Praxis:Praxis 1972 1-2:Suvremeni kapitalizam i revolucionarna promjena - V. L. Allen

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.

SUVREMENI KAPITALIZAM I REVOLUCIONARNA PROMJENA
V. L. Allen
Leeds

Proučavanje revolucije u suvremenim kapitalističkim zemljama ovisi u prvom redu o značenju što ga pripisujemo nazivu suvremeni kapitalizam. Često se tvrdi da kapitalističke zemlje nisu iskusile revoluciju, ali to je tako jedino ako se kapitalistički sistem ograniči samo na velike kapitalističke zemlje zapadne Evrope i SAD. Kapitalistički sistem, međutim, obuhvaća više od toga. Svaka velika zemlja u tom sistemu ima svoje satelite. Sateliti, eufemistički nazivani »zemlje u razvoju«, poput velikih zemalja važan su dio kapitalističkog sistema. Sateliti u Aziji, Africi, i Latinskoj Americi imaju obilježja koja su izvorno nekapitalistička. Oni su kulturno nesređeni i puni feudalnih i plemenskih ekonomskih oblika koji su na rubu golog opstanka. Njihova dinamika posljedica je protuslovlja u velikim zemljama. Snage koje pokreću revolucije iste su one koje bi ih mogle ili trebale pokrenuti u velikim zemljama. Nameće se pitanje zašto je u nekim zemljama kapitalističkog sistema došlo do revolucija a u drugima nije. Zašto na Kubi a ne u SAD?

Suvremeni kapitalizam može imati, s obzirom na definiciju klasičnog kapitalizma, razna značenja. Društveni naučni radnici Zapada, ne dajući definiciju, često podrazumijevaju da je ono što je postojalo u zapadnoj Evropi i SAD u XIX stoljeću bio kapitalizam. Bilo je to polarizirano stanje sa oštrom i jasnom po-djelom na klase; u njemu je bilo krajnje bijede i rastrošnosti; ono je bilo obilježeno proizvodnjom u malim serijama i konkurentnim tržištima. Ovo se stanje očito izmijenilo a promjene su poslužile kao osnova za zaključak da je kapitalizam promijenio oblik od vremena Marxa pa bi ga svakako trebalo nazivati drugim imenom. Ovaj zaključak dozvoljava da se kaže da su faktori koji mogu dovesti do revolucionarne promjene bili prisutni u kapitalističkim društvima Marxova vremena no sada više nisu prisutni. Klasna struktura složena je i promjenljiva; krajnja je bijeda otklonjena a materijalne razlike smanjene; proizvodi se u velikim serijama, potpuno birokratizirano, pod nadzorom menedžera; vlade se brinu za blagostanje i raspolažu sredstvima koja su potrebna da se to blagostanje povećava.

Kapitalizam nije skup obilježja ad hoc, već sistem koji se može jasno definirati. To je sistem u kome su sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu i koriste se posredstvom tržišnog mehanizma. Kao posljedica ovih faktora, glavno je obilježje po-djela na vlasnike sredstava za proizvodnju i ne vlasnike koji sredstva za život mogu steći jedino prodajom svoje radne snage. Dok god su ovi prvenstveni faktori i iz njih izvedena obilježja nepromijenjeni, sistem ostaje, bez obzira na ostale promjene, u biti isti. Prema ovom mjerilu zemlje zapadne Evrope i SAD još uvijek su kapitalističke zemlje u kojima prevladava protivurječnost između odnosa društva prema sredstvima za proizvodnju i proizvodnih snaga. Ovo se stanje može preinačiti jedino promjenom u odnosima društva prema sredstvima proizvodnje; drugim riječima ukidanjem privatnog vlasništva.

U biti je, dakle, stanje u kapitalističkim zemljama isto kakvo je bilo u Marxovo vrijeme. Da su se dogodile kvalitativne promjene, to više ne bi bile kapitalističke zemlje; došlo bi do revolucija i ovakvih rasprava ne bi bilo. No dakako, ove su zemlje pod stalnim pritiskom protivrječnosti pretrpjele neke promjene. Glavna protivurječnost uzrokovala je niz kriza koje su u prvom času dovele do porasta monopola a kasnije do povećanog upletanja države u obranu kapitalističkog sistema. Zatajivanje tržišnog mehanizma, izvrgnutog kriznim napetostima, prisililo je mnoge države da ga podupru zakonodavstvom. Najizrazitiji primjer u Britaniji je donošenje Zakona o odnosima u industriji (Industrial Relations Act). Promjene u svim glavnim kapitalističkim zemljama dovele su te zemlje do stupnja kapitalizma u kojem se javljaju korporativne države. To vodi fašizmu i predigra je konačnoj krizi.

