Praxis:Praxis 1973 1-2:Prethodna razmišljanja uz teoriju fraterniteta - Horst V. Gizycki
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije.
Horst V. Gizycki
Društvo u kojem bi gospodstvo čovjeka nad čovjekom i samootuđujuće forme podjele rada bili ukinuti stajalo bi na pragu emancipatorne povijesti roda koja ozbiljuje ljudsku bit, kao što je to Marx predvidio. Sloboda i jednakost za sve bili bi dakle, kao uvjeti dokidanja samootuđenja, ujedno i uvjeti samoozbiljenja čovjeka.
Govoriti o konkretizaciji znači danas govoriti utopijski, a poznata se dilema svake emancipatorne utopije sastoji u tomu da bi predodređenje koje iziskuje obvezu konkretnosti neotuđenog samoozbiljenja moralo ograničiti slobodu i jednakost u budućem društvu Marx je stoga imao dobrih razloga za svoje uzdržavanje od detaljiranih vijesti iz carstva slobode: znao je da zbilja slobodno društvo ne smije ni svojim vlastitjm babicama dati da ga tutoriziraju.
O »sopstvu« neotuđenih ljudi s njegovim svjesnim i nesvjesnim momentima, njegovim potrebama i svojstvima, teorijski bi se, dakle, samo malo određenog moglo izvesti Kritička, emancipatorna psihologija imala bi mnogo prije prvenstveno zadaću da empirijski zatečene potrebe, svojstva i strukture svijesti dokaže kao otuđene, dakle kao proizvedene i stoga principijelno promjenjive.
Empirijski nađene pojavne forme sopstva, kako ih ustanovljuje pretkritička psihologija, kritička psihologija konfrontira s mogućim formama ozbiljenja sopstva koje tek treba proizvesti.
Kod teorijskog nacrta takvih formi kritjčka psihologija, i sama historijski uvjetovana, ostaje doduše u koordinatnom sistemu dosadašnje povijesti i stoga njezine predstave uglavnom kruže oko činjeničnog stanja koje je St: Exupéry jednom opisao poznatim izrijekom da se u svakom djetetu ubija po jedan mali Mozart. Prigovor koji se nameće da u svakom djetetu postoji i mogućnosti malog Hjtlera može se opovrći time da se samo po sebi razumljivo radi o sadržajima procesa socijalizacije koji su u pitanju, da je, dakle, za emancipatorno postavljanje ciljeva potrebno stvoriti uvjete socijalizacije koji pogoduju kreativnosti i dokidaju gospodstvo.
To stvaranje je, budući da predstavlja presudni način dokazivanja valjanosti iskaza emancipatorne psihologije ljudskih mogućnosti, konstitutivno za uspjeh same te psihologije koja je do sada razvijana tek u zamecima.
Odnosu empirije i teorije tradicionalne iskustveno-znanstvene psihologije korespondira stoga i odnos prakse i teorije u emancipatornoj psihologiji. Zatečenoj zbilji, o kojoj razmišlja ona prva, korespondira stvorena zbilja koju projektjra ona druga u svezi s ostalim socijalnim znanostima.
Kao što je svojevremeno uvođenje eksperimenta omogućilo postupke kontrole valjanosti iskaza o prirodi kao pretpostavku svjesne kontrole nad njom, tako danas, analogno, moraju biti razvijeni postupci fundiranja valjanosti za iskaze na području socijalnih znanosti koji kao egzemplarna praksa, ili kao modeli, mogu biti pretpostavkom svjesnog stvaranja društvene zbilje oslobođene gospodstva. Modeli nisu samo važno pomoć. no sredstvo spoznajne analize, dakle teorije, nego prije svega presudno pomoćno sredstvo prakse. Oni konkretiziraju posredovanje teorije i prakse.
Za utemeljenje ovdje razvijenih postavki treba podsjetiti na to da u dosadašnjoj povijesti roda postaje, pored podjele rada koju mnogi marksisti smatraju primarno fundirajućom, a i historijski utemeljujućom, barem dva principa koji utemeljuju »asociranje«, dva principa koji se ne mogu reducirati na podjelu rada ili jedan na drugi i od kojih svaki dopušta prakticiranje izvršavanja gospodstva. Jedan od tih principa, srodstvo, socijalnu diferencijaciju utemeljuje, kao što danas znamo, ranije od podjele rada. Srodstveni strukturni uzorci asocijacije članova društva prethode, dakle, ekonomijskima, a gospodstvo se u takvim »kinship«-strukturama utemeljuje poretkom rangova, koji se nipošto ne mogu zahvaliti samo kategorijama podjele rada. To proizlazi već i iz činjenice, potvrđene etnologijskim istraživanjima naših dana, da se reguliranje pitanja tko koga mora slušati u slučaju dvojbe i u rano-povijesnim društvima na temelju kinship struktura odvijalo mnogo diferenciranije no što bi to, sa stajališta podjele rada, bilo moguće uz ekonomijski tako rudimentarni stupanj razvitka.
Zar ekonomistički reducirani marksizam nije projicirao na starije strukture formu manifestiranja gospodstvenih struktura, naime podjelu rada, koja nastupa tek u kasnijim povijesnim epohama i tako previdio da obje doduše već vrlo rano koreliraju, no da se ta korelacija ne smije u tom smislu kauzalno interpretirati?
