Praxis:Praxis 1972 1-2:Radionice budućnosti - Robert Jungk
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Robert Jungk
Berlin - Salzburg
Utopija, kako je poznajemo iz povijesti, bila je do sada stalno postignuće pojedinaca, s kojim su oni htjeli izraziti ili pobuditi želje i nade mnogih.
U tome se ona ni na koji način ne razlikuje od prevelikog mnoštva intelektualnih proizvoda prošlosti.
Sad valja postaviti pitanje, da li ovi uvjeti nastanka jedne pronalazačke djelatnosti, što se prije svega usmjerava na društvene mogućnosti i stanja, nisu protivurječni te su možda bitno doprinijeli tome, da se otpočetka rastvori duboki razdor između individualnog projekta i socijalne zbiljnosti, što je odveo do diskriminirajućeg rascjepa u kreatore i »kreatore« koji traje do danas.
Ova prirođena naročitost utopijskog mišljenja zavodi na to, da se formuliraju autoritarni modeli. Utopist ili od njega inspirirana elita poigrava se sa zbiljnošću i čovjekom koji je ispunjava kao umjetnik sa svojim izmišljenim figurama. Svako vlastito življenje onih koje valja usrećiti osjeća se kao smetnja. Ova antidemokratska crta utopijskog mišljenja pokazuje se kao naročito sumnjiva, kada imamo posla s nastojanjima da se društvena fantazija ne zametne samo heuristički nego programatski Čak u društvima, koja umiju da postupaju demokratski, dozvo ljava se građanima (ili njihovim zastupnicima) suradnja tek u uznapredovalom trenu društvenog procesa inovacije. Njima se dozvoljava da ispolje kritiku, nešto prihvate ili otklone što su drugi — ode li se natrag do izvora to je ponajviše pojedinac— prije izmislili, koncipirali i formulirali. Ovdje počinje već u izvoru neprepoznato ili nepriznato ono dijeljenje između planera i planiranih, subjekata i objekata procesa promjene, stvaralački djelatnih i »pogođenih«, što onda potom nikakvom mjerom kasnijeg demokratskog sudjelovanja ne može zbiljski biti ukinuto.
Neka zbog toga na ovome mjestu bude dozvoljeno skicirati jednu utopiju o utopiji, koja se ima dvjema karakterističnim crtama razlikovati od utopije uobičajene vrste:
1) ona se pomoću participacije zainteresiranih ograđena od najranijeg trena svog nastanka demokratizira, tj. čini predmetom zajedničkog iznalaženja, razvijanja i projiciranja otvorenih institucija
2) ona se nikada neće smatrati završenom, nego jednim otvorenim, svakodobno promjenljivim projektom.
Takve grupe zabavljene iznalaženjem budućnosti mogle b se skupiti u »radionice budućnosti« u koje bi principijelno imao biti pripušten svatko, tko bi želio učestvovati.
To nabacuje pitanje, da li učestvovanje na takvim ranim stadijima društvenog procesa obnavljanja ne bi trebalo biti rezervirano samo za one, koji raspolažu dovoljnim znanjem i sposobnostima.
Već sumnja, što se ovdje ispoljava, pokazuje koliko je danas učestvovanje u društvenim zbivanjima odluke ovisno o određenim kriterijima kvalifikacije. Među njima posjeduje takozvana »poznavanje stvari« naročito visoku mjesnu vrijednost i otpočetka vodi k diskvalificiranju pretežnog mnoštva svih građana.
Zaista je visoki stupanj specijalne informiranosti danas važna pretpostavka za odgovornu odluku, ali valja sumnjati u praksu, što ovome kriteriju dodjeljuje ponajviše gotovo isključivi rang.
Upravo kada se radi o stvaralačkoj djelatnosti znanje je ipak često prije nešto što sputava nego nešto što pomaže. Radovi istraživanja kreativnosti jasno su pokazali, da je maštovit, duhovno fleksibilan, za kombinacije sposoban i djelom naivni Iaik ponajviše jači od stručnjaka u iznalaženju originalnih koncepata. Njegovo neznanje ili djelomično znanje ohrabruje ga da ondjc traži putove gdje ekspert ne vidi nikakve prohodne mogućnosti.