S ovim u vezi valja naglasiti da ni kapitalizam niti neokolonijalizam l ili fašizam ne mogu spriječiti konačnu promjenu kapitalističkih zemalja. Poricanje ovoga i podrazumijevanje kvalitete stalnosti i nepromjenljivosti kapitalizma je dogmatičan, neznanstven pristup društvenom ponašanju. Osnovni znanstveni oprez nalaže da se prihvati mogućnost kvalitativnih promjena kao rezultat stalnih kvantitativnih promjena. Tvrdnje pak, o neizbježnosti revolucionarne promjene moraju se razmatrati u svjetlu stečenih iskustava. Do sada nije bilo revolucija u glavnim kapitalističkim zemljama. Teorija koje predviđa njihovu neizbježnost možda je u izvjesnom smislu pogrešna. U svakom slučaju potrebno je pažljivije ispitati analitičke pristupe revolucionarnoj promjeni.

U glavnim kapitalističkim zemljama osnovni je obrazac za razumijevanje revolucionarne promjene analiza sistema. Društveni naučenjaci primjenjuju razne modele unutar tog obrasca, no svi su složni u primjeni empirizma. To znači da se svako stanje istražuje zbog svojih vlastitih posebnih kvaliteta. Objašnjenja koja slijede takav postupak su partikularistička. Nema značaja mogućnost da razna stanja pokazuju razna obilježja ili da se mogu pojaviti nova obilježja. Ovdje je važna definicija stanja. U okviru sistemske analize opravdano je izdvajanje bilo kojeg dijela društvene djelatnosti u cilju ispitivanja. Istraživaču ostaje da odluči što je sistem, budući da ne postoje nikakve smjernice a priori. To znači da je moguće gledati na studentski protest na pr., kao pojavu sa izvorom na pojedinim sveučilištima. Sveučilište ili čak odjel sveučilišta u kojem se ta pojava zbiva može se definirati kao sistem. Za empiričara ne postoji logička potreba za razmatranjem strukture visokog školstva ili društvenog konteksta visokog školstva kao mogućih uzročnika. Iz toga slijedi da empiričari mogu ne razaznati revolucionarne promjene jer se svaki pokret koji teži društvenoj promjeni može tako izdvojiti i svesti na svoje uzročnike i implikacije da njegov opći značaj ostaje neprepoznat. Empiričari su složni kada se radi o pitanju što čini revolucionarnu promjenu, o mehanizmu promjena, o poticajima i sredstvima. Empirizam može prihvatiti bilo koji broj različitih uzroka.

Studentski protesti, crnački nemiri i pobune mogu se pripisati neodgovornom vodstvu, nepotpunim komunikacijama, lošim uvjetima života i rada, psihološkoj napetosti ili kakvim bilo drugim faktorima. Među empiričarima također nema neslaganja kada se radi o vremenskom određenju revolucionarne promjene. Oni ne mogu predvidjeti takvu promjenu jer je sistemska analiza statična i prema tome ne dozvoljava mogućnost kvalitativnih promjena. Empiričari su po svojoj biti zauzeti razaznavanjem, razvrstavanjem i opisivanjem revolucija nakon što su se one već odigrale. Njihove analize podržavaju status quo i heuristički su bez značenja.

Drugi mogući konceptualni pristup je marksizam, što znači dijalektički materijalizam. On se temelji na dinamičkoj predodžbi stvarnosti i prema tome može prikazati revolucionarnu promjenu u svim njenim stupnjevima. Omogućujući da se utvrde nužni i dovoljni uvjeti, marksizam otvara pitanja koja se odnose na identitet uvjeta, njihove međusobne odnose, mehanizam promjena i njeno vremensko određenje. Nasuprot sistemskoj analizi, dijalektički materijalizam ustanovljava i redoslijed važnosti uzročnih faktora i način njihovog djelovanja. Ovaj obrazac valja primijeniti na stvarna stanja, a identitet faktora može se utvrditi empiričkim istraživanjem. Ovdje je mnogo uži djelokrug intuicije, nagađanja i proizvoljnih ocjena, nego kod sistemske analize. Jednom utvrđeni nužni uvjeti promjene primjenjuju se u analizi društva. Sve što preostaje jest utvrđivanje dovoljnih uvjeta.

Dijalektički materijalizam omogućuje da se identificiraju glavne crte procesa revolucionarne promjene. Prvi je to učinio Karl Marx a razradio je Lenjin. Marx je utvrdio da je izvor promjene protivurječnost između proizvodnih snaga i društvenih odnosa prema sredstvima proizvodnje. Temeljni odnos u kapitalističkom društvu između kupaca i prodavača radne snage bio bi odnos kroz koji bi se potvrđivala protivurječnost pogoršavanjem uvjeta života onih koji prodaju radnu snagu, ne-vlasnika sredstava za proizvodnju. Sačinjavajući klasu po sebi oni bi ovom suprotnošću bili preoblikovani u klasu za sebe. Do ovog preoblikovanja došlo bi širenjem klasne svijesti. Potpuno svjesna svog objektivnog ekonomskog položaja, klasa namještenih bi se pobunila i postigla da država bude vlasnik sredstava za proizvodnju te bi tako razorila temeljni odnos koji je obilježje kapitalističkog društva. Klasa namještenika koja se obično naziva radničkom klasom, je sredstvo kojim se ostvaruje promjena.

