Praxis:Praxis 1973 1-2:Kritika svakidašnjeg života - Jean Michel Palmier
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Jean-Michel Palmier
Paris
Želio bih samo iznijeti u diskusiji neka zapažanja o značaju elaboracije političke kritike svakidašnjeg života u vezi s novim oblicima borbe koji se razvijaju, insistirajući na nužnosti neposrednom određenja razlika koje bi trebale postojati između socijalističkog i kapitalističkog društva na nivou dijalektike potreba. Pri tom bih pošao od teza Henrija Lefe vrea i Herberta Marcusea, ali također i naših prethodnih diskusija o novim oblicima radničkih akcija koje je Mario Spinella analizirao na talijanskom primjeru.
I - Marksizam kao kritika svakidašnjeg života
Očito je da je kritika svakidašnjeg života već prisutna u većini svojih teorijskih aspekata u tekstovima Marxa i Engelsa. Da se u to uvjerimo, dovoljno je podsjetiti na prve Marxove tekstove o krađi suvaraka u njemačkim šumama i na stranice Ka pitala o novcu i fetišizmu robe, ili na stranice iz Položaja radnič ke klase u Engleskoj, koje čine temelje urbane problematike kroz analizu evolucije velikih engleskih gradova — Manchestera i Liverpoola. Ta se kritika svakidašnjeg života kod Marxa razvija kroz:
- kritiku alijenirane egzistencije,
- kritiku alijeniranog rada,
- kritiku alijeniranih potreba,
- kritiku buržoaskih odnosa (npr. kritika porodičnih odnosa u Komunističkom manifestu),
- kritiku negativne buržoaske slobode.
Engels, konačno, razvija kritiku urbane egzistencije, polazeći od Bijede u Engleskoj, na čiju nam je svu vrijednost nedavno ukazao Lefebvre. On inzistira na značaju grada — kao tržištu rada i proizvodnje — do značaja grada — države i azijatskog načina proizvodnje. Interesantno je, međutim, slijediti druge velike etape ove političke kritike svakidašnjeg života.
Prva etapa možda je ostvarena Oktobarskom revolucijom. Prva ostvarenja komunizma u SSSR-u bila su konkretizacija marksističke kritike svakidašnjice. Uzdrmanost institucija, razrada i traženje oblika života, prožimaju sva djela te epohe. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je ponovno pročitati neke pjesme Majakovskog, na primjer poznatu pjesmu Sagledajte buduć nost (1925):
|
Budućnost |
To pitanje prožima sve pjesme Majakovskog, kada se pjesnik pita o komunistima, o tome što će biti njihov život, osjećaji, želje. U tu etapu trebat će uključiti novi zakon o porodici, reformu pedagogije, i također, sva djela Kolontajeve, Geschelina, Vere Schmidt, Makarenka, koji su i simboli te kritike.
čini mi se da je druga velika etapa ostvarena u Njemačkoj, uoči uspona nacizma, militantnom akcijom Wilhelma Reicha, prvog komunističkog psihoanalitičara, koji je poduzeo dvostruku kritiku ekonomske i instinktivne alijenacije na bazi Marxa i Freuda. Sva Reichova djela o zlokobnoj ulozi buržoaske ideologije, patrijarhalnoj pukotini u društvenim slojevima, hipokritskom seksualnom moralu kapitalizma, njegove analize o odnosu bijede i siromaštva, elementi su koji pokazuju značaj političke kritike, koju se provodi od Marxa i Freuda, o represivnoj bijedi svakidašnjice. Uoči uspona nacizma, Reich shvaća da je moguće mobilizirati radnike, naročito mlade, na bazi političke kritike svakidašnjeg života, posebno kritike instinktivne bijede.
Treća etapa utjelovljena je, čini mi se, u radovima Frankfurtske škole koja je 1933. okupila Marcusea, Horkheimera, Adorna, Benjamina. Marcuseovo istraživanje »konkretne filozofije« na bazi protivrječnih djela — Lukácsa, Heideggera, Kierkegaarda, Husserla — najava je novog zaokreta u teorijskom istraživanju. Radovi Adorna i Horkheimera o autoritarnoj ličnosti najavljuju značaj daljnjih istraživanja, kao što je npr. Mitscherlichovo o Društvu bez očeva.
