Praxis:Praxis 1972 1-2:Spontanost i organizacija - Ivan Kuvačić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ivan Kuvačić
Zagreb
Nije nikakvo pretjerivanje kada kažemo da osjećaj tragičnosti pripada među bitna svojstva ljudske kulture. Taj osjećaj kao povijesna kategorija se i javlja upravo u onom rasponu prelaza iz prirode u kulturu, koji karakterizira čovjekovo nastojanje da se otrgne i oslobodi iz zagrljaja rođenog, svakodnevnog i običnog i usmjeri prema novom, nepoznatom i nesigurnom. To je ono što se misli kad se kaže da je čovjek sazdan na sliku i priliku božju. U njemu tinja božanska, stvaralačka iskra, no on je u isto vrijeme slab, ograničen i prolazan, pa iz toga slijedi tragičnost njegova položaja. Najveći dometi ljudskog stoje u znaku tragične suprotnosti između čovjekove slabosti i ranjivosti i njegove težnje za vječnim i neponovljivim. To je glavna tema vrhunskih dostignuća antičke umjetnosti, po čemu ona služi kao neprolazni uzor, koji slijede Dante, Michelangelo, Cervantes, Shakespeare, Beethoven, Goethe i drugi velikani novijeg vremena. Njihova djela stalno ponovo privlače i nadahnjuju jer sadrže umjetnički oblikovan raspon između ljudskog i sudbinskog, koji svojom tragikom otvara uvid u najdublje i najljepše dimenzije čovjekovog opstanka.
Valja napomenuti da naše vrijeme nije nimalo prijateljski naklonjeno prema poeziji i uopće prema umjetnosti, tako da se artikulacija sudbinskih pitanja sve više pomiče prema filozofiji i prema znanosti. Ta pitanja zbog toga gube svoj nekadanji dramski oblik. Ukoljko znanost sve više potiskuje filozofiju utoliko se tim pitanjima nastoji pridati sve manji značaj. Sve su snaž nija nastojanja da se napredak svede na puku ekspanziju, što se ne shvaća kao sredstvo, već kao cilj, tako da se društvo po svom tipu približava mehaničkoj napravi, čija se svrha iscrpljuje u neprestanom proizvođenju i trošenju energije. Sve se usmjerava na pripremanje tehnoloških skokova, koji nisu praćeni socijalnim i ljudskim progresom. To je zbog toga što tehnički progres nameće neprestano usavršavanje organizacije života, a ta organizacija, ma koliko bila poželjna i neizbježna, sadrži u sebi tendenciju savijanja prema mehaničkom, to jest prema neljudskom. Stoga će se njoj uvijek suprotstavljati iskonski neukrotiva ljudska težnja prema spontanom, neponovljivom i slobodnom. Principi optimalnog funkcioniranja svake velike organizacije neizbježno ugrožavaju spontanost ljudske jedinke. To je jedna od onih istina, koje prosječan čovjek utoliko manje može izbjeći, ukoliko su uvjeti njegovog života tehnički savršeniji.
Stoga je sasvim razumljivo da spomenuta težnja nalazi svoj izraz u zahtjevu za participaciju u upravljanju. Revandikacije ove vrste su sve češće i to naročito u onim zemljama, koje su ostvarile visok stepen tehničkog napretka. One su usmjerene protiv centara uprave i programiranja, koji postupaju s ljudima kao s golim objektima, lišavajući ih inicijative i samoaktivnosti. Zahtjev za centralizacijom donošenja odluka neophodan je preduvjet na putu ostvarenja ljudske slobode. Taj zahtjev nalazimo gotovo u svih velikih mislilaca našeg vremena, koji su zabrinuti za sudbinu čovjeka u industrijskom društvu. On često ima oblik alternative, jer se tvrdi, da moderno društvo može odabrati decentralizaciju u svrhu humane primjene znanosti, ili preostaje put za stvaranje nekoliko militarističkih supersila, koje će razvojem atomskog oružja i totalitarnog režima dovesti čovjeka na rub propasti.