Primjenom ovog obrasca na stvarna stanja pojavila su se pi tanja o vremenskom određenju revolucionarne promjene, ulozi radničke klase i uvjetima koji bi pospješili revolucionarnu akciju. Pitanja se nameću u prvom trenutku zbog nestrpljivog očekivanja promjene koje je izokrenulo povijesnu perspektivu analitičara. Kvalitativna preobrazba pred-kapitalističkih društava može se analizirati bez strasti, uzevši u obzir vrijeme kao dimenziju uglavnom u svrhu uspoređivanja. No, stupanj promjene u suvremenom društvu ne može se promatrati na isti način. Analitičaru suvremenog kapitalističkog društva teško je steći povijesni pregled promjene. On neprekidno traži znakove i sklon je identifikaciji elemenata čiji je značaj kratkog dosega, no koji nemaju nikakvog značaja sa šireg gledišta. Čim je više analitičar naklonjen promjeni kapitalističkog sistema to će prije upasti u teoretske improvizacije i dozvoliti da se njegova perspektiva izokrene.

Tri su faktora u suvremenoj stvarnosti navela neke analitičare da modificiraju ortodoksno marksističko objašnjenje revolucionarne promjene. Prvi je, očito, inertna priroda radničke klase; drugi je jačanje studentskih protestnih pokreta dok je treći promjena u sastavu radničke klase. Dva su tipa dokaza revolucionarne inercije radničke klase. Postoji čisto empirički dokaz da do sada nije bilo uspješne revolucije koja bi uključivala izgrađenu radničku klasu. S druge strane, nijedno od glavnih kapitalističkih društava nije još pretrpjelo revolucionarne promjene dok su to iskusili sateliti sa relativno malom, migrirajućom radnom snagom. Štoviše, unutar izgrađenih radničkih klasa ne javljaju se izraziti pokazatelji revolucionarnih nastojanja. Drugi se tip dokaza sastoji u objašnjenju odsutnosti revolucionarnih nastojanja. Pri tom to objašnjenje nije razmatrano jednostavno kao razlog zbog kojeg se izgrađene radničke klase nisu bunile nego zašto se nikada neće moći pobuniti. Zapaža se utjecaj procesa socijalizacije na radničku klasu koji je navodi na prihvaćanje sadržaja kapitalizma i rad unutar kapitalističkog okvira. U svakom slučaju, radnička klasa je procesom birokratizacije zaustavljena u akciji. Razni analitičari daju prednost jednom ili drugom od ovih procesa. Herbert Marcuse, na pr., vidi u socijalizaciji glavnu zapreku revolucionarnom djelovanju radničke klase. Njegova knjiga Čovjek jedne dimenzije potanko tumači tok ovog procesa. »Tvorci politike i njihovi snabdjevači masovnim obavještavanjem sustavno podržavaju jednodimenzionalnu misao. Njihov je svijet rasuđivanja pun hipoteza koje same sebe ozakonjuju a koje neprestano i monopolistički ponavljane postaju hipnotičke definicije ili zapovjedi.«^[1] Ovo rasuđivanje potvrđuje postojeće; ono služi kao opravdanje status quo a i napada suprotne ideje kao nepoćudne i rušilačke. Silu, koja je ograničila kritičku misao pa, prema tome, i akciju, Marcuse je smatrao kočnicom razrješenja protuslovlja. »Protuslovlja«, dodao je, »ne eksplodiraju sama od sebe.«^[2]

On se razočarao dijalektičkom teorijom. Izjavio je da »dijalektička teorija nije oborena, no ona ne može ponuditi lijek ... Ona definira povijesne mogućnosti, čak i nužnosti, no njihovo ostvarenje može se postići samo praksom koja odgovara teoriji, a trenutno praksa ne daje takav odgovor.«^[3]

Herbert Marcuse spoznao je da je praksa onemogućena birokratizacijom organizacija radničke klase i socijalizacijom. To isto smatra i Ernest Mandel s naglaskom na moći birokratizacije. On je rekao da su »tradicionalne organizacije radničkog pokreta duboko birokratizirane i već odavno uključene u buržoasko društvo ...«^[4] On ih odbacuje kao moguće nosioce promjene. Radnička klasa može, vjeruje Mandel, sudjelovati u revolucionarnim borbama pokrenuvši se dobrovoljno, stvarajući svoje vlastito vodstvo i odbore, no samo onda ako podigne »mnogostruke prepreke prodoru građanske ideologije u radničku klasu.«^[5] Ne podignu li se ove prepreke, Mandel poput Marcusea smatra da se ne treba nadati dijalektičkim procesima.

