu, mogao bih, zaključno, u tezama pokušati prikazati neke korekture koje mi, izvedene, prvenstveno izgledaju kao upravljanje rada historijsko-materijalističke teorije.
Prvo se mora — na žalost još uvijek — sagledati jednu vrlo trivijalnu tražbinu kao vrlo aktualnu: da materijalistička analiza kao privređivanje znanstvene empirije ima na trijezan način govoriti o profanim stvarima. Ni svečana samoafirmacija tobože već uspjelog, niti bolna denuncijacija neuspjelog ne predstavljaju formu sudjelovanja i opredjeljenja za stranku koju bi se dalo historijsko-materijalistički legitimirati. Na jednoj strani, gdje apologetski normativizam izrađuje tvorenje teorije došlo bi se do uvida da je »izgradnja socijalizma» daleko udaljena od toga da stupa naprijed potpuno na osnovi puta marksističkog programa, da na svim stupnjevima akcije (a ne manje i na najvišem stupnju kod dirigenata tog historijskog poduzeća!) kombinira sa zbilja profanim interesima ili da njima bude i osujećena. Konkretna će analiza te društvene forme prakse — analiza koja do sada već dugo nije dospjela na teorijsku razinu Marxovog »Kapitala«, dakle nije ni dosegla platformu kritike političke ekonomije budućeg socijalizma — već i svojom empirijskom sadržajnošću eminentno kritički djelovati spram normativističkih mistifikacija. Ipak, sada opet ka drugoj strani na kojoj se izvršuje »protestantska« kritika, gdje bi marksizam mogao iz svoje apologetske disciplinirajuće ideologije opet pronaći »kritičko-revolucionarni« misaoni napor. Kritika koja ne skida samo ideologijski veo, nego i tako razgaljeno želi praktički nadvladati, svoje mjerilo nalazi u desideratima emancipirane čovječnosti koji su ostali prepunjeni. Ovdje je pitanje, svakako vrlo akutno koliko je teorijski-adekvatno moguće pri prilaženju tom povijesnom procesu operirati mjerilima ljudske emancipacije i na koji se način, ako ustreba, ima kritizirati emancipaciono odvratne efekte. Mislim: u svakom slučaju ne u duhu esencijalno-antropologijskog normativizma ili reaktualizacijom potisnutih sadržajnosti Marxova mišljenja. Desiderati emancipacije su mnogo prije izgovoreni u terminima zbiljskih interesa (i interesnih divergencija) subjekata društvene zbilje koje se da identificirati, a ne na način konfrontacije ideje i zbilje. Ideja može postati praktičkom samo u organiziranoj komunikaciji njenih govornika, intelektualaca s nezadovoljenim interesom za višu emancipaciju, i ostalih koji su, zbog srodnih motiva, spremni na kritičko-mijenjajuću aktivnost.
Sasvim na kraju još jedna primjedba koja stavlja u samokritičku zagradu sve što sam ovdje programatski i normativno rekao o perspektivi razvitka historijsko-materijalističke teorije. Zapravo, morao bih, kao konzekvenciju vlastite kritike normativizma, svoje zahtjeve i preporuke, kao i svoju kritiku, drukčije formulirati, ne orijentirane na mjeru bilo kojeg obvezujućeg karaktera teorije, nego u praktičkim terminima, kao izraz interesa kojemu je forma teorije samo moment forme prakse. Zbiljskost se teorije sastoji najprije u praktičko-društvenoj poziciji teoretičara, dakle i u njegovim praktičko-komunikativnim odnosima unutar socijalnog polja kojem pripada. Isto su tako teorije, koje su ovdje predmetom kritičkog razmišljanja, kao i desiderati teorije, koje smatram primjerenom korekturom, idealni korelati praktičkih pozicija, a materijalističkoj teoriji spada i to da sureflektira svoju subjektnu bazu, vlastiti interes teoretičara za određenom formom praktičko-socijalne komunikacije. Svrsta li se na taj način teorija u svojoj praktičkoj svezi, dalje će se pokazati da ni teorija kao takva uopće ne može biti tako neposredno emancipatorna. Govoriti o teoriji u emancipatornoj namjeri smjelo bi biti istinito. Moglo bi zvučati i kao paradoks — ipak nalazim da tako interesantna teorija ne postaje privrijedna svome smislu tako da desiderate više emancipacije proklamira kao norme ili uobličuje u utopijske uzorke i denuncira ono što im je protivno; da se zbiva analitički, a ne denuncijatorski; time, da kao praktičko-materijalistička analiza formi prakse i emancipatornih bilanci pomaže razjasniti po čemu se praktički jest.
Preveo Ž. Puhovski