Iz suprotstavljanja toj drugoj tendenciji u razvijenim kapitalističkim zemljama spontano je izrastao čitav pokret. Taj pokret tvore mladi ljudi, većinom studenti, koji vjeruju u ljudske asocijacije, komunalni razvoj, oživljavanje i rekonstrukciju seoskih naselja i u opću decentralizaciju vlasti. Oni polaze od pretpostavke da ljudi koji neposredno obavljaju najrazličitije poslove najbolje znaju kako s njim treba upravljati, a osim toga smatraju da su ti ljudi inventivniji i efikasniji od centralizirane birokracije. Dapače, ako bi se uklonila svaka vlast, oni misle da ne bi nastao kaos, već bi se ispoljila samoregulacija, jer se slobodni ljudi lako sporazumijevaju, biraju prigodne lidere i rado slušaju savjete stručnjaka kada je to potrebno. U borbi protiv vojnoindustrijskog kompleksa, koji sebi potčinjava sve institucije pa i univerzitet i koji svuda uvlači princip profita i racionalne orga nizacije, ovaj pokret razvija stil života u kojem dominira emotivna neposrednost i težnja prema autentičnoj spontanosti i kreativnosti. Oni su protiv fiksiranog programa, jer takav prograrn traži racionalnu hijerarhiju funkcija. Nasuprot organizaciji koja racionalno programira i stavlja ogromnu većinu u položaj pukih izvršilaca, ovdje se naglašava samo djelovanje i to ne kao sredstvo, već kao cilj, koji sam po sebi ispunjava i oplemenjuje Težnja za rehabilitacijom ljudske spontanosti uvjetuje ili prezir prema modernoj industriji i visokom životnom standardu i okretanje prema idiličnosti seoskog života, ili, što pokazuje primjer Provosa, viziju novog Babilona, u kojem će svi pjevati, voliti se i raditi što im se sviđa, dok će sav takozvani nužni rad preuzeti automatske mašine.
Zahtjev za participacijom u upravljanju poduzećima i institucijama predstavlja realniji put borbe za rehabilitaciju ljudske spontanosti i stvaralaštva od ranije spomenutih pokušaja i vizija. On niti se odvraća od moderne industrije prema seoskoj idili, niti prihvaća viziju potpunog izbacivanja čovjeka iz proizvodnog procesa. No i taj zahtjev u dugoročnom planu sadrži utopijsko elemente, jer predviđa postepeno nestajanje funkcionara, koji djeluje u ime organizacije i njegovo zamjenjivanje samoupravljačem, koji u skladu sa svojim društvenim potrebama donosi odluke i snosi odgovornost. U osnovi tog predviđanja stoji uvjerenje da birokratska organizacija može biti zamijenjena slobodnom asocijacijom proizvodača.
Nesumnjivo je da ideja takozvane »participativne demokracjje«, koja je danas vrlo rasprostranjena, može imati razne izvore i motive i može biti korištena na razne načine. Stoga bez obzira na utopijske elemente, tu ideju i njenu realizaciju, treba uvijek razmatrati u konkretnim okolnostima. Jugoslavenski primjer je zanimljiv i privlači pažnju zbog toga, što nije izrastao odozdo, već je bio iniciran od državne uprave i uveden kao društveno uređenje u cijeloj zemlji. U prvim etapama razvoja pažnju nije privlačila samo novost dogadaja, već i uspjesi, dok se u posljednje vrijeme mnogo više govori i piše ne samo o slabostima, već i ozbiljnoj krizi. Ne ulazeći u svestrano razmatranje pitanja, istaći ćemo samo neke momente, koji su vezani uz temu ovog napisa.
