Praxis:Praxis 1973 1-2:Jednakost i nejednakost - Danko Grlić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Danko Grlić
Zagreb
Htio bih ukazati samo na neke protivrječnosti i nesporazume koji se tako često javljaju kad se pojam jednakosti neizdiferencirano i jednoznačno shvaća upravo u relaciji prema pojmu slobode. Apstrahirat ću ovaj puta od historijske dimenzije, koja je dakako, odlučujuća za razlike o kojima mislim kazati par riječi — jer je nešto drugo jednakost u polisu, u francuskoj revoluciji ili suvremenom društvu — premda bi upravo historija mogla pružiti najplauzibilniji dokaz kako se jednakost ne može jednoznačno upotrebljavati u različitim epohama čak ni u jednoj te istoj (npr. društvenoj) sferi. Ostat ću u okviru pojmovnih određenja, dakle one »apstrakcije« koje se, po Hegelu, boje minorne glave kao kuge, ali zapravo ne zbog navodne nerazumljivosti već vrlo »konkretnih«, vrlo realnih reperkusija pokušaja misaonog uvida u nemisaonu zbilju. Pa ipak: uvijek mi je bila strana i mrska umjetna težina, lažna učenost i »dubina« koja se ogleda u što zapletenijoj terminologiji, pseudofilozofska kriptografija koja svjesno zamućuje tamo gdje su stvari prozirno jasne.
Bit ću stoga vrlo jednostavan: Postoje doista nejednakosti —i to ne jedino one trivijalne, kako reče prof. Marković — koje su ne samo evidentne već nesumnjivo i poželjne. Štaviše, prisustvo takvih nejednakosti može biti vrlo pouzdan index slobode. Ukoliko, naime, postoji npr. veći stupanj slobode izražavanja tada se sigurno pojavljuju i veće razlike u mišljenju, dakle i veće nejednakosti. I obratno: ukoliko nema te slobode, ukoliko pritisak neslobode jača, razlike se zatomljuju, potiskuju, jednakost mišljenja i djelovanja nesumnjivo je veća. Javlja se tada čak i fenomen zloupotrebe jednakosti, pa su u toj »jednakosti« — kao u Orwella — ipak neki jednakiji, — oni, naime, koji upravo pomoću jednakosti, unisonosti mišljenja tada lakše upravljaju tim krotkim dušama, što skandiraju i plješću u jedan glas, tim nestvaralačkim, nesamostalnim, bezlično »jednakim« individuumima bez individualnosti. Da bi se postigla ta jednakost sviju, jednakost se mora postaviti u odnos prema nečemu što je vrlo visoko, nepristupačno, sakrosantno.
Najviše je biće, dakako, bog, pred njim se brišu sve naše neznatne, minorne razlike. Ali bog je mrtav — kako reče Nietzsche — a s njim zajedno trebalo bi da umru i svi oni drugi bogovi koji su — uglavnom bez većeg uspjeha — zamijenili taj najviši kršćanski pojam pred kojim smo, upravo zato jer je tako nedohvatan, svi jednaki. Kršćanski je bog, međutim, zamijenjen drugim, zemaljskim bogovima i kumirima, pa je i to dokaz koliko je zapravo Nietzscheova profetska riječ u svojoj biti bila preuranjena i utopijska, njegov napor da se u rušenju starih bogova ne uspostve novi, uzaludan. Jer Nietzscheu, a još manje nama, nije stalo do toga da vjeru u jednog boga zamijenimo vjerom u drugog. Stvar je, naime, u tome da se unište sami korijeni vjerovanja, da se stavi u pitanje sama religioznost religioznog čovjeka, da se uspostavi »nevjerujući« čovjek koji vjeru u bilo koga i bilo šta smatra poniženjem svoje ljudskosti, kome će se vratiti sve one moći što ih je darežljivo poklonio božanstvima bilo koje vrste. Upravo naime ta (apstraktno religiozna ili konkretno zemaljska) božanstva traže jednakost sviju, jer samim tim potvrđuju svoju nedostižnost, istaknutost, za njihovu je ne-jednakost esencijalna jednakost drugih. Nitko se takvim bogovima ne može približiti, u odnosu na njih naše individualne razlike ne postoje, pa su stoga i bogomdani vođe pri tom nužno zadržali sve atribute koje posjeduje božanska supstancija: oni su premudri, predobri, najpravedniji, oni se ne kreću ni po kakvoj zakonitosti jer su sami zakon. Oni su nepokretni pokretači svega pokretnog. Čak i najviši svećenici u odnosu prema tom vrhovnom božanstvu jednaki su običnim vjernicima, svi su oni potencijalno zamjenjivi, svi, pa čak i najpoznatiji, mogu pasti u nemilost, biti potpuno degradirani, izjednačeni sa običnim smrtnicima. Stoga je konstitutivni element prava na božansku permanentnu nejednakost masovna jednakost. Bog se može zamijeniti patosom nacije — jer se i u odnosu na takvu uzvišenost može postići nivelacija mase koju vodi nepogrešivi pastir. Upravo dakle — to može na prvi pogled izgledati paradoksalno — takva jednakost u mišljenju odnosno djelovanju — stvara mogućnost i pretpostavka je despotske vlasti. Jer ne treba zaboraviti da se jednakim stadom lakše i udobnije vlada nego autonomnim, slobodnim, »nejednakim« ljudima.