Djelo Henrija Lefebvrea možda je najodlučnija etapa elaboracije kritike svakidašnjeg života, jer na teorijskom planu ona teži razradi teorije svakidašnjice, moderniteta, koju je Lefebvre zatim neprestano obogaćivao. Dok je još bio član Komunističke partije, Lefebvre objavljuje magistralno dijelo Kritika svakidaš njeg života i druge rasprave kao što je rasprava o Rabelaisu, koje predstavljaju posebno polje istraživanja. Bez te konkretne dimenzije svakidašnjeg, filozofija je prazna, a svakidašnje je u sirovom stanju, tj. bez filozofije, slijepo. Lefebvre nastoji izraditi teoriju svakidašnjice koja izbjegava ove različite hridine. Njegova se misao zatim bogati novim centrima interesa usko vezanim za prethodne preokupacije: ideološke borbe koje vodi u pogledu egzistencijalizma, strukturalizma, proučavanja ruralne sociologije i metamorfoze seoskog svijeta, proučavanje urbane sociologije, društvenog jezika, urbane civilizacije, mita grada (povodom Pariske komune), i konačno, posljednje radove s kojima nastoji izraditi novu problematiku urbanog prostora i njegovog odnosa prema politici.
Čini mi se da jednu od posljednjih etapa predstavljaju Marcuseovi radovi o američkom društvu. Eros i civilizacija jedno je od najfundamentalnijih ispitivanja razrađenih na bazi marksizma i psihoanalize, o smislu moderne civilizacije i naših tehnoloških ostvarenja. Jednodimenzionalni čovjek spada među najznačajnija djela — nakon Riesmanove Usamljene gomile — o evoluciji kapitalističkih društava i totalitarizaciji oblika života. Ogled o oslobođenju je pokušaj da se shvate, na osnovi različitih prodora što se otvaraju u kapitalizmu, novi faktori disolucije kao što je estetsko-erotska senzibilnost koju Marcuse smatra utjelovljenom u američkoj omladini koja budi nadu opće subverzije sistema, ili bar laganog i efikasnog rada potkopavanja.
Podsjećam na ove različite elemente da bih naglasio da već imamo sve teorijske elemente za razradu političke kritike svakidašnjeg života i da preostaje naći sredstva za ostvarivanje te kritičke teorije u novim oblicima akcije i propagande.
II - Svakidašnji život kao izraz novih protivurječnosti kapitalizma
Značaj svih istraživanja o kritici svakidašnjeg života pokrijepljen je serijom činjenica:
Svakidašnje je postalo dosadno na svim nivoima društvenog života. Svojim sve većim mediokritetstvom, tugom, dosadom, svakidašnji život nametnuo se kao središte svih naših preokupacija: političkih, estetskih, filozofskih. Dovoljno je prisjetiti se evropskog i američkog filma: Prošle godine u Marien badu, Salamander, Charles mrtav ili živ, Lagani jahač, Mala ubojstva bez značaja, ilustracije su represivne zasićenosti svakidašnjice, njenog sve većeg mediokritetstva. Svi filmovi J. L. Godarta također su ilustracija ove preokupacije svakidašnjeg: svakidašnji život od filma Na kraju daha do Ludog Pierrota, odnos između individue i modernog društva, gradska bijeda, teme su koje se ponavljaju bez prestanka. Uzme li se književnost, poezija, zapaža se da se svakidašnje, počevši od nadrealizma, neprestano nameće kao centar svih razmišljanja. U klasičnom realizmu — Balzac, Tolstoj, Njekrasov, Puškin — svakidašnji život je već očito imao vrlo veliko mjesto, ali novo u modernim djelima jest da praznina svakidašnjice postaje gotovo jedina tema. Djela kao Malik Drieu-la Rochellea, koje je izražavalo prazninu buržoaskog života, Sartreova Mučnina i Camusov Stranac bili su već značajni simboli. Novi roman preuzima prazninu ži- vota kao centralnu temu i pojačava je minucioznim opisima praznog, neinteresantnog: ubojstvo male djevojčice kod Robbe-Grilleta nema većeg značaja od krađe sata. Konačno, Uliks Jamesa Joycea može se smatrati prvim opisom svjetskog, univerzalno praznog dana.
Na političkom nivou, značaj svakidašnjice neprestano se naglašavao, jer se čini da upravo na nivou svakidašnjice izbijaju novi oblici borbe: radničke revandikacije postaju sve više kvalitativne, a ne kvantitativne. Više se ne štrajka samo zbog veće sume novca, već se zahtijeva vrijeme za život. Zahtijeva se poboljšanje uvjeta rada, života, stanovanja, smanjenje ritmova.
Klasna borba više se ne ograničava na borbe u tvornici, ona se nastavlja na ulicama, u radničkim naseljima, ona prisvaja nove objekte — podjelu grada, zahtjev za generaliziranim samoupravljanjem svakidašnjeg života — kao što su pokazali u Italiji nedavni revandikativni pokreti, teorijski radovi, poput radova Lotta Continua: »Danas uzimamo kuće, sutra ćemo uzeti grad«.