Treći princip koji utemeljuje asocijaciju jest, pored srodstva i podjele rada, ona vrst međusobnog vezivanja za koju je teško naći uvjerljiv termin koji bi mogao reprezentirati sve pojavne oblike tog tipa asocijacije koji su do sada historijski nastupili, ili koje tek treba realizirati. Ako u Freudovim razmatranjima onaj temeljni poriv čiji je cilj da »uspostavi sve veće jedinice i tako se održi« nosi ime »eros«, onda taj izraz prepun značenja ukazuje na jednu facette činjeničnog stanja na koje se ovdje misli, ali u koje ne spadaju samo uzorci asociranja poput duala Romea i Julije — koji smeta etabliranim srodstvima i podjelama rada — nego i opsežnije komune sprijateljenih drugova koje egzemplarno demonstriraju kolika se emancipativna dinamika može razviti iz konkretnog »fraterniteta«.
Evidentno je da odnosi gospodstva mogu nastati i između zaljubljenih, drugova, prijatelja i nesrodnih »braće i sestara«. Svi mi nosimo tragove socijalizacije društva srodstva i podjele rada naše dosadašnje povijesti. Moja je središnja teza da se te tragove može izbrisati samo novim i intenzivnim procesima učenja koji moraju naći svoj realni socijalni supstrat najprije u trećem ovdje navedenom tipu asocijacija, fraternitarnom tipu.
Onaj tko cijeni pregnantne geometrijske poretke mogao bi doći u iskušenje da ovdje navedeni izbor uzoraka asocijacija dovede u vezu s trikolorom onih ideja koje su bile pred očima francuske revolucije. Liberté bi se onda odnosila na emancipaciju od izvorno kinship-posredujućih struktura gospodstva koje procesom socijalizacije u obitelji djeluju i u nesvjesnoj regulaciji svakog čovjeka; égalité bi se odnosila na emancipaciju od nejednakosti utemeljene podjelom rada, kasnije različitim pravom raspolaganja sredstvima za proizvodnju i viškom vrijednosti; fraternité bi, konačno, bila, time što dokida druge dvije forme asocijacije i njihovu nemilosrdnost — najprije u egzemplarnoj praksi modela —, navlastita baza koja daje energiju ili temelj za borbu protiv zatomljivanja i izrabljivanja.
Poznato je da u našoj realnoj povjjesti u carstvo slobode ne dospijevamo iznenadnim skokom. Emancipacija je proces — ovisno o stajalištu, ekonomijski, društveni, povijesni, ili pak individualni proces učenja. U tom kompleksnom zbivanju postoje, samo po sebi razumljivo, pojedine grupe ili ljudi, isto tako kao i pojedine historijski-društvene, ili psihologijski opisljive situacije u kojima je realiziran srazmjerni plus ili minus samoodređivanja, u kojima je realizirano »više« ili »manje« emancipacije. Bila bi zabluda mišljenja sputanog zornim stupnjevima pregnantnosti, ili dihotomijama, kada bi se mnilo da se može biti samo »slobodnim« ili »neslobodnim«, svestrano emancipiranim ili potlačenim. U zbilji emancipatorni se procesi adekvatnije određuju gradijentima čiju konkretnu sadržajnu definiciju u pojedinostima još treba dati i na čijem će se razjašnjenju i praktičkom istraživanju u konkretnim modelima morati raditi. Nasuprot tradicionalnom geometrizmu time se takorekuć u teoriju i praksu emancipacije uvodi infinitezimalni račun.
Socijalnopsihologijski izraženo to znači da se konkretne djelomične realjzacije slobode i jednakosti zbivaju nastankom industrijskog društva i da su moguće i protiv interesa vladajuće oligarhije. Doduše, govorenje o demokraciji u oligarhijski strukturiranim društvima privatnog ili državnog kapitalizma još uvijek služi kao ideologija koja skriva interes; istovremeno je klasno segmentiranje, koje se razvija razvojem industrijalizacije, dovelo do toga da obećanje slobode i jednakosti i iskustvo njihove barem djelomične ostvarljivosti imaju za posljedicu proširenu nesigurnost i strah. Ne uvježbavaju li se svjesno i metodički načini ponašanja koji smjeraju fraternitetu, obećanja će slobode i jednakosti postati plodnim tlom zaoštrenog rivaliteta na svim područjima društva. Jedan je od razloga za to to što »prirodne« razlike u djelomično emancipiranim situacijama pogoduju novim hijerarhijama: veća vitalnost, zdravlje, cleverness, retorička spretnost, ljepota, lako vode otvorenim ili prikrivenim prohtjevima za dominacijom i egocentričkim formama samoozbiljenja ili — na drugoj strani — napadima samoponižavanja, ako to ne sprečavaju fraternitarni protupotencijali.
Time se u diskusiju uvodi potencijal koji ima veze s produkcijom negentropije, sa stvaranjem »sve većih jedinica«, sa sposobnošću za ljubav. Tom potencijalu treba stvoriti mogućnost aktualiziranja u konkretnim komunama-modelima sa radikalno obnovljenom što znači i: socijalno novo utemeljenom praksom solidarnog samostvaranja.[1]
- ↑ O teoriji i praksi takvog stvaranja komuna vidi: H. v. Gizycki, »Aufbruch aus dem Neandertal, Entwurf einer neuen Komunne« (»Proboj iz neandertala, nacrt nove komune«) — uskoro izlazi kao knjiga. Izvaci otisnuti u dijelovima u »Frankfurter Hefte«, 12/1971.
