Praxis:Praxis 1973 1-2:Postindustrijsko društvo i sloboda - Ivan Kuvačić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Ivan Kuvačić
Prije svega treba staviti u pitanje sam pojam »postindustrijsko društvo«. Da Ii smo neko društvo iole odredili, ako smo samo rekli da vremenski slijedi iza nekog drugog društva? Šta u sebi sadrži »postagrarno« ili »postindustrijsko« društvo? Mi time kažemo samo da neko društvo slijedi iza nekog drugog društva, koje nam je više manje poznato i ništa više. Prema tome to je negativno ili šuplje određenje, koje samo po sebi nema nikakve analitičke vrijednosti. Termin »tehnokratsko društvo« u odnosu na »industrijsko društvo« sadržajniji je i bolji. On bar kaže da se radi o društvu u kojem bitnu ulogu igra elektronika.
Dakle, spomenuti je termin sam po sebi prazan i loš i kao takav nema i ne može imati značajne naučno-analitičke vrijednosti.
Međutim, autor tog termina, Daniel Bell, uz taj termin povezuje neke oznake, koje sam termin nimalo ne objašnjavaju, ali zato dosta govore o koncepciji koja se oko tog termina gradi. To je etapa ili stadij u općoj periodizaciji društva. U općoj liniji postoji predindustrijsko, industrijsko i postindustrijsko društvo. Osnovni je kriterij te periodizacije stupanj privrednog rasta, odnosno veličina dohotka po glavi stanovnika. »Postindustrijsko društvo« ima prihod od 4 do 20 tisuća dolara po glavi stanovnika. Druga bitna karakteristika tog društva jest u tome što u njemu »intelektualne institucije postaju centralne u socijalnoj strukturi«.
Ako se kritički razmotri i sam termin i periodizacija, koja mu stoji u osnovi, onda se brzo dolazi do jasnog zaključka, da se tu ne radi o naučnom pristupu i doprinosu, već o površnim generalizacijama sa jasno uočljivom ideološkom svrhom. Osnovni cilj ove periodizacije jest da potisne i zamijeni Marxovu koncepciju društveno-ekonomskih formacija. No, dok je Marxova periodizacija čvrsto zasnovana na teoriji rad-vrijednost i višku vrijednosti i usmjerena je na ispitivanje društvenog odnosa, dotle je futurološka periodizacija dobar primjer površne pozitivističke konstrukcije američkog tipa.
Nije teško pokazati da futurološka koncepcija ima antihumanistički karakter. To postaje jasno kad se ona stavi u odnos s pojmom slobode.
To futurolozi ne rade, jer za njih spomenuti pojam nije značajan. oni svoju pažnju usmjeruju na analizu takvih pojmova kao što su tehnički rast, organizacija, društvena kontrola. Pritom oni nalaze teorijsku osnovu u strukturalizmu, koji zanemaruje ljudsko i sve gradi na sistemu, koji je zatvoren, mjerljiv, pa stoga omogućuje totalno programiranje. U svakom društvu postoji određeni totalitet odnosa, tako da regulativni princip sistema sve dijelove drži u ravnoteži. Optimalno funkcioniranje sistema isključuje spontanost i individualni izbor među alternativama. To spada u nadležnost centra čiji autoritet podupiru organi nasilja. Ono što označujemo izrazom »događaj« narušava rutinu funkcioniranja, tako da se futurološke projekcije odnose samo na onaj svijet u kojem se ništa značajno ne događa. Prema tome futurologija nije ništa drugo nego projiciranje u budućnost postojećih automatskih procesa i procedura, što je moguće jedino onda ako se ništa neočekivano ne događa, to jest ako se ne djeluje po načelu slobode. Svođenje događanja na stitističke proiekcije, u okviru zakona vrijednosti vrlo je rašireni oblik dogmatizma, koji povlači neprijatne moralne i ljudske konsekvencije. Utočište je poznata legenda, prema kojoj čoviek širenie svoje moći nlaća na taj način što prodaje dušu đavolu. Time je slikovito izražena suprotnost između tehnokratske ideologije i pojma slobode. Futurologija sve unaprijed predviđa i programira, a slobodu naprotiv imaju samo oni koji je svaki dan ponovo osvajaju.
Iz rečenog proizlazi da je važna specifikacija takozvanog postindustrijskog društva«. što ono u principu ne poznaje radikalne nromiene, ili kako se to obično kaže, sve promjene koje u tom društvu nastaju imaju karakter. Radikalna promjena u kontekstu futuroloških autora (Vidi: The Year 2000. bv Kabn & Wiener — New York. 1967, The Meaning of the Twentieth Century. bv K. Boulding — London 1965. i mnoge druge) jest promjena društvenog odnosa u Marxovu smislu. Takva je promiena izlišna i besmislena sa stanovišta futurologije, ier su u postojećem visokorazvijenom društvu, navodno, nestali uvjeti, koji su je izazivali. Marxova teoriia viška vrijednosti, koja je u samom proizvodnom odnosu našla temelj radikalne društvene promjene. postaje tobože bespredmetna. Promjene u sastavu kapitala na bazi razvoja moderne tehnologije, koje čine da »rad više ne istupa kao konstitutivni dio procesa proizvodnje« ,jer »čovjek preuzima ulogu nadglednika i regulatora vis à vis proeesa proizvodnje« (Grundrisse), — proces koji je u Marxovoj analizi bitan, jer »navještava nužno samouništenje kapitalizma« (ibidem.) — tehnokratska doktrina interpretira kao osnovni dokaz vitalnosti kapitalizma, koji se pomlađuje gubeći osnovu eksploatatorskog sistema, i to ne zbog težnje prema jednakosti, već iz čiste koristi, jer kako Boulding kaže, »kapital izvlači veću korist iz eksploatacije prirode nego iz eksploatacije ljudi« — (Sic!). Na taj način kritiku političke ekonomije kapitalizma zamjenjuje ekonomija rasta i razvoja, koji omogućuje da svi društveni slojevi u sve većoj mjeri učestvuju u raspodjeli ostvarenih viškova. Nejednakost i dalje postoji, i to ne samo među pojedincima, već i među slojevima, klasama i narodima, premda nije jasno kako do nje dolazi, ako smo odbacili objašnjenje da je njena osnova u prisvajanju tuđeg rada.