I Marcuse i Mandel su shvatili da revolucionarne promjene mora provesti radnička klasa, no smatrali su da je ta klasa nesposobna da potakne promjene. Da bi vratili optimizam i zadovoljili svoju naklonost revolucionarnoj promjeni, oni su morali potražiti katalizatore ili detonatore izvan radničke klase. Studentski protestni pokreti dali su odgovor. Ernest Mandel napisao je da studenti »mogu i ... moraju odigrati moćnu ulogu kao detonatori. Odigravši takvu ulogu u radničkoj klasi prije svega posredstvom mladih radnika oni mogu osloboditi unutar same radničke klase ogromne snage za napad na kapitalističko društvo i građansku državu.«^[6] Ovu teoriju detonatora i eksploziva prihvaća i Marcuse koji je postao velikim apostolom studentskog protesta.

Modifikacije što su ih Marcuse i Mandel unijeli u ortodoksno marksističko tumačenje revolucionarne promjene duboke su i praktično znače odbacivanje njegove dijalektičke baze. Promatrati nešto dijalektički znači smatrati to nečim što se razvija, što je nepotpuno i nalazi se u procesu promjene. To uključuje shvaćanje da do promjene dolazi zbog protuslovlja između povezanih odrednica ponašanja u svim i svakoj sferi društvene djelatnosti te da svako protuslovlje u procesu svog razrješavanja stvara posljedice koje ukazuju daljnja protuslovlja. Promjena je prema tome neprekidna i neumoljiva. Stanovište koje kaže da se sve može izuzeti od pritiska protuslovlja, da sve može postojati a da ne bude faktorom u protuslovlju niti da ga sadrži samo u sebi, nije u skladu sa dijalektičkom teorijom. Prema dijalektičkom materijalizmu ne može biti razlike između detonatora i eksploziva. Analiza koja uočava takvu razliku podrazumijeva da je eksploziv statičan dok god se ne detonira; drugim riječima da je eksploziv izoliran od svih pritisaka osim onih koji imaju svojstva detonacije. Ta analiza ne govori o identitetu detonatora koji je prepušten spekulaciji ili iskustvu. Analitičaru ostaje da zaključi ima li protest svojstva detonatora ili nema. Prošireno je gledište da su tokom događaja u Francuskoj u svibnju i lipnju 1968. g. studentski protesti djelovali kao katalizator na širi protestni pokret. Mnogo manje pristalica ima gledište da studentski protesti imaju općenito svojstvo katalizatora, jer, iako studenti protestiraju kao na pr. u SAD, Japanu i Saveznoj Republici Njemačkoj, ipak nema općenito prihvaćene uzročne veze između njihova djelovanja i pokreta radničke klase. Analitičaru se, dakle, otvara mogućnost da ustvrdi da ovaj ili onaj studentski pokret može djelovati kao katalizator ili da tu ulogu mogu odigrati protesti crnaca u SAD ili bilo koje druge otuđene manjine. Ta je modifikacija čisti empirizam. Pretpostavka da radnička klasa ne može detonirati sama, bez obzira na sociološku erudiciju njenog objašnjenja, nespojiva je s marksizmom već je u skladu sa primjenom sistemske analize. Tako su modifikacije Herberta Marcusea preobrazile marksističko tumačenje u empiričko.

Nije, međutim, dovoljno jednostavno predbaciti Marcuseu empirizam. Predodžba o inertnosti radničke klase ili o radničkoj klasi koja je obuzdana pritiscima socijalizacije, suprotna je iskustvu. Može se tek reći da radničke klase u glavnim kapitalističkim zemljama nisu još stekle svijest o svojoj klasnoj pripadnosti, o sačinjavanju zasebne klase i da konačni korak ka klasnoj svijesti nije učinjen. No čak je i ovo nepouzdano kao objašnjenje činjenice da radničke klase glavnih kapitalističkih zemalja nisu pokretale revolucije. Radničke klase ne čine revolucije; one čine sastavni dio revolucionarnih stanja ali ne sačinjavaju cjelokupno stanje. One ne pokreću revolucije već djeluju izazvane složenim skupom uzroka. Izgledaju li inertno, to je zato jer suprotnosti, primarne, sekundarne i unutrašnje, nisu još unijele u njihov cjelokupni sistem toliki razdor da bi revolucionarna akcija bila neizbježna. Suočeni s ovakvim razdorom koji uključuje raslojavanje vladajuće klase, neprijateljstvo od strane vojske i policije, pritisci socijalizacije su beznačajni jer postaju nespojivi sa stvarnošću koja se ne može zanemariti. Parsonsovska je funkcionalizacija vjerovanje da se nametnutim podučavanjem neprestanim isticanjem glavnih sadržaja kapitalističkog sistema može određivati ponašanje koje se ne bi obaziralo na stvarnost postojećeg stanja. U svakom slučaju, to se ne događa. Bitno je da iako se revolucionarno stanje može dostići način njegovog raspleta nije preodređen i ovisi o političkom usmjerenju radničke klase i načinu razvijanja svijesti tokom revolucije. Pojavljivanje široko zasnovane klasne svijesti nema izgleda da doprinose razvoju ako samo stanje krize to ne iziskuje. Radnička klasa može gotovo preko noći postati svjesna potrebe za korjenitom promjenom političkog sistema u koliko je kriza vrlo oštra i ostvaren preduvjet postojanja organizacije koja će dati političko usmjerenje. Da bi se shvatio tok revolucionarne promjene, važno je, dakle, ispitati dinamiku cijelog sistema a ne usredotočiti se samo na radničku klasu.