No u radinom, visokospecijaliziranom društvu drugog tisućljeća što ide kraju zapravo je svatko na ponajviše područja, što !eže izvan njegove vlastite sfere zvanja i interesa, neinformiran ili poluinformiran. Mi smo svi nasuprot ostalim specijalistima »naivni«. To se može smatrati nedostatkom i može odvesti k pojačanom nastojanju oko daljnjeg i intenzivnijeg informiranja što je moguće više njih, ali i tada ostaje upitno, da li taj prilaz svih svem znanju (što tvori jedan od temelja demokracije) u razdoblju eksplozije informacija ne mora ostati samo neozbiljiva idealna predodžba.
Ali upravo se to stanje nužde može razumjeti i kao pozitivni faktor. Neznanje iil poluznanje moglo bi se smatrati pretpostavkom kvalifikacije za stvaralačko mišljenje.
Takva misao mora u epohi, koja gradi na znanom i u njemu vidi svoje vrijednosti vodilje, zvučati šokantno. Pa ipak nju treba dalje proslijediti u svezi sa ovdje predloženim demokratiziranjem društveno orijentirane djelatnosti fantazije.
Odavde bi se naime moglo ponovno uspostaviti faktički izgubljeno legitimiranje »suverenog građana«, koji za učestvovanje u društvenom procesu mišljenja ne bi trebao pridonijeti tuđe znanje, nego pokraj vlastitog iskustva, vlastite snove, vlastite želje, vlastitu intuiciju, dakle duhovne sposobnosti što njemu stoje na raspolaganju.
No nije li opasno dozvoliti sugovorenje »Ne-ekspertima« u tako kompleksnoj svjetskoj situaciji, što često izričito zahtijeva »counterintuitive decisions« (Forrester). A nije kreativni kapacitet većine ljudi ili premalo razvijen ili čak zakržljao?
Obratimo se ponajprije opasnostima, što bi provalom » Sanslunettes« u posvećene prostore ekspertokracije mogle biti izazvane. Bez sumnje bi oni dali mnoge poticaje i izrazili želje, što bi bile neispunjive (u najmanju ruku pod vladajućim uvjetima), ali ne bi li takvim mobiliziranjem socijalne fantazije na najširoj bazi bila probuđena snaga što teži s promjeni, koja se u društvu već odavno izgubila? Dade se zamisliti, da bi upravo u ranoj fazi projekata — koji još ne predstavljaju odluke — takvo otvaranje prema masama onih što su od duhovnog stvaralačkog procesa potisnuti i stoga i u odnosu na društveni razvitak postali ravnodušni, bilo ne samo bezopasno nego i čak za kasnije ozbiljenje inovativnih koncepata nužno.
Jer samo pomoću tek tada omogućena konfrontacije između želje i mogućnosti, između sna i ekspertize može u konačno ozbiljno uzetim i učestvujućim neekspertima nastati osjećaj suodgovornosti. S druge strane znalci bi bili prinuđeni vidjeti granice svojih znanja i možda ih pod tim pritiskom revidirati ili proširiti. Istraživanje kreativnosti govori u toj svezi o dvije različite faze procesa iznalaženja, onoj nesputanog slobodnog fantaziranja, što ponajprije se ne priječi nikakvom kritikom i slijedećim stupnjem proTuđivanja onoga, što se pri tome zahtijeva od, upotrebljivog i provedivog.
Na svaki se način sistematsko nastojanje oko oslobađanja stvaralačkih sposobnosti što se slute u svakom čovjeku dosada pretežno koncentriralo na pojedinog čovjeka i njegovu profesionalnu djelatnost. Pitanje kako fantazija čovjeka što preko ranog djetinjstva dalje živi može djelovati na društvo i kako se ono s njom može poslužiti do sada je jedva bilo obrađivano.
Dade se sad upravo s obzirom na one događaje, što su označeni kao »mladenački revolti«, pokazati, da oslobađanje kreativnosti u djetinjstvu bez promjene onih struktura, što u daljnjem životu stoje na putu odjelovljivanju stvaralačkog, vodi frustra cijama, nemiru i naposljetku k ciničkoj rezignaciji. Tko se zalaže za razvoj zakržljalih kreativnih snaga što su zakržljale najčešće već u najranijoj mladosti zbog odgoja usmjerenog na prilagodbu, mora biti načisto s time, da on priziva revolucionare, koji iziskuju kreativno društvo čiji sučlanovi nisu više skloni tome da prebivaju u stanju primanja i slušanja.