Pitanja koja istupaju u prvi plan tiču se čovjekova odnosa prema okolini. To znači da ekologija pripada među važne naučne oblasti »postindustrijskog društva«. Tu je problem kontrole rađanja, zatim razvoja velikih urhanih sredina, pa zagađenost zraka i vode. Ekologija i ostale naučne discipline »postindustrijskog društva« pristupaju ovim problemima vrlo praktično. One uglavnom pronalaze modele i tehnike pomoću kojih se problemi svode na kvantitativne dimenzije i na taj način »egzaktno rješavaju«. Pritom uopće ne ulaze u bit stvari, jer je potpuno izvan njihova dohvata pitanje o tome, kako superracionalna organizacija stvara iracionalne i besmislene rezultate. Da bi se to pitanje uopće moglo postaviti, potrebno je uspostaviti čvrstu vezu između naučnog istraživanja i humanis- tičke kritike. Uzor takvog postupka sadržan je u pojmu viška vrijednosti. Analiza tog pojma pokazuje kako se razmjena rada i kapitala razdvaja na dva procesa: prodaja radne snage za najamninu odvija se u skladu sa zakonom vrijednosti, a korištenje radne snage od strane kapitalista stvara vrijednost. Razdvajanje tih dvaju procesa objašnjava nejednakost između vrijednosti koja je sadržana u na- jamnini i vrijednosti koju stvara rad najamnika. Uočavanje te razlike pokazuje da se tu ne radi samo o suhoparnoj analizi rente, profita i nadnice, već o položaju i sudbini suvremenog čovjeka, čija su bitna svojstva i potencije degradirana na položaj robe kojom se trguje. U tome je bit kritike političke ekonomije kapitalizma, koja ima strogu naučnu i humanističku zasnovanost i koja pokazuje da je važna razlika između antičkog i industrijskog društva u tome, što je u prvom čovjek bio cilj proizvodnje, dok je u drugom proiz• vodnja cilj, a čovjek puko sredstvo. Kad se to ima u vidu, onda u je važna razlika između antičkog i industrijskog društva u tome, što je u prvom proizvodnja cilj. a čovjek puko sredstvo, a u drugom čovjek je cilj proizvodnje. Kad se to ima u vidu, onda u sasvim drukčije svjetlo dolaze pitanja kojima se bavi ekologija i futurologija kao istaknute naučne oblasti »postindustrijskog društva«. Tada se ispostavlja da tehnokratsko proskribiranje humanizma ima točno određenu apologetsku funkciju. Podaci o iščezavanju manualnog radništva i nastupanju intelektualnih institucija, koje postaju centralne u socijalnoj strukturi ne samo da ne pobijaju, već naprotiv potvrđuju gornje analize, jer jasno ukazuje na trend, koji golemu većinu stanovništva stavlja u položaj najamnika, tako da nisu rijetke cinične primjedbe o tome. kako je odživjela ekonomija koja se zasniva na proizvodnji, a nju zamjenjuje ekonomija koja počiva na masovnoj prodazi i napredovanju, uključujući i prodavanje samoga sebe. (Vidi: A. Gouldner: The Coming Crissis of Western Sociology, New York 1970.)
Na kraju ovog kratkog izlaganja, koje treba shvatiti kao pokušaj da se pruži osnova za diskusiju o naznačenoj temi, naznačit ćemo nekoliko zaključnih stavova:
1) Pojam »postindustrijsko društvo« je u velikom stupnju neodređen i nejasan, te vcć zbog čisto logičkih razloga nije prikladan kao analitički instrument za analizu suvremenih društvenih procesa. Ono što se uz ovaj pojam povezuje u smislu izvanjske eksplikacije njegova sadržaja odnosi se samo na neke, pretežno tehnološke aspekte razvoja, pa pojam usprkos tome ostaje prazan i stoga potpuno neuspješan vis à vis pretenzije da naznači nešto bitno novo u odnosu na suvremeni industrijski kapitalizam.
2) Pojam »postindustrijsko društvo« ima izrazitu ideološku funkciju, jer podgrijava iluzije o suvremenom i budućem kapitalizmu kao harmoničnom i beskonfliktnom društvu, u kojem na mjesto angažiranog intelektualca, koji živi za ideje, nastupa ekspert, koji se brine za standard i radi ono što se od njega traži i za što mu se plaća. To je ideologija tehnokratskog sloja, prema kojoj je tehnički progres unutarnji smisao ljudskog opstanka, a isticanje nekih drugih potreba spada u domenu »tradicionalno-humanističke mitologije«. Ona je danas vrlo proširena i na Zapadu i na Istoku, a njeno najjače uporište tvore moćne vojno-industrijske strukture.
3) Tvorci »postindustrijske« koncepcije zalažu se za jaku centralnu vladu, koja se brine za narod. To je, kako oni kažu, u skladu s općim trendom, jer čovječanstvo napušta fazu spontanosti i ulazi u fazu totalnog programiranja. Prema tome sasvim je očito da se u tom za čovjeka bitnom pitanju najnoviji tehnokratski pozitivizam teorijski načelno ne razlikuje od staljinizma, jer zasijeca u samom korijenu svaki izdanak ljudske slobode.