Sve ovo do sada, nije rečeno s namjerom da se umanji ili potcijeni uloga radničke klase u revolucionarnoj promjeni. Ona igra glavnu ulogu. Glavno protuslovlje kapitalističkog društva ukazuje se prvenstveno u samoj proizvodnji. Protuslovlje je u ekonomskim snagama, no one djeluju posredstvom ljudi ovisno o njihovom klasnom položaju. Radnička klasa je klasa koja traži promjenu, ne zbog političke odluke ili po volji, već radi prirode glavnog protuslovlja. Po definiciji, radnička klasa mora biti nosilac revolucionarne promjene. Valja, dakle, razmotriti sastav radničke klase u traženju pokazatelja njene reakcije. Neki su autori, osobito Serge Mallet i Norman Birnbaum, ovome posvetili posebnu pažnju. Birnbaum, na pr., smatra da se mogu pojaviti »noviji oblici sukoba klasa« i da s time u vezi može biti pojava i razvoj »nove srednje klase ili tehničke inteligencije«.^[7] Birnbaum kaže: »Sve veća složenost proizvodnog postupka, čvrsta uzidanost države u društvu i razvoj velikih sistema administracije distribucije i usluga doveli su do porasta nove radne snage obilježene obrazovnim kvalifikacijama, organiziranjem u birokratsku hijerarhiju i nestalnim političkim sklonostima. ..«. Na sličan način pisao je Serge Mallet o »novoj radničkoj klasi.«^[8]

Postojanje promjene u sastavu radne snage ne može se poreći. Statistički se može dokazati da postotak radnika neposrednih proizvođača opada u korist uposlenih u administraciji i tehničkim službama. Ove su promjene zajedničke svim glavnim kapitalističkim zemljama. Pa ipak, nije dijalektički razmatrati ove promjene kao novu pojavu i govoriti, prema tome, o »novoj radničkoj klasi«.

Radna snaga u kapitalističkim zemljama uvijek je mijenjala sastav. Opadanje poljoprivrede, apsolutno i u odnosu na manufakturu, imalo je snažan utjecaj na prirodu industrijske radne snage. Ono je proizvelo radnu snagu koja je bila istovremeno okupljena u tvornicama i urbanizirana. Da li je to imalo manji značaj od kasnijeg razvoja industrije usluga? Djelovanje mehanizma slobodnog tržišta neprekidno mijenja radnu snagu kako bi je prilagodilo promjenljivim potrebama tog tržišta. Proizvodne snage mijenjaju odnos rada i kapitala u korist kapitala i stvorile su stalnu težnju ka mehanizaciji. Tim procesom odbacuju se stara umjeća i stvaraju nova. Birnbauma i Malleta zanima pojava tehničara i administratora koji, po Birnbaumovim riječima, »isključeni iz nadzora administracije nemaju sposobnosti bez kojih bi administracija (u širem smislu) bila neostvariva...«. No, ovaj se proces na očigled odvijao, promjenljivom brzinom, od početka stoljeća. U svakom slučaju, zar je on značajniji od industrijalizacije zanatskog rada u razdoblju od 1850. do 1900. g.? U tom su procesu školovani prvaci radne snage nadomješteni manje stručnim osobama niže naobrazbe. Neprestana borba za tržišta povećala je stupanj monopolizma. Time je istaknut porast administracije i nastojanje da se usredotoči na prodaju umjesto na proizvodnju. Pojava administratora i onih koji plasiraju robu nije nova niti je njihova organizacija nova u birokratskoj hijerarhiji. Nije li Max Weber pokazao veliko zanimanje za ovu istu pojavu još prije prvog svjetskog rata?