Kako mogu radionice budućnosti funkcionirati u današnjim strukturama društva? Pisac bi ovdje sabrao neka iskustva, koja je skupio pri eksperimentima s grupama studenata, mladih radnika i namještenika kao i menadžera između 30 i 45 godina u Beču (1967), Turku-Finska (1968), Zapadnom Berlinu (1969-70) i Elsionore-Danska (1970). Kao teme su uz ostalo bile obrađivane: nove demokratske institucija, nove forme rada, novi odgoj, mogućnosti društva bez prinude na uspjeh nove forme za kongrese.
1) Postavljanje cilja: stalno se polazilo od toga, da u razgovoru zadobiveni koncepti ne trebaju imati programatički karakter, nego ih valja razumjeti kao heurističke instrumente. Na taj način dobiveni uvidi razumiju se kao projekti, koji razmišljanje o društvenim alternativama igrajući proširuju i pronalazački imaju konkretizirati. Ovom vježbom mogu se političkom procesu odlučitanja privesti novi elementi, što ih analiza i prognoza ne mogu pružiti.
2) Izbor tema:
On je imao po mogućnosti (iako i ne isključivo) biti određen nekom situacijom koja učesnike bilo tišti bilo frustrira.
3) Postupak:
Prva se faza sastojala u tome da se svagda skupi što je moguće veći broj kritika o stanju što je predmetom diskusije i tako razvije jedan »negativni .katalog«. Pri tom postupku razjašnjavaju se već ponajviše ovisnosti i veće sveze. Pri tom se izljuštuju i prioriteti.
U drugoj se fazi pokušava desetini kritika sadašnjeg stanja (»jest« stanje) suprotstaviti daleko veći broj željenih stanja (»treba da« stanja). Pri tome su se potvrdile metode »brainstorming«••a. Dakle slobodna igra fantazije uz prethodno zapostavljanje prigovora. Čak i »najluđe ideje« ima da se iznesu i registriraju od vođe protokola na svima vidljivoj ploči. Naročito se daljnje razvijanje takvih spontanih priloga pomoću učesnika pokazalo kao uspješno. Ovdje se učesnik u razgovoru ne doživljava poput onog u debati kao protivnik nego kao pojačavač. Na taj su način nastali najoriginalniji prijedlozi. U trećoj se fazi diskutira o ozbiljenju navedenih prijedloga. Pri tome nastale ideje i koncepte ne treba prorešetati, nego pomoću protuprijedloga i (proširivalačkih prijedloga po mogućnosti poboljšati.
Četvrta se faza sastoji u obrazovanju podgrupa, što se posvećuju svagda daljnjem razvijanju pojedinih do sada samo poput parole skiciranih prijedloga.
Peta faza služi razmjeni rezultata. Svagda po dvije podgrupe zajednički diskutiraju o svojim projektima. Kroz to se svagda oni »izvana« konfrontiraju s rezultatima drugih grupa. Nakon toga može nastupiti još i sjednica »plenuma«, na kojoj se čitaju svi rezultati i o njima se diskutira.
4) Broj i izbor učesnika:
Eksperimentiralo se s ukupnim grupama od ponajviše dvadeset i pet učesnika. Podgrupe su se sastojale najviše od četiri do pet učesnika. Eksperti su se pozivali naročito kao savjetnici u fazama (tri, četiri, pet) posvećenim kritici i mogućnosti ozbiljenja. U odlučujućoj fazi dva (iznalaženje) oni su prije opterećenje.
5) Rezultati:
Učesnike više motivira, ako se rezultati njihova rada pismeno fiksiraju i time učine pristupačnima i onima izvana. Otuda valja već pri početku rada pronaći odgovornog redaktora, koji će poslije provjeriti publikaciju. Imena davalaca ideja ne treba nikada navoditi pojedinačno, nego samo kolektivno. Bilo bi poželjno da različite radionice budućnosti međusobno izmjenjuju svoje protokole.
Preveo B. D.