Bitno je, međutim, uvidjeti da ova nejednakost ličnosti ne može biti — kako je to često u raznim pretežno građanskim teorijama slučaj — nikakav alibi za dokazivanje nužnosti nejednakosti klasa. Štaviše: upravo ukidanje klasa — ta temeljna Marxova ambicija — prva je pretpostavka definitivnog ukidanja diferencijacije na temelju onog neljudskog: novca, vlasti, udobnosti, stečenih ili naslijeđenih privilegija itd. Samim tim to postaje i conditio sine qua non mogućnosti prave ljudske diferencijacije koja nije vezana uz carstvo nužnosti već carstvo slobode, one nejednakosti koja ne ugrožava u svojoj umnosti i zbog principa svoje umnosti u načelu nikoga jer je bitna šansa svakog čovjeka za puninom i raznolikošću njegovog očovječenja. Jer bit se čovjeka u njegovoj čovječnosti ne može ispoljiti ukoliko je to ispoljavanje vezano uz vanjske, npr., ekonomske determinante po kojima čovjek postaje više »slobodan« time što više posjeduje, što je prigrabio više vlasti i društvene moći. Iluzija je, međutim, da je u takvoj nejednakosti i sam vrh slobodan, jer ni »sloboda« takve elite, vrha, ne proizlazi iz njihove autonomne čovječnosti, već iz njihovog vrhovništva, dakle iz heteronomne sfere, iz bitno neljudskog određenja, a ne iz ljudskih kvaliteta. Nasuprot tome, jednakost u klasnom pogledu tek oslobađa pojedinca vezanosti uz nemisaone, robovske, neljudske vanjske determinante koje je Marx s pravom nazvao životinjskim. Tek se tada otvara prostor za suštinsku jednakost autonomnih ličnosti, jednakost u pravu na vlastitost koja pretpostavlja personalnu nejednakost. Takva jednakost ne može biti rezultat nekog ideološkog ili čak direktno policijskog pritiska jer se tada jednakost manifestira kao umjetna, patološka nivelacija. Unutar, naime, takve nivelacije svi treba da misle isto, a budući da je to nemoguće, onda se prisila nad mišljenjem pretvara u pseudomišljenje ili totalnu negaciju bilo kakvog mišljenja. Tako npr. dolazimo do toga da jedna zemlja ima registriranih 150.000 filozofa (po službenim statističkim podacima!) a među njima ne nalazimo ni jednog jedinog ozbiljnog, samostalnog i slobodnog mislioca.
Već sam, međutim, rekao da potreba za personalnom nejednakošću nikako ne može opravdati i oglasiti kao nužnu klasnu nejednakost. Često se, međutim, upravo zbog pervertiranog shvaćanja samog pojma jednakosti — ali ne samo, dakako, zbog shvaćanja već i zbog sasvim određenih socijalnih korelata tog shvaćanja — proklamira jednakost tamo gdje je potrebna, ne samo kao posljedica već i kao nužan preduvjet, nejednakost, a podržava, hipostazira ili čak širi i produbljuje nejednakost tamo gdje je ne samo moguća već i za čovjeka i njegovu čovječnost prijeko potrebna jednakost. Da ne bismo ostali baš sasvim apstraktni humanisti — što se već pomalo i kod nas filozofa pretvara u optužbu, premda to samo može biti kompliment — navest ću na koncu ove teze samo jedan primjer. Nisu li do nedavno upravo veliki nacionalni lideri tražili vrlo rigorozno discipliniranost i jednakost u mišljenju i djelovanju (u ime viših interesa nacije, dakle sviju!) a istovremeno prividno zaboravljali, stavljali u zagrade da postoje klasno vrlo različiti pripadnici jedne te iste nacije. Tražila se, dakle, apsolutna jednakost u mišljenju, a ostavljala nedirnuta nejednakost klasnog položaja. No da li smo i danas dovoljno izvukli zbiljske pouke iz tog fenomena koji je vodio do tako tragičnih reperkusija? Ili ćemo se zadovoljiti pukim tugovanjem i pričanjem o klasnim razlikama, moraliziranjem o bogaćenju, a da ne učinimo radikalniji prekid sa realnim životom po neljudskoj, i nesocijalističkoj shemi: apsolutna jednakost, monolitnog mišljenja popraćena doduše mrmljanjem, ali i prešutnim pristajanjem uz nejednakost u socijalnoj sferi?