Radna snaga stalno mijenja svoj sastav pa je prema tome u svakom trenutku uvijek nova. Postavlja se pitanje da li sadašnji njen sastav ima išta više utjecaja na sukob klasa nego prijašnji sastavi. Ovdje treba imati na umu da je sukob koji nas zanima strukturalna a ne superstrukturalna pojava. On je posljedica odnosa društva prema sredstvima za proizvodnju. Superstrukturalne pojave mogu povratno djelovati na sukob, no ne mogu izmijeniti njegova svojstva: ne mogu neprekidno mijenjati snagu sukoba ili postići njegovo nestajanje. Poznato nam je da će ljudi istog objektivnog ekonomskog položaja nastojati zajednički reagirati na slične pritiske. Svi su namještenici u istom objektivnom ekonomskom položaju i oni će, bez obzira na svoje društveno zaleđe, obrazovne standarde, visine dohotka, stručnost i položaj, reagirati stvaranjem sindikata i uključivanjem u oblike industrijskog djelovanja. Ova su reagiranja dijelom od ređena profesionalnom, industrijskom ili grupnom sviješću. Ništa ne ukazuje na to da neki određeni sastav radne snage priječi pojavu opće klasne svijesti kada pritisak objektivnog ekonomskog položaja postane dovoljno jak. Konačno, valja zapamtiti da odsutnost revolucionarnih nakana kod radničkih klasa glavnih kapitalističkih zemalja nije niti nova ni svojstvena njihovom • sadašnjem sastavu. Povrh toga, sporost u razvoju klasne svijesti bila je zapažena već i prije pojave metode socijalizacije kao i danas.

Analiza revolucionarne promjene ne smije se provoditi ad hoc, intuitivno. Nema sumnje, da su prividna inertnost radničke klase, dizanje protestnih pokreta izvan radničke klase i izmijenjen sastav radničke klase značajni faktori za razumijevanje svijesti radničke klase. Mogu se dodati i neki drugi važni faktori kao na pr. odnos industrijskog i političkog djelovanja, uloga sindikata i značaj nestrukturiranog pokreta radničkih povjerenika. Doista, mnoge bi se stvari u kapitalizmu kao cjelini mogle izdvojiti kao značajne za razumijevanje revolucionarne promjene.

Dijalektički materijalizam pruža analitičaru niz logičkih dosIjednih metodičkih sredstava. On naglašava ejelokupnost stanja pa analitičar mora krenuti od cijeloga prema dijelovima. To znači da bi analiza trebala početi od glavnog protuslovlja, preko svake od ekonomskih klasa kapitalizma, koje rađa odnos društva prema sredstvima proizvodnje u kapitalizmu, do točke u kojoj svijest pokreće političko ponašanje. Uzroci tog ponašanja leže u cjelini a ne u njenim dijelovima pa tako svaki faktor koji se ispituje treba da bude sagledan u povezanosti sa svojom okolinom. Ništa se ne može odvojiti i učiniti neovisnim o vanjskim uzročnicima.

Drugo, ovaj pristup pretpostavlja da svaka društvena pojava sadrži mehanizam za svoje vlastito preoblikovanje. Ništa nije nepromjenljivo, statično ili inertno. Radnička klasa i kapitalističke klase su dinamične pojave promjenljivih oblika i odnosa. One su izvrgnute pritiscima protuslovlja koja neizbježno preobražavaju njihove odnose, mijenjajući time odnose društva prema sredstvima proizvodnje. Njihova su protuslovlja vanjska i unutrašnja. Pri tom se unutrašnja protive razrješenju glavnog protuslovlja. Glavno protuslovlje je faktor stvaranja klase po sebi dok unutrašnja mogu razbijati i dijeliti jedinstvo. Unutrašnja su protuslovlja izvedena i ne mogu nikada nadmašiti ono glavno, premda može izgledati da se više ističu. Skup protuslovlja nije ni u kom smislu metafizički. Protuslovlja se mogu empirićki potvrditi, to su pojave koje točno odražavaju odnose između značajnih okolnosti.

Treće, analiza je povijesna. To slijedi iz primjene dijalektike koja je specifičan povijesni pristup. 'Povijesni' ovdje znači ne samo ispitivanje povijesnog razvoja kapitalizma već također sa gledavanje sadašnjosti i budućnosti kao stupnjeva tog razvoja. To isto tako znači otpornost prema nestrpljivim teoretskim improvizacijama.

Konačno, dok dijalektika otkriva analitičaru mehanizam promjene, materijalizam otkriva njene izvore i uzročno prvenstvo što ga treba pripisati skupu okolnosti u bilo kojem stanju. Ne bi trebalo da bude nesporazuma oko odnosa između ekonomskih i društvenih faktora. Uvijek prvo valja pitati kakve su ekonomske okolnosti i kakvo je njihovo značenje.

Uz ova analitička sredstva, što se može reći o preobrazbi suvremenog kapitalizma? Prvo njegov kontekst. Kapitalizam je rasprostranjen sistem no nije i jedini. On više ne gospodari svojom okolinom kao u Marxovo doba. On čini sve manji dio okruženja koje dijeli sa socijalističkim zemljama. Kapitalizam je, dakle, uvijek suočen sa primjerima svoje preobrazbe. Razjašnjenje glavnog protuslovlja nije više analitička kategorija, plod propagande ili izmišljotina. To je dio društvene stvarnosti, faktor koji se mora uzeti u obzir, jer kapitalisti će nastojati utjecati na događaje koliko god je to u njihovoj moći.