Prva stvar je naizgled terminološke naravi. No iza terminologije ovdje se skriva važno suštinsko pitanje. To je ono o čemu je Herbert Marcuse govorio u završnom dijelu svog referata na Korčuli 1968. godine (Praxis 1/2 1969. st. 24). Za njega je samoodređivanje (self-determination) kvalitativna razlika socijalističkog društva. Taj termin se ne opisuje adekvatno kao samoupravljanje (»Selbsverwaltung«, »autogestion«). Ti izrazi u Marcuseovoj in terpretaciji znače samo jedan drukčiji oblik upravljanja; oni ne izražavaju jasno sadržaj i ciljeve upravljanja, a puka promjena u obliku upravljanja još nije kvalitativna razlika. čak ako promjena u upravljanju zamijeni jednu klasu nekom drugom, ili bolje rečeno izvjesnim grupama neke druge klase, to još nije kvalitativna promjena »sve dok nova klasa ovjekovječuje aspiracije i vrijednosti postojećeg društva, sve dok kapitalistički napredak os taje više ili manje skriven uzor napretka.« (kurziv moj). U diskusiji koja se razvila nakon referata (Praxis 3/4 1969. st. 600) Marcuse je izrazio uvjerenje da samoupravljanje može biti jedan stadij, jedan korak u istinski revolucionarnom procesu samo ako i kada novi oblik upravljanja vrše ljudi koji su voljni i sposobni da preusmjere kapitalistički proces proizvodnje prema bitno drukčijem načinu života. To je takav način u kojem ljudi više ne zadovoljavaju represivne, agresivne težnje i potrebe klasnog društva i u kome oni više ne proizvode istu stvar za iste ciljeve. Dakle samoupravljanja nema ako se nije dogodila oslobodilačka promjena u samim grupama koje upravljaju. Inače promjena ne bi prekinula kontinuitet represivne proizvodnje, kontinuitet robne proizvodnje. Ona bi samo »proširila robni oblik i robnu pro izvodnju na jedan drugi nivo upravljanja i odnosa.«
To znači da samoupravljanje, da bi bilo više nego puka promjena u obliku upravljanja, mora se razviti unutar jedne političke radničke klase, koja je već prevladala okove klasnog društva, jer se, — kako kaže Marcuse —, ne možemo nadati čudu da će takva promjena doći u procesu samoupravljanja poslije njegovog uvođenja. Dapače, ako se ne ispuni prethodni uvjet, to jest ako se odgađa razvijanje socijalizma u ime tehničkog progresa ili nečeg drugog, time se svjesno razvija njegova suprotnost, koja će ga prije ili kasnije zagušiti. Prelaz od principa prema radu na princip prema potrebama, određen je prvom fazom, dakle, ne samo stvaranjem tehnološke i materijalne baze, već također i to odlučno načinom na koji se ta baza stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane neposrednih proizvođača inicira razvoj koji razlikuje historiju slobodnog čovjeka od njegove prethistorije (One-dimensional man, Boston 1964, p. 41).
Da naš postojeći društveni sistem ne predstavlja realnu osnovu za kvalitetno novi način života u gornjem smislu i da se ne treba nadati čudu, da će iz sadašnjeg stanja tako nešto proizaći, danas je više nego očito. Budući da na taj sistem mnogi gledaju kao na socijalni eksperiment, koji nasuprot tehnokratskoj teoriji i praksi sve većeg usavršavanja organizacije stavlja akcenat na dobrovoljni i spontani aktivizam ljudi, potrebno je ukratko u svjetlu gornjih primjedbi bar naznačiti neke aspekte njegove stagnacije i krize.