Taj novi tip revandikacija izbija u »divljim štrajkovima« Zapadne Evrope: »divlji«, jer često započinju bez prethodnog upozorenja, iz baze, a ne preko sindikata, i jer kvalitetivne revandikacije zbog kojih izbijaju, ne nalaze uvijek mogućnost izražavanja u programima sindikata.
Konačno, potrebno je navesti sve divlje opozicije: studenata, marginalne, široke frakcije omladine kapitalističkih zemalja, koja, izvan partija, započinje opću ofanzivu protiv sistema, polazeći od različitih nivoa represije svakidašnjeg i transformirajući sve te nivoe represije u sektore borbe.
Sve ove činjenice vode nas k pitanju ne bi li bilo moguće opisati nove protivurječnosti kapitalizma na nivou svakidašnjeg:
- protivurječnost između postignute produktivnosti i destruktivne upotrebe koja iz nje proizlazi;
- protivurječnost između nivoa blagostanja koji su dostigli jedni, i bijede u koju tonu drugi, i to ne samo na planetarnom nivou, već i nacionalnom. Kao što Sartre kaže: »Treći svjet počinje u predgrađu«;
- protivurječnost između mogućnosti oslobođenja postignutog tehnikom, u pogledu rada, bijede i patnje, i neprekidnog stvaranja novih izvora pritiska.
Ukoliko je ova teza točna, tada je također potrebno upitati se da li je moguće od svih sektora svakidašnjeg života učiniti nove sektore borbe? Ne ulazimo li u novu fazu kapitalizma, u kojoj se borbe više neće uvijek voditi u ime istih tradicionalnih parola. Socijalizam bi postao, kao što je u svojem predavanju pokazao Rudi Supek, pravi biološki zahtjev, a borba za socijalizam, borba za civilizaciju.
Polazeći od Marxa i Freuda, čini se mogućim opisati jednu vrstu granice alijenacije. U kapitalističkim društvima, štoviše uopće u industrijski razvijenim društvima, moglo bi se upitati nije li danas ta granica dostignuta i ne prisustvujemo li danas osvješćivanju bez presedana. Čini se da neobična mješavina represije, barbarstva i blagostanja koja određuje stil kapitalističkog načina života, ne može vječno trajati. Da se ova nova svijest o alijenaciji, svijest koja povlači estetski, instinktivni, moralni i politički revolt, generalizira u proletarijatu, moglo bi se raditi o najžešćem revoltu i uvjerenju da ni najmoćnije kapitalističko društvo ne može vječno povećavati svoje blagostanje s ovim nivoom života i represije, veselo izvozeći napalm i televiziju u boji.
III - Dijalektika potreba
Čini mi se da ova zapažanja koje ovdje nemam vremena razrađivati, dovode do dva osnovna pitanja:
- Što karakterizira dijalektiku potreba u kapitalističkom društvu?
- Mogu li se već definirati kvalitativne razlike koje razdvajaju kapitalističko i socijalističko društvo?
Vjerujem da prvo pitanje nikome ne predstavlja problem: marksistička teorija opskrbljuje nas pojmovima kao što su pojmovi alijenacije i reifikacije, pojmovni instrumenti za opisivanje ove dijalektike potreba. Potrebno je najprije složiti se o samoj definiciji potrebe i odbaciti dvije uobičajene i reakcionarne koncepcije:
Prva je religiozna i mistična: ona smatra čovjeka žrtvom vječne nostalgije. Kakva god bila njegova egzistencija, čovjek ostaje »nesretna svijest« i ništa ga ne bi moglo zadovoljiti. Druga koncepcija također je reakcionarna, uprkos svom lažnom materijalizmu: ona dozvoljava vjerovanje da su potrebe zadovoljene u mjeri u kojoj se razvija tehnika. Marx i Engels su, naprotiv, neprestano inzistirali na povijesnom i dijalektičkom karakteru potreba koje evoluira s obzirom na čovjeka i dostignuti tehnološki nivo.
Očito je da se u kapitalističkom društvu većinu potreba može ocijeniti lažnim. Ako je ideal komunizma »svakome prema njegovim potrebama«, ideal kapitalizma mogao bi biti »svakome prema njegovim lažnim potrebama«: ipak, kapitalizam ne može zadovoljiti — štoviše ni iz daleka — sve lažne potrebe koje stvara reklamiranjem da bi se održala superpotrošnja. Industrija, daleko od toga da zadovoljava osnovne potrebe, neprekidno stvara umjetne potrebe i vladajuća ideologija, sredstva masovnih komunikacija, prisiljavaju pojedinca da se identificira sa svojim lažnim potrebama, da se prepozna u reificiranim potrebama koje prikrivaju njegove prave želje, kao da svatko potpuno izražava i realizira svoju najdublju želju u izboru auta, marke sapuna ili nožića za brijanje.