Značaj socijalističke alternative najjasnije se zapaža u odnosima između glavnih i satelitskih kapitalističkih zemalja. Ovdje se glavno protuslovlje javlja zbog činjenice da blagostanje prvih ovisi o iskorištavanju ovih posljednjih. Satelitske zemlje imaju i ekonomske i društvene probleme a s druge strane težnje poboljšanju materijalnih uvjeta koje se ne mogu ostvariti dok god se održava njihov podređeni položaj. Ovo potvrđuje i povijesno iskustvo i analiza. U kapitalističkom sistemu nema primjera promjene satelitskog u glavni položaj. Postoji, prema tome, stalna mogućnost da satelitske zemlje, u nastojanju da riješe svoje probleme, posegnu za socijalističkim uzorom. Da bi ta nastojanja bila uspješna, ona se moraju poklapati sa razrješenjem glavnog protuslovlja unutar tih zemalja. Do ovog poklapanja, međutim, rijetko dolazi. Usprkos tome, u svim ovakvim nastojanjima glavne kapitalističke zemlje vide prijetnju svojoj moći i blagostanju. To je dovelo do oružanog upletanja sa ciljem sprečavanja ovakvih nastojanja.

To je isto protuslovlje dovelo do toga da neke satelitske zemlje iskorištavaju ovisnost glavnih zemalja o njima, no samo unutar sustava. Na primjer, zemlje srednjeg Istoka, proizvođači nafte, predvođene Libijom, uspješno povećavaju svoj dio prihoda od nafte. Posljedice ovoga održavaju se u glavnim zemljama na standard njihovog stanovništva, pooštravajući time tamošnje sukobe. Mogućnost traženja podrške socijalističkih zemalja što se pruža kapitalističkim satelitima, smanjila je vjerojatnost otvorenog oružanog miješanja glavnih kapitalističkih zemalja, kao sredstva nadzora. Posljedice toga su promijenjena obilježja imperijalizma i neokolonijalizma kao najviših stupnjeva u razvoju kapitalizma. Imperijalizam i neokolonijalizam nisu više konač na rješenja problema kapitalizma kao što je to bilo u međuratnom razdoblju za one kapitalističke zemlje koje nisu imale udjela u nadzoru nad satelitima.

Glavne kapitalističke zemlje bile su prisiljene da potraže unu trašnja rješenja svojih problema proizvodnje i potrošnje. Dvije su vrste ovih rješenja. Prvo, tu je ponovno pojavljivanje korporativnih država koje uključuju zakonski određenu suglasnost i sredstva njenog ozakonjenja radi kontrole klasnog sukoba. Sve glavne kapitalističke zemlje sadrže elemente korporativnog državnog aparata i naginju ovom ili onom obliku fašizma koji je, kako sada izgleda, završni stupanj kapitalizma. Zbog dijalektičke prirode društvenih pojava, međutim, nije moguće kategorički govoriti o konačnim stupnjevima. Drugi tip rješenja leži u međusobnim odnosima glavnih kapitalističkih zemalja i uključuje sporazume kao što je Evropska ekonomska zajednica. To pojačava i pojačavat će kretanja ka unutrašnjim ugnjetačkim rješen jima.

Neizbježna posljedica rješavanja glavnog protuslovlja u kapitalističkim društvima je porast monopola. To je postalo sveop ća ustanovljena pojava razvojem internacionalnih i multinacionalnih firmi. Prvenstveno valja promotriti uvjete pojavljivanja ovih firmi na tržištu a zatim njihovu moć. One djeluju kao ozakonjeno sredstvo kontrole u kapitalističkim satelitima, tamo gdje je diplomacija oružja postala protuzakonita. Njihova pojava je, dakle, pomogla produživanju vijeka sistema.