Ono što je za razumijevanje situacije najvažnije, može biti označeno kao suprotnost između društvenih snaga, koje sistem uvode i kontroliraju i radništva kao prirodnog nosioca samoupravnosti. To je suprotnost interesa iz koje su proizašli glavni konflikti i deformacije. Prva istraživanja su odmah ukazala na pravi raskorak između ideoloških projekcija i stvarnog stanja. U poduzećima su se brzo javile moćne neformalne grupe i klike kao ekstenzije birokratskog aparata, koje donose glavne odluke a da pritom ne moraju snositi odgovornost, jer se skrivaju iza legalnosti radničkih savjeta. Nepobitni dokaz njihovog postojanja su mnogobrojni radnički štrajkovi, koji spontano izbijaju mimo samoupravnih struktura. Valja napomenuti da su ove napetosti bile djelomično ublažene slabljenjem moći tajnog policijskog aparata. Međutim napetosti i sukobi su i dalje rasli u uvjetima privredne stagnacije s naglim porastom nezaposlenosti i odlaskom radništva na rad u inozemstvo, što sistem ugrožava u samim njegovim temeljima. Odavde možemo zaključiti da glavni razlog zbog kojeg se kretanje ne odvija u onom pravcu, koji razlikuje historiju slobodnog čovjeka od njegove prethistorije, valja tražiti u toj okolnosti što ono nije bilo stavljeno pod neposrednu kontrolu onih društvenih snaga, kojih položaj i interesi traže takvo kretanje.
To je jasan znak da nije došlo do preusmeravanja razvoja sa svrhom ukidanja najamnog odnosa, već je svestranim aktiviranjem tržišnog mehanizma proširen prostor za njegovo slobodnije djelovanje.Rezultat je bio ubrzano stvaranje srednjih slojeva koji vrše snažan pritisak i preuzimaju inicijativu, nakon čega dolazi do logičkog zaokreta od marksizma prema nacionalizmu.
Marksizam postaje kočnica kretanja, jer je nemoguće opravdati situaciju koja unapređuje jake i lukave pozivanjem na ideologiju siromašnih i ugnjetenih. On odstupa pred nacionalizmom, koji artikulira i brani privatni interes. Zaokret je doista temeljit, a osim toga on se odvija u zemlji sa tako brojnim ekonomskim, kulturnim, etničkim i vjerskim suprotnostima, da nastaje prava ideološka zbrka i pomutnja, koja možda nema presedana u novijoj historiji. Vode se dugotrajne i mučne diskusije o odnosu klasnog i nacionalnog, koje nisu samo značajne kao pokazatelj drastičnog opadanja nivoa teorijske misli, već bi mogle poslužiti kao materijal za proučavanje takozvane socijalne regresije. Što se tiče same ideje samoupravnosti, koja u svojem izvornom značenju nužno sadrži utopijske elemente, ona se jednostavno pokušava svesti na lozinku — budi svoj!, i to u njenoj nacionalističkoj interpretaciji. I, što je značajno, to je jedna od najuspješnijih manipulacija, jer od samoupravnog do samosvojnog i samoživog vrlo je lak prelaz, a u skladu s tim želja za spontanošću i slobodom mora ustupiti mjesto potrebi za institucijama i organizacijama, koje štite ono što smo stekli ili prigrabili.
Na kraju ovog razmatranja nameće se misao o romantičarskim iluzijama onih pojedinaca i grupa, koji svojim poštenjem, otvorenošću i samoprijegorom mogu služiti kao najbolji uzor, no koji u težnji za spontanim i autentičnim naprosto negiraju svaki smisao i potrebu organizacije. Ti stavovi su znak da postoji svijest o odživljenosti postojećeg, no još nije jasno, kako se ono može izmijeniti. Zbog toga se ostaje u sferi anarhične destrukcije, koja nije negativna, kako se to pogrešno misli, već je neophodna kao preduvjet i akt razvoja. Borba protiv onoga što je sada i tu za nešto drugo ima oblik čiste spontanosti. No dokle god borba boravi u toj fazi, u njoj nema odlučne orijentacije na pobjedu. Zajedno s tom orijentacijom javlja se nužnost organizacije kao instrumenta moći, bez čega je pobjeda nemoguća. Zbog toga vlast ima izdiferenciran stav prema revolucionarnim apostolima apsolutne spontanosti: ona ih kontrolira, progoni, zlostavlja, ali im često i dozvoljava da poput preživjelih crvenokožaca vegetiraju u rezervatima, što postaje gotovo tipično za odnos organizacije i spontanosti u moćnim sistemima našeg vremena.