Paralelno s razvojem lažnih potreba, prave potrebe se prigušuju, a želje potiskuju, progone u svijet snova i utvara, koje sa svoje strane preuzima industrija potrošačkog sna. U Jedno• dimenzionalnom čovjeku Marcuse je posebno opisao ovu dijalektiku integrirane i podmukle represije i lažnog oslobođenja. Moć mehanizama ideološke redukcije takva je da se djela Marxa, Rimbauda ili Lenjina mogu prodavati u drugstoru, a pri tom se ne osjeća žestoka kritika sistema koju sadrže. Rimbaud se čita u metrou, ali kao detektivski roman: bjesomučna želja da sve razbije, da promijeni svoj život, više se ne shvaća kao takva kroz njegove pjesme, svedene na jednostavnu kulturnu robu.
Represivni stil kapitalizma širi se odsad na najveći dio zemalja i pojedinaca. Socijalističke zemlje tome nužno ne izmiču a radnička klasa još manje. Premda u Evropi ona nije ekonomski integrirana u kapitalistički sistem tako duboko kao u SAD (a primjer Savezne Republike Njemačke zasluživao bi i produbljenu diskusiju), nije ništa manja istina da je radnička klasa ideološki integrirana u vrijednosti kapitalizma. Tako se došlo do stava da se potrebe socijalističkog društva danas mogu definirati jedino radikalnom negacijom postojećih potreba. Različiti pokušaji — još je nemoguće ujediniti ih — koji nastoje stvoriti, katkada čak i nasiljem, prodore u ideologiju i društveni sistem, zaslužuju posebnu studiju, čak i kad pobijaju stvarnost u ime utopije i žele konkretizirati nasiljem ono što se javlja tek kao san.
Treba li onda smatrati da se kvalitativno različite potrebe koje bi odgovarale potrebama kvalitativno drugačijeg društva moraju izmisliti? Ne vjerujem u to. Možda su one već prisutne, u začetku, na nivou čak i najmarginalnijih borbi svakidašnjega. Mislim prije svega na one koji žive na margini ideologije ili gotovo na margini, na revolt američke omladine, revolt koji je istovremeno politički, estetski i moralni, i koji je ovih posljed- njih godina evoluirao u sve radikalnijim oblicima. Mislim na studente, bitnike, na sve one na marginama, koji masovno odbijaju sistem kojeg ocjenjuju neprihvatljivim i u cijelosti ga osporavaju odbijajući da se u njega integriraju. Postoji u tome nešto radikalno novo, što svjedoči o razvoju nove političke i instinktivne svijesti. Omladina se sve više javlja kao nesretna savjest sistema. Pronalazeći vlastiti stil života, svoju kulturu, antikulturu, ona ne izražava samo negaciju postojećih potreba — udobnost, novac, socijalno osiguranje, superpotrošnju — već početak novih potreba i novog života.
Izvanjski je kapitalističkom sistemu, njegovim vrijednostima, treći svijet ugnjetenih, onih koji žive u getima, na vratima metropola. Njihov revolt protiv ugnjetavanja potvrda je novih vrijednosti. Dovoljno je ponovno pročitati Guevarina djela — kao Socijalizam i čovjek na Kubi — da bismo se u to uvjerili. Nove potrebe tu se javljaju kao spontana reakcija na ono što se događa.
Bitan problem postavio je Marcuse u svojim posljednjim djelima, naročito u Jednodimenzionalnom čovjeku i Ogledu o oslobođenju: kako generalizirati to radikalno i marginalno osvješćivanje, kako generalizirati aspiraciju prema novim potrebama, dok vladajuće potrebe sprečavaju i samo njihovo formuliranje. To je krug što ga Marcuse tako često optužuje i s kojim se neprestano sukobljavamo. Revolucija je moguća jedino ukoliko se generalizira osvješćivanje, a to osvješćivanje već zahtijeva revoluciju. Ostaje otvoreno proučavanje svih proboja i svih pukotina sistema na nivou svakidašnjeg i konstantan napor da se one prošire. Kao što je Marcuse naglasio, solidarnost s borbom trećeg svijeta sigurno predstavlja premise nove Antropologije.
Prijevod Biserka Cvjetičanin