Naginjanje kvalitativnoj strukturalnoj promjeni unutar pojedinih kapitalističkih zemalja treba ispitivati u povezanosti sa širim suprotnostima kapitalizma. Ove suprotnosti pooštravaju klasni sukob i time dižu svijest. No, one su također uzrokom unutrašnjih suprotnosti što izazivaju podjelu unutar samih klasa. Kapitalisti su podijeljeni prema svojim interesima — mali po slovni ljudi protiv mnopolista, financijeri protiv tvorničara, individualni poljoprivrednici protiv industrijske poljoprivrede itd. Ove podjele treba empirički ispitati da bi se shvatilo do kojeg je stupnja došao proces preobrazbe. Radničke su klase također podijeljene, često na isti način kao njihovi poslodavci. Među radnicima postoje, međutim, još neki korjeniti dodatni uzroci nesloge koje poslodavci mogu iskoristiti i upotrijebiti kao pripomoć u održavanju postojećeg stanja. Radničke klase mogu biti i jesu podijeljene zbog boje, etničkog porijekla ili religije. U SAD boja je uzrok razdora; u Saveznoj Republici Njemačkoj i Švicarskoj sukobljavaju se domaći i privremeno doseljeni radnici; u Francuskoj kao i Velikoj Britaniji bijeli radnici odjeljuju se od obojenih doseljenika. Sjeverna Irska pruža primjer podjele radničke klase zbog religije. U nekim slučajevima podjela ima zaštitna obilježja za grupe koje imaju moć i prevladavaju u radničkoj klasi. U Saveznoj Republici Njemačkoj i Švicarskoj, na pr., priliv radnika iz Italije, Jugoslavije, Španjolske i Grčke omogućuje da se namire potrebe za radnom snagom cjelokupne privrede i djeluje kao osnova njenog blagostanja. Tamo su radničke klase zaštićene od ekonomskih pritisaka koji bi mogli proizići iz lošijih prilika.

Radnički pokreti odraz su društva u kojem djeluju. Oni su prožeti elementima razdora prisutnima u tržišnom mehanizmu. Interesi radnika suprotni su u industriji i poljoprivredi, u industriji i javnim službama, u cvatućim i opadajućim industrijskim područjima, u izvoznim i ne-izvoznim industrijama, u novim zanimanjima i onima koja nestaju. Snažne sile razdora uvijek se javljaju i tamo gdje se uvode novi strojevi a stara iskustva se nadomještaju niže kvalificiranom radnom snagom ili se ukida ju radna mjesta. Što više glavno protuslovlje utječe na doprinos neposredne proizvodnje klasnom jedinstvu, to više, do stanovite mjere, ono rađa elemente razdora. To stvara stanje prividnog nereda. Sadašnje stanje u Velikoj Britaniji je stanje zbrke gdje istovremeno uz očitovanje klasnog jedinstva izbija sve veće suparništvo i gorčina među skupinama.

U analizi ove vrste, socijalizirajući faktori nemaju velik značaj. Budući da je ponašanje prvenstveno određeno okolinom, radnicima se ne može za dugo nametnuti vladanje koje je u neskladu sa stvarnošću njihova života. Važni su faktori oni koji sačinjavaju tu stvarnost. Zbog istog razloga nemoguće je sa obrazovanjem i političkim djelovanjem na razvoju svijesti otići dalje nego što dozvoljavaju stvarna stanja. Kao što je pokazalo francusko iskustvo iz 1968. g., nemoguće je stvoriti revolucionarnu situaciju kada ne postoje uvjeti za revoluciju.

Francusko iskustvo istaklo je najvažnije pitanje za shvaćanje revolucionarne promjene u suvremenom kapitalizmu. Ono glasi. što čini revolucionarnu situaciju? Kako se ona može prepoznati? Ne može se smatrati sigurnim da će faktori koji su doveli do revolucionarne promjene u carističkoj Rusiji, kuomintanškoj Kini i Kubi Batiste također dovesti do promjene i drugdje. Prvo, dok su ta društva imala zajednička glavna obilježja, njihove su povijesne pozadine i superstrukture bile toliko različite da je uopćavanje neodrživo. Drugo, budući da spletovi suprotnosti djeluju u vremenu na društva i mijenjaju ih, moraju se mijenjati i faktori koji mogu preinačiti strukture tih društava. Drugim riječima, revolucionarna situacija nije statična već dinamična pojava. Potrebno je uzeti u obzir posebnost datog društva u datom razdoblju. Može nas, dakle, zavesti traženje uobičajenih znakova sloma, kao što je visok stupanj nezaposlenosti i rastuće siromaštvo. Stvarni pokazatelji u suvremenom kapitalizmu mogu biti mnogo manje nametljivi. Protuslovlja utječu na međusobne od nose skupina obuhvaćenih klasom. Empirički je zadatak otkrivanje utjecaja što ga na svijest imaju ovakve promjene unutar složene radničke klase. Jednako je važno istražiti, u svijetlu suvramenik uvjeta, odrednice promjene u drugim vidovima cjelokupne strukture pojedinih društava.

Prevela Lidija Lisicky

1. ↑ str. 14.
2. ↑ ibid., str. 253.
3. ↑ ibid.
4. ↑ »The New Vanguard« (Nova prethodnica) u The New Revolutionaries, izd. Tariq Ali, str. 50.
5. ↑ ibid.
6. ↑ ibid., str. 52.
7. ↑ Norman Birnbaum: »The Crisis in Marxist Sociology« (Kriza u marksističkoj sociologiji), objavljeno u časopisu Social Research, vol. 35, 1963., str. 356-357.
8. ↑ »The New Working Class« (Nova radnička klasa), objavljeno u časopisu International Socialist Journal, br. 8, travanj 1965.